ZLATNI PIR

Pedeset godina braka može se usporediti sa atletskom disciplinom 'maratona', samo što ono prvo traje dugo, pola stoljeća. I jedno i drugo zahtjeva puno muke i truda, samoodricanja i discipline, da bi se stiglo na cilj. Razlika je i u tome, što za pedesetgodišnjicu braka njegovi vinovnici ne dobivaju zlatnu kolajnu, iako je zaslužuju, jer živjeti 50 godina skupa, prolaziti kroz bezbrojne poteškoće i iskušenja, ostati vjeran jedno drugome, smoći snage za mnoga oproštenja, nije lako ni jednostavno. A svega toga ima i prati slavljenike kroz njihov brak. Dok ovo pišem, mislim na Rudolfa i Andjelku Ćosić, rodjenu Josipović. Oboje proslaviše svoj zlatni jubilej 7 siječnja ove godine, u crkvenoj hali Marienskirche (Marijina crkva), u Wiesbadenu, uz mnogobrojne goste, prijatelje i rodbinu, bez muzike, ali u veselom tonu i druženju, jer u samo nekoliko mjeseci slavljenici otpratiše na onaj svijet dvoje iz uže rodbine, pa muzika ne mogaše biti 'prsutna', mada se ovakva slavlja bez iste teško mogu i zamisliti. U ovakvim prigodama bilo bi lijepo, bar ukratko, napisati nešto o ovo dvoje slavljenika, koji svoje umirovljeničke dane provode u rodnom mjestu slavljenika Rudolfa, u Stranjanima kod Banje Luke. U daljem tekstu njegovo ime ću pisati skraćeno 'Rudo', jer ga tako zovu svi njegovi, kako braća i sestre, tako i prijatelji i poznanici, sa kojima se je družio tijekom svojeg dosadašnjeg života. Andjelka je rodom iz Motika, i kako već spomenuh, njeno djevojačko prezime bijaše Josipović. Davno je bilo, kada su njih dvoje, 25 studenog 1961 godine, u petrićevačkoj crkvi rekli jedno drugom ''da''. Pošto veći dio svoga života provedoše u Njemačkoj, gdje su nakon dugog 'radnog vijeka' zaslužili svoju mirovinu, gdje su i danas Rudina braća i jedna sestra, kao i njihova djeca i unuci, željeli su s' toga i da svoj jubilej proslave u Wiesbadenu. Zato su i odgodili nekoliko tjedana kasnije, da to proslave u krugu svojih najmilijih.

Krenuše dakle, iz svojih Stranjana na početku mjeseca prosinca prošle godine, put Wiesbadena, u Njemačku, gdje organiziraše svoj jubilej. Sreća, pa ove godine zima nije tako jaka, pa su bez brige i poteškoća stigli na svoj cilj, ovoga puta sa posebnim mislima, maštajući o proteklih 50 godina svojeg zajedničkog i burnog bračnog života, jer sve u životu ne ide glatko, pa tako i njih dvoje imadoše, uz ljubav i razumijevanje, i svojih briga i poteškoća. Posebno bijaše teško Andjelki, jer prvih deset godina braka morade biti sama sa svojim svekrom Josom i svekrvom Mijoljkom, dok je Rudo često i dugo bio odsutan po bijelom svijetu. Dok se nije otisnuo za trajno u Njemačku, prvih 6 – 7 godina radio je u Libiji ili Zagrebu. Ni njemu s toga ne bijaše mnogo bolje, razdvojen od svoje supruge i dvoje djece, koje u medjuvremenu njih dvoje donesoše na ovaj svijet. I dok su tako vozili prema Njemačkoj, ona, sjedivši pored svoga Rude, kao da snivaše lijepe i ružne snove iz svoga braka, posebno 'žaleći' onih prvih deset godina provedenih bez njega, noseći stalno njegovu sliku iz momačkih dana u svom novčaniku. Znala ju je često gledati i maziti svojim rukama, poljubiti i metnuti na obraz, jer ga je neizmjerno voljela. Kako i ne bi, kad je on bio lijep, zgodan i 'naočit', kako to kod nas znaju reći za nekoga, kad ga pozitivno 'ogovaraju'. Rodivši se u Motikama, od roditelja Ive i Mande Josipović, u Šobama, Andjelka je od malena bila vrijedna, strpljiva i pedantna. Kao i svaka djevojka, željela je naći momka i udati se. U njeno vrijeme teško da je bilo struje u selu. Uvečer su se palile lampe na petrolej. Za televizor se skoro pa još nije ni znalo da postoji. Jedina razonoda bile su seoske igranke ljeti, po šljivicima i obarcima, kod seoskih kuća, ili na nekom zgodnom mjestu, gdje se je mladost okupljala, veselila i plesala, uz harmoniku nekog seoskog samoukog svirača, čije sviranje nije bilo 'po notama', nego onako, po sluhu i sposobnosti samog majstora na harmonici. Ali u to vrijeme to i nije bilo važno. Važno je bilo, da se momci i cure sastaju, vesele, igraju i upoznaju, jer druge prilike nisu ni imali. Još bih samo napomenuo, da u zimskom periodu bijahu prela i sjela, takodjer omiljeni običaj seoskog druženja i zadovoljstva mladih.

