Banja Luka - Stranjani - Sjećanja koja nikada ne blijede

Sjećanja koja nikada ne blijede

SJEĆANJA KOJA NIKAD NE BLIJEDE

Neke doživljaje iz našeg života nećemo nikada zaboraviti. Ona su duboko urezana u naše sjećanje i ne blijede nikada. Uvijek se na njih vraćamo, obnavljamo ih u našoj mašti, ponavljamo bezbroj puta. To su obično neki jači doživljaji, koji su bili jakog intenziteta, uzbudili nas zbog nečega, pa ih zato pamtimo više i jače od drugih, koje vrijeme i zaborav trajno izbriše, ne ostavivši nikakvog traga. Većinu toga iz našeg života ne pamtimo. Brzo isčezne. Nečeg se sjećamