UČITELJICA MIRJANA

Uvijek se u svojim mislima vraćam u mladost. Što više starim sve više maštam o njoj. Bezbroj je lijepih uspomena, pohranjenih duboko u mojim sjećanjima. Nažalost, nisu sve uspomene lijepe, ima ih i tužnih, nemilih. One me i danas progone, čim ih se sjetim. Posebno ako je nešto bilo ružno, djelo moje krivnje, nekog propusta, kojeg se i danas stidim. Znam tako duboko uronjen u misli, suosjećati i dan danas sa samim sobom. Toliko, da mi se lice zacrveni, zažari, baš kao da se to dešava upravo sada. Da me netko toga trenutka promatra primjetio bi da se u meni nešto dogadja, da nešto proživljavam. Znam se i umoriti od takvog sjećanja. Izgledam poslije toga kao da sam nešto teško radio. Traje to na sreću kratko, jer se ipak brzo vratim u stvarnost, u svoju sadašnjost. Duboko udahnem, sretan što je to bilo davno. Puno je toga bilo u prohujaloj mladosti, vremenu kad sam sazrijevao, učio se živjeti. Nije to samo slučaj kod mene. Vjerujem da je to čest slučaj sa svima nama. U razgovoru medju prijateljima, znam primjetiti kako i oni suosjećaju sa mnom, ako im spomenem 'kako mi je žao zbog tih mojih grijeha i propusta'. Lagani im smijeh na licu otkriva kako su i oni puni tih uspomena, da smo u tome slični i da nema skoro nikoga medju nama a da u sebi ne nosi nešto tako slično. Uspomene i sjećanja na propuste, koje, da nas danas vrate u te trenutke, sigurno bi drugačije postupali, sa lakoćom ih riješavali, smejući se pri tome, 'koliko smo samo bili glupi, naivni, nezreli, nesnalažljivi, brzopleti'. Takav je eto život. Puno toga više ne možemo vratiti natrag, ispraviti. Što je bilo, bilo je. Dobro je dok se znamo 'kajati'. Znak je to, da imamo osjećaj i karakter, vagati, jesmo li bili dobri ili loši, da li smo i kako trebali drugačije i ispravnije postupiti? Izvlačimo zaključke, da nam je puno toga 'bila škola'. Nešto, što nam pomaže da se na vlastitim greškama najbolje uči. Jer one ostavljaju dubok trag u našoj savjesti. Eh, kada bi se mladost i starost bolje poznavale, mješale se u pojedinim prilikama, isprepletale jedna sa drugom. Koja bi to korist bila za nas. Ali to nije moguće. Danas bolje razumijem onu uzrečicu, koju sam često znao čuti od starijih, izrečenu nama mladima kao opomenu: ''Pitat će starost, gdje je bila mladost''.

Nekada naše greške mogu biti i plod nekog drugog. To zna još više boljeti. I danas mi nije jasno zašto sam dobio 'trojku' iz vladanja na kraju školske godine u 4 razredu osnovne škole. Učiteljica mi je bila Mirjana H. I danas imam osjećaj da nije bila dobar pedagog prema meni, bez velikog osjećaja, mada bi svaki učitelj trebao pronaći odgovarajući odnos prema djeci različitog temperamenta, različite prirode. Nisam joj bio omiljen. U moje vrijeme su za neku neposlušnost (nenapisane domaće zadaće, kašnjenja u školu, galame za vrijeme nastave, .... ), učenici kažnjavani ostajanjem poslije nastave još sat ili dva u razredu. Zvali smo to 'ostajanje u zatvoru'. Meni se je to samo jednom desilo. Neznam koji je razlog bio za to, ali znam da je to utjecalo na moju učiteljicu da me 'uzme na zub' i da mi na kraju te godine zaključi trojku iz vladanja. Obično su svi učenici iz tog 'predmeta' redovito imali 'odličan' u knjižici. Morao si zaista biti zločest, ako bi imao manju ocjenu od 'petice'. Ponavljam, ne sjećam se moje greške, zbog koje mi je učiteljica naredila da jednog dana 'moram ostati u zatvoru' poslije nastave. Psihički jača djeca to prihvaćaju opušteno, bez problema. I dobro je to, ako je neko takav. Meni je to, strašljivom i osjetljivom, teško palo. Plakao sam gorko. Kada se je nastava završila i ostala djeca trebala otići kući, onako pred svima, uplakan i uplašen, zgrabio sam svoju školsku torbu i izletio kao metak pred svima, i odletio kući. Od tog trenutka je nastao tihi rat izmedju mene i učiteljice. Pao sam u njenu nemilost, i ostao tako valjda do današnjeg dana. Ona je i danas živa, iako u poodmakloj dobi, negdje u južnom dijelu Zagreba, gdje je izbjegla poslije ovog rata, zajedno sa svojim mužem Vladom, koji je u medjuvremenu umro, prije 4-5 godina. Skoro mi je pisao na chatu fejsbuka moj daljni rodjak Mijat, da se vidja sa njom. On je dosta mladji od mene. I njemu je ona bila učiteljica. Kada ju je upitao 'da li se sjeća mene', k'o iz topa je potvrdno odgovorila, dobro me se evo i danas sjećajući, iako je od tada prošlo više od 55 godina. Gledala je eto, u meni zločesto dijete, mada ja to nisam nikada bio. Učitelji tako znaju 'promašiti' u ocjeni pojedine djece, napraviti pedagoški promašaj. Kada smo kasnije, u 7 razredu, na jedno kratko vrijeme, ostali bez nastavnika iz jednog predmeta, Mirjana je uskočila kao njegova zamjena. Ponovni susret izmedju nas dvoje prokomentirala je prijekorno: ''Hoćemo li Rudo nas dvoje ponovo lomiti kandže''? Bilo mi je opet nelagodno. A onda, prešavši pogledom po mojim ocjenama u dnevniku, ugledavši 'petice' i 'četvorke', začudjeno uzviknula: ''Vidi, pa ti si vrlo dobar djak''! ''Da'', prkosno sam tada u sebi pomislio, ''kod drugih sam evo, dobar djak, ali kod tebe to nisam mogao bit''.

Ali da ne bih svoju nekadašnju učiteljicu označio kao glavnog krivca u našim nekadašnjim medjusobnim odnosima, moram priznati da sam i ja uživao u svojim pustolovinama, davao si često oduška svojoj mladosti i hirovima. Već sam spomenuo da je njen muž bio Vlado, nastavnik 'muzičkog' u dragočajskoj školi. Kako se ne sjetiti: 'kajdanke, nota i pjesmica'. U zboru učili pjevati. I danas neke pjesmice znam napamet. Pripremali smo se za priredbe i satima u horu uvježbavali za nastup povodom Nove Godine, ili o državnim preznicima, za 1. svibanj, i sl. Vjerujem da se mnogi sjećaju pjesmice:

Veju, veju pahuljice,
mraz po staklu šara,
stiže Nova Godina,
a odlazi stara.

Snijeg je bijelu odjeću.
Napravio spretnu,
Da se obje godine
U bundici sretnu.

Vježbali smo tako jednog dana na bini u dragočajskom domu, cio naš razred. Mi muški smo bili odpozadi, a ženske naprijed. Nas nekolicina smo, kao po dogovoru, počeli spuštati glas, i onako, kao iz neke dubine, kvarili pjevanje. Vlado je jedno vrijeme to šutke tolerirao, a onda, kada više nije mogao podnositi naše gluposti, nas nekolicinu, pojedinačno, zgrabio za ramena i udaljio iz zbora, rekavši: ''Napolje, jer se derete ko volovi''. Mi smo se kasnije medjusobno smijali, jer smo uspjeli isprovocirati našeg nastavnika.

Djeca su se nekada kažnjavala na razne načine za neposlušnost u školi. Jedan od načina kažnjavanja bilo je 'šibanje'. Učenik je morao stati ispred učitelja, ispružiti dlanove prema gore i dobijati udarce šibom preko njih. Još gori oblik je bio, kada su se prsti morali skupiti, takodjer okrenuti prema gore. Ti udarci preko jagodica su posebno boljeli. Učitelj je jednostavno smio 'odlijepiti' šamar učeniku, kad god je bio sa nečim nezadovoljan. Sjećam se dobro, jednom sam dobio 'nezaboravan' šamar od stare učiteljice Zagorke Marić, supruge od upravitelja škole Rade Marića. Onako u hodniku, za vrijeme pauze, udarila me je lijevom rukom po obrazu, veoma snažno. S obzirom da je njena ruka bila prevelika za moj mali obraz, dio njene ruke pogodio je i moje desno uho. Danima sam osjećao bol i 'zvonjavu' u njemu. Danas je, hvala Bogu, nešto tako nezamislivo. Kažnjavanje djece na takav način je strogo zabranjeno. Vjerujem da za uvodjenje toga ima debelog razloga. Mogu si samo zamisliti, kako bi danas roditelji reagirali, da im dijete dodje iz škole kući i požali se na batine. Posebno u ovom mom slučaju, gdje sam mogao dobiti oštećenje uha. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, misleći s pravom, da ona uzrećica ''batina je iz raja iznikla'', ima svoga smisla. Danas bračni parovi imaju jedno, ili dvoje djece, najviše troje, pa bdiju nad njima, kao nad draguljima, bojeći se da im se 'što ne dogodi'. Ranije su obitelji bile brojne, sa puno djece, pa je strogoća i kažnjavanje u školi, bilo kao neki dodatak i pomoć u vaspitanju. Evo, ni sam više nisam siguran, da li je ono ranije, ili ovo danas, ispravnije?

Mislim da nema većeg, poštenijeg i objektivnijeg sudca u procjeni i priznanju svih naših propusta i pogrešaka, nego što je naša savjest. Ako ćemo pravo, svi mi znamo, jesmo li u pojedinim fazama našeg života činili neka 'djela', koja će nas proganjati u kasnijem životu, kao i to, koliko je to bilo slučajno, nahajno, ili namjerno, a sve u želji, da u trenutcima naše slabosti, možda i pohlepe za nečim, pa neka se radi i o malim, beznačajnim stvarima, zadovoljimo naš ego. Trebamo samo pošteno, baš kao da se ogledavamo u zrcalu, reći samom sebi istinu u oči. .... Nadjoh se tako ovoga ljeta u posjeti kod prijatelja iz djetinjstva. Dok smo bili djeca, sve do 'pucanja' naše zrelije mladosti, od 17 godina, bijasmo često skupa, u mnogim zgodama i nezgodama. On danas, već nekoliko godina, leži u svom stanu u Vlaškoj ulici, u centru Zagreba, teško bolestan, skoro nepokretan, prikovan za krevet. Tek toliko, da se može malo pridici i oslonuti na ruke, da bi se poslužio sa nečim sa stola, koji mu stoji odmah uz krevet. Pored sebe drži tanku letvicu, dugu oko 2 metra, sa kojom pali i gasi svjetlo, ili u razgovoru sa posjetiocima pokazuje im slike, naredane po zidu uokolo, potsjećajući ga na protekli život. Tako je i u razgovoru sa mnom, pokazivao pojedine osobe na njima, spominjući ih u ovom ili onom kontekstu. Pruža mu to zadovoljstvo, jer mu je još samo to ostalo, da se pojedinih osoba sjeti i kaže pokoju riječ o njima. Baš tužno.

Ostao sam kod njega oko sat i pol vremena. Vrlo rijetko smo se vidjali, otkako je svaki od nas otišao u svijet 'trbuhom za kruhom'. Ostale su samo obojici lijepe uspomene iz naše mladosti i djetinjstva. Ja sam otišao za Njemačku, gdje sam evo skoro 40-tak godina, dok se on skrasio u Zagrebu. Bio je uvijek slabašnog zdravlja, često pobolijevao. Vjerovatno je i to jedan od razloga, zašto danas leži skoro nepokretan. U razgovoru sam mogao osjetiti, kako pati i žali za našom mladosti, kao i zbog rijetkog našeg vidjenja. U jednom trenutku mi reče: ''Ja tebe čekam već 40 godina''. Zaboljelo me je to na trenutak. Poslije toga susreta razmišljao sam, 'kako sam vjerovatno pogriješio, što nisam češće odvajao vremena, ne bi li se više puta vidjeli u toku našeg života, češće se susretali'. Tako je to evo u životu. Čovjek se uvijek 'kaje' za nečim. Osjećam, da sam prema njemu činio propuste, zbog kojih mi je sada istinski žao. A posebno mi je teško, jer dok sam ga gledao, kao i poslije kad sam otišao od njega, što ništa više ne mogu promjeniti, niti mu pomoći u ovoj njegovoj patnji. ... Zadivljuje me još njegov um, koji je ostao bistar. Nažalost, bez vedrine u bolje sutra. Naročito kad je u pitanju vjera u Boga. U jednom trenutku mi reče, ''da ne vjeruje u život vječni ni 1%''. To je tragično, što me posebno žalosti. Ma spomenu on u jednom trenutku i neku davnu propovijed od fra Vlade Ljevara, koji je nekada stolovao i župnikovao u Barlovcima. Njegov otac bio na misi, a fra Vlado se osvrnuo na onaj dio iz Evandjelja, gdje Isus, usporedjujući bogataše i siromahe, za prve reče: ''Da će lakše deva proći kroz iglene uši, nego bogataš ući u Kraljevstvo nebesko''. I onda ovaj moj prijatelj nadoda, kako je ''vatikanska država primjer bogatstva u svijetu''. Mislim da je ovo paušalna ocjena, i da Crkva i njeni uži članovi, žive zajedno s nama skupa u ovome još ne otkupljenom svijetu, skloni svakojakom grijehu, napastima i požudama, pa takodjer i bogatstvu. Zato Isus i ublaži onu svoju prijetnju, kad mu učenici rekoše: ''Pa Gospodine, tko će se onda moći spasiti''? ''Ljudima je to nemoguće, ali je Bogu sve moguće'', obradovavši ih i utješi Isus. Ako mene pitate, jesam li za to da i bogataš može ući u Kraljevstvo Nebesko, moj je odgovor: ''Da''! Zašto? Zato, što nije jednostavno gospodariti. Ima dobrih i loših gospodara. Onih, koji se trude, da dobro posluju i da im njegove sluge žive dostojnim životom. Nažalost, daleko je više onih koji koji rado troše a ništa ne privrjedjuju, a još lošije gospodare. Vjerujem, da je i Isus imao ovo na umu.

Kao katolika, vjernika, uvijek me ražalosti susret sa ohladnjelim vjernikom, ili u još gorem slučaju, ateistom, a odgojenom u kršćanskom duhu, sa primljenim sakramentima, počev od krštenja, pa sve do krizme ili vjenčanja. Razumijem, da je život dug, pun poteškoća i izazova, spletom bezbrojnih okolnosti, svjedokom svega i svačega, pa se čovjek umori, zasiti, razočara, poprimi uticaj drugih filozofija, ... U jedno sam ipak siguran. U razgovoru sa mnogima, primjećujem nedostatak znanja i iskustva sa svojom vjerom. Nekako rado sve iskušavamo, ali duboko prodrijeti u svoje porijeklo, upoznati ono bitno: ''tko si, odakle si, kuda ideš, i gdje ti je konačni cilj, ...''? E to toliko teško ide. Tu toliko dolazi do izražaja naša lijenost, bahatost, ponižavanje samoga sebe, stidljivo življenje svoga identiteta i ponosa na njega. I onda nije nikakvo čudo, kad mnogi izgube vjeru, padnu u apatiju, ili još gore, dozvole da ih drugi zavedu, skoro izmijene njegov identitet, postavši tako jednoga dana stranac medju svojima, i ne osjećajući više nikakvu radost u svome 'rodu', baš kao neko strano tkivo. Može li se u takvim okolnostima biti sretan. Svjedokom sam kod mnogih, da ne može. Vodi u razočarenje.

U jednom momentu je taj moj prijatelj uzeo mali listić papira i hemijsku olovku i teškim pokretom ruke nacrtao krug, ne zatvorivši ga potpuno, ostavivši jedan mali dio, označivši ga riječima ovako: ''Evo vidiš, moj krug se zatvara. Koliko će dugo potrajati da se ovaj mali preostali dio od njega zatvori, neznam, ali mi je to posve svejedno''. Evo i danas, dugo poslije toga susreta sa njim, postavljam si pitanje: ''Da li je stvarno naš život, kad ga jednog dana 'privedemo' kraju, sličan krugu? Zar ništa više nema? Zar smo uzalud živjeli''? Srećom, kod mene je stvar posve drugačija. Pročitao sam bezbroj knjiga, sve u vezi moje vjere, uronuo čitajući, u život mnogih svetaca, proglašenih 'svetim' od Katoličke crkve. Upoznao divna djela ljudih, prožetih duhom vjere u Isusa Krista i Njegovo Evandjelje. Pohodio mnoga svetišta, počev od Lurda i Fatime. Mnoga mjesta diljem naše domovine, od Medjugorja, Podmilačja, Ludbrega, Marije Bistrice, ... Sve su to biseri, nanizani jedan na drugi, i čine ukrasnu ogrlicu 'na vratu moje duše', omotanu oko mojeg srca. I evo, moje mi iskustvo govori, da mnogim kršćanima fali to poznavanje svoje vjere. Sa više ljubavi prema sebi i okolini, prema svojima, u prvom redu prema svojoj djeci, jer za njih smo odgovorni, njima prenosimo svo ovo iskustvo, naš život može izgledati posve drugačije. Puno sretnije u sutra, u našu budućnost. Život sa uskrslim Spasiteljem, pobjednikom nad smrću - najvećim čovjekovim neprijateljem. Kad to spoznamo, onda naš život ne može ličiti na jedan krug, koji će se u vremenu jednom zatvoriti. NEGO NEŠTO TRAJNO I VJEČNO!

Rudolf Maric

sa stare stranice: Posjeta: 106

RSS komentari

1. Rudi, :: 29-10-2011 09:49 pozdrav prika, evo upravo procita tvoju, po obicaju predivnu pricu u kojoj sam se i ja nasla, em se sjecanje vratilo unazad puno godina a i za neka sam se sjecanja cak i rasplakala....trebao bi malo cesce da nam pises ovako jer smo se mi svi izgubili u ovom vremenu i sve se manje vracamo na svoje prosle dane i na svoje "ucinjene greske" koje je tesko sad ispraviti .....da bar covjek u danasnjici "opameti si" bilo bi dobro ali meni se cini da je gresaka jos vise.....izvini ali nesto me uhvatilo jutros, nisam oka sklopila, nesto mi tesko pri dusi, ...valjda ce me proci, mozda lakse kad se ovako napise nekome koga znam, ko ce me razumjeti...puno te pozdravljam, i hvala ti sto svojim pricama meni otvoris oci a nadam se i drugima....

2. Rudi, :: 29-10-2011 09:53 procitala sam pricu, jedna od najboljih tvojih prica, procitacu jos koji put jer ima puno rijeci i recenica koje se trebaju zapamtiti, trebaq ih procitati vise puta da se covjek nad njima zamisli i zadivi.Jako me se dojmila ova prica, prisjetila sam se i sama svoje mladosti id jetinjstva, a to me baci uvijek i redovito u jedno beztezinsko stanje, tesko za objasniti, tesko za prozivjeti svaki puta kao da se otvori neka stara rana koja to u stvari nije, kao neko stanje pod anestezijom, eto, bas tako, boli a omamljen...covjekov zivot je takav, zivimo ga pod anestezijom a kad dodje trijeznjenje onda ne znamo bi li zivjeli na javi ili u svojim anestezijskim snovima, velim, jedna od najboljih tvojih prica, procitacu je mami na telefon.Puno pozdrava

3. Rudi, :: 29-10-2011 12:05
Pozdrav svim posjetiocima ove stranice!

Ovih dana sam privatnom poštom (preko skype-a i facebook-a), dobio ova dva lijepa komentara na ovu moju zadnju priču. Mislim da zaslužuju da budu ovdje ispod same priče, pa sam ih evo kopirao i stavio ovdje, kao dokaz da se moje priče još uvijek rado čitaju i nalaze mjesto u srcima čitatelja. Još ako su izražena ovakvim divnim riječima i pohvalama. To me posebno raduje. Iskrena hvala od srca na ove komentare. To više, jer znam tko ih je pisao, da su proizašli iz samog srca, i da znaju cijeniti pisanu riječ.
Sa žaljenjem moram konstatirati, kako je ova stranica sve manje posjećena. A ne tako davno, znalo se je okupiti i po 20-tak i više posjetitelja na chatu, posebno uvečer, i veselo se družiti uz šalu i razonodu. Toga više nema. Znam da se čovjek svega zasiti, ali mi je ipak žao što sve nekako prolazi i nestaje, baš kao i sam naš život. Meni su drage sve lijepe uspomene, pa ih rado uvijek spominjem. Ali tako je, kako je. Prošlost se većinom teško vraća. Ali zato ona živi u nama. I zato ovom prilikom pozdravljam sve posjetitelje ove stranice, sve drage prijatelje, koje sam ovdje upozunao. Sa nekima sam postao jako blizak. Sastajemo se i izravno u privatnom životu, kada nam se za to ukaže prilika. A sa nekima imam jako čest i blizak kontakt preko interneta (skype-a, ili facebooka). Pozdrav i pusa svima.

Rudi

• < Prethodna
• Slijedeća >