U Motikama i dragočajskim Čivčijama, do istjerivanja hrvatskog življa u ovom najnovijem ratu na prostoru bivše države, živjelo je puno Marića, koji su se tu doselili polovicom 18 stoljeća iz zaledja Šibenika. Prvo u Motike, odakle će se proširiti i na Dragočaj, bolje reći u Čivčije, njegov južni dio. Ljeti, kako već spomenuh, bile su česte igranke, naročito u čivčijskim Marićima. I upravo jednog ljetnog dana, na igranci u tom djelu Dragočaja, upoznaše se Rudo i Andjelka. Toga dana ona je došla na igranku sa dosta starijom prijateljicom, njenom susjedom. Došao je i Rudo, zajedno sa svojim susjedom Stipom Pranjićem. Obojici je Andjelka odmah pala u oči. Nikakvo čudo, jer je bila mladja, a za pretpostaviti i ljepša. Stipo je očekivao da će njegov prijatelj, stariji od njega za otprilike isti broj godina, koliko je i Andjelkina prijateljica bila starija od nje, prići onoj starijoj. Ali ne, ne bješe tako. Rudo i Andjelka se odmah 'nadjoše' na istoj valnoj dužini. Stipo je ostao razočaran, pomalo i ljut na svoga susjeda i prijatelja. Sasvim prirodno, jer je osjećao i želio, da mladja cura pripada više njemu. Bilo kako bilo, Rudo je otpratio Andjelku do Motika. Bio je to prvi njihov susret, kojem je Andjelka pridala veći značaj od njega, hvaleći se odmah medju svojim prijateljima 'da je našla momka i da mora biti njen'. Za razliku od nje, on se poslije tog susreta više nije dao vidjeti. Tek poslije pola godine ponovo su se sastali, i od tada je živnula ljubav izmedju njih dvoje. Baš kako je to ona i 'zamislila', poslije onog njihovog prvog susreta. Bila je presretna. A spomenuti Stipo Pranjić će se kasnije na lijep način 'osvetiti' Rudi, i oženiti njegovu sestru Ankicu, sa kojom evo, već 44 godine sretno živi.

Po Rudinom pričanju, njihova veza nije mogla proći bez seoskog naklapanja i ogovaranja, kao što je to i uobičajeno. Motike su selo bliže Banjoj Luci od Stranjana, pa su tako i Motičanke nekako više 'gravitirale' prema gradu i zazirale od udaje dalje od njega. Tako su i Andjelkini 'nagovarali' ''da je bolje da se kloni Stranjana, koji su daleko od grada, i da si traži neku bolju priliku''. To na nju nije moglo utjecati, jer joj je Rudo bio pri srcu, zavoljela ga je, pa joj pomisao na Stranjane nije uopće smetao. I zato se na seoske tračeve i ogovaranja nije osvrtala. Čak joj je i sam Rudo, onako iskreno i pošteno, znao spomenuti ''kako je on daleko gore u brdima i da ne može očekivati neki bajnoviti život''. Bila je to lijepa njegova gesta, unaprijed pripremajući svoju buduću suprugu na stvarnost teškog i mukotrpnog seoskog života. Hrabra Andjelka je prihvatila sa ljubavlju taj izazov, kojeg kasnije nije nikad u životu zažalila, nego ga objeručke prihvatila, prolazeći evo 50 godina kroz sve poteškoće sa svojim Rudom. Iako su oboje skromnog obrazovanja, sa samo 4 razreda osnovne škole, to im nije smetalo da u kasnijem životu ostvare kvalitetno življenje, budu cijenjeni na radnim mjestima. On je cijelog života bio gradjevinac, ali snalažljiv i sposoban, povjerljiv i pošten, pa je od svojih šefova bio nagradjen kao poslovodja, organizirao je i vodio posao. I Andjelka, radeći u bolnici u Wiesbadenu, marljivo, točno i odgovorno, bješe takodjer cjenjena i poštovana od bolničkog osoblja, i nakon 28 godina predanog rada ostvarila lijepu mirovinu.

Kako već spomenuh, tih prvi deset godina za Andjelku bijahu dosta teški. Samoća za mladu i udatu ženu preteško je breme. A i Rudu su krasile karakteristike čovjeka koji uživa biti nekako 'slobodan'. Volio je društvo i često koristio slobodno vrijeme u izlaske. Izgledao je svojim 'vanjskim' ponašanjem da ne mari mnogo za svoju obitelj. Ali nije to bilo tako. Ostao je on prema svojoj Andjelki cijelog života korektan i pošten, iako je ona, da budem iskren, počesto sumnjala u svoga muža. On i sam to danas javno priznaje kao svoju slabost i 'grijeh', iako za sumnjati u nešto ozbiljno nema mjesta. Bar tako on danas samouvjereno tvrdi. Treba mu vjerovati. Pa i onda, kada je ona sa djecom došla u Njemačku, njegove obaveze u nogometnom klubu su uzrokovale da je vrlo često bio otsutan, naročito vikendom. Trebalo je voditi klub, organizirati koješta. Često je znao dolaziti kući kasno noću. Mladoj ženi je bilo teško nositi se sa tim. Dvoje djece, kćer Renata i sin Zoran rodjeni su u Stranjanima. Zoran je prije njihovog dolaska u Njemačku završio 4 razreda osnovne škole. Znam da je Rudin otac Joso, promatrajući svoju snahu kako pati i izgara za svojim mužem, predlagao svom sinu da vodi svoju ženu sebi, jer je to najbolje i jedino pravo rješenje. Tako je i bilo. Nakon desetogodišnjeg čekanja i razdvojenosti, konačno je njihov brak izgledao normalno, muž i žena skupa sa svojom djecom. I sada, dok je njihov 'golf' rolao prošlog mjeseca prema Wiesbadenu na jubilarnu proslavu, Andjelka, prebirući po uspomenama iz prohujalih 50 godina, odjednom prekide tišinu i uputi pitanje svom mužu: ''Reci mi iskreno, jesi li me ikad prevario''? Rudo se zbunjen pitanjem, prvo začudi i iznenadi, ništa ne odgovori, a onda, isprekidanim riječima, baš kao da se pravda, zanijeka tako nešto. Ona se još više zavali na naslonjač, pa duboko udahnuvši, baš kao da zažali što ga to upita, sjeti one njemačke uzrečice: ''Was ich nicht weiss, macht mich nicht heiß'' – ''Ono što ne znam, to mi ne stvara brige''. Oboje su kratko šutjeli, a onda on izvadi CD od Safeta Isovića, pa stavi drugi od Olivera Dragojevića, čiji melodični glas prekide nastalu tišinu stihovima: ''Vjeruj u ljubav u dobru i zlu''.

Na proslavi se skupilo oko 100 gostiju. Vedrine nije nedostajalo, iako, kako već spomenuh, muzike nije bilo. Svugdje se za stolovima veselo pričalo. Posebno raduje, da je mladih bilo puno. Stariji, koji se nisu vidjeli po više godina, imali su puno toga reći jedni drugima. Na početku slavlja, lijepa Renata, kćerka od naših slavljenika, pripremila je jedan video uradak, gdje su svi na 'platnu' na zidu mogli vidjeti u 400-tinjak slika, njihov život, od najranije mladosti pa sve do danas. U kratkom i sažetom govoru, lijepo i umjesno, objektivno i od srca, obratila se svojim roditeljima, rekavši, ''da ona i brat Zoran možda i nisu bili uvijek idealni prema njima kao roditeljima, a i prema sebi samima, čineći sigurno mnoge propuste u životu, ali da su uvikel željeli dobro, u to ne treba sumnjati, i da su oni ponosni na njih, rekavši, da su za njih najbolji i najljepši roditelji na svijetu'', što je izazvalo gromoglasni pljesak svih uzvanika. Rudo i Andjelka su to sve gledali i slušali ozarena lica, ne krijući svoje ogromno zadovoljstvo, vraćajući na isti način ljubav prema svome sinu i kćeri, upravo onako i onoliko, koliko roditelji mogu i trebaju iskazati prema svojoj djeci. Jela i pića je bilo koliko je tko želio i mogao konzumirati. Nije nedostajalo ni male dječice, koja su trčala okolo stolova, što je znak da će nas biti i budućnosti. U to ne treba ni sumnjati. Posebno u Ćosiće, jer oni dugo žive, i do 90, pa i više godina. Na kraju slavlja, kako je tko odlazio, poželjeli smo našim slavljenicima, da se ponovo sastanemo na 60-tu obljetnicu, na 'dijamantski pir'. Naravno, 'ako to Bog da'.

Samo dva dana nakon proslave vratiše se slavljenici u svoje Stranjane. Tamo je i najljepše, jer tu je i okrunjena njihova ljubav brakom prije pola stoljeća. Sigurno maštaju kako je to sve brzo prošlo, i kako vrijeme brzo ide, vratolomno. A sve je bilo kao jučer. Sve ono što je bilo teško, ružno, ... sve to ljubav pobijedi i svlada. Iako više nisu mladi, ostalo je sigurno još od života. Zato su i požurili natrag u svoju Bosnu. Pa zar 'drugi' medeni mjesec u životu nije upravo počeo. Treba to iskoristiti maksimalno. Jest da je onaj prvi bio vatreniji, strastveniji, burniji, ali i ovaj je lijep. Sad se više voli srcem i toplinom tijela. Sad su iskustvo i uspomene, sjedinjene sa srcem i dušom, ljubav samo obogatile. To vam nekako dodje kao 'svjedočanstvo' na kraju završene škole, kruna minulog rada. Jer, kad godine minu, a starost pokuca na vrata, svi se opet nekako rado vraćamo u prošlost, u mladost. Želimo da se ono staro vrijeme vrati, obnovi, zaživi. Iako to nije moguće u stvarnosti, ali moguće je dušom, maštom i srcem. I onda, tako uživamo na jedan drugi način, sjećajući se naše mladosti, još jednom kao da je proživljavamo. I dobro je kad je tako. Treba samo imati zdravo i pozitivno razmišljanje, jer u takvom duhu čovjek se neda zakonima prirode, pa slabostima tijela nadodajemo duhovnu snagu, koja nam onda daje volju da i dalje gledamo u budućnost sa optimizmom. Jer, predati se, znači brže stariti i nestajati. Kod njih dvoje i ne sumnjam da nije tako. Pa evo, ako ih pogledamo u slikama, vidimo kako još dobro izgledaju. Ne možemo se oteti dojmu, da takvima čovjek ne može da zavidi, nego želeći njima sreću i blagoslov za preostali dio života, to isto zaslužujemom i mi od Boga, da i nama isto tako bude naklonjen i milostiv. Jer ljubav se ljubavlju hrani i plaća, a mržnja i zavidnost vraćaju unazad, uništavaju nas.

Stanjani su danas pusto selo. Nema tamo ranijih žitelja. Rijetki su se vratili, mahom sve starije osobe. Na prste dvije ruke može ih se nabrojiti. Njima treba čestitati, kao i onima, koji često dodju svojim kućama, očiste okolo, sasijeku naraslo šiblje i korov oko kuće i ne daju da skroz podivlja. Dok je takvih još će netko navratiti u Stranjane. Posebno je lijepo što ljeti, u zadnju nedjelju mjeseca srpnja, selo ponovo oživi za nekoliko dana. Tada Stranjančani imaju svoj ''dan D'', kada dodje tko može. Uz muziku i veselje, zaigra se nogomet kao nekada, održi se Sveta misa, vide se ljudi ponovo. Neki dodju i iz daleke Australije i Amerike. Oni koji su u Europi, mnogobrojniji su, jer njima je bliže. U tim trenutcima, oni koji su se vratili, kao i ovo naše dvoje slavljenika, su od desne ruke. Kod njihovih kuća je posebno živo. Tada se spava po više njih u jednoj sobi. U kući Rudinog brata Ive su poredane vreće za spavanje i dušeci. 'Čekaju' svoje posjetitelje. Fra Velimir Blažević, rodom iz ovog sela, svaki puta kad posjećuje ovo malo žitelja, obavezno svrati kod naših slavljenika, jer njihova je kuća prva, čim se udje u Stranjane, sa desne strane. Kroz sredinu bašte strše u visinu borovi, davno zasadjeni, krase je i uljepšavaju. A sjećam se vremena kada ih nije bilo, jer sam kao rodjak u mladosti često dolazio ovamo. Moja pok. majka je rodjena sestra Rudinoj baki, tako da smo nas dvojica evo veliki rod, a još k' tome i imenjaci. Zato sa posebnim zadovoljstvom pišem ove retke njemu i Andjelki.

I na kraju, onako 'za sebe', a i za sve nas. Bilo bi dobro, kada bismo imali više snage, pameti, strpljenja i mudrosti, ... , trebali živjeti opuštenije, sa većom vjerom u Boga. Većinom u životu naša vjera 'spava', živimo je kad nas prilike, teškoće i dogadjaji 'probude'. Onda se obraćamo Njemu, jedinom gospodaru života. Uvijek kasnimo, pa tako i griješimo. Ne živimo 'Očenaš' onako kako bi trebali. Jer to nije samo molitva da je 'mehanički' izgovaramo, nego duboka Mudrost i Istina, u kojoj nas Bog neprestano opominje, da Njega tražimo i stavljamo na prvo mjesto, da neprestano zazivamo ''Njegovo Kraljevstvo''. Jer, dok nam se to ne desi, to ''Njegovo Kraljevstvo'', živjet ćemo ovdje na ovoj Zemlji, sa svim ovim patnjama koje nas svakodnevno i neizbježno prate. Stihovi i zvuci Zvonka Bogdana će nas opominjati:

''JER ŽIVOT JE I SVJETLO I TAMA,
NEKOM JUTRO A NEKOME VEČE''

Rudolf Marić

SIGE by Kubik-Rubik.de

• Slijedeća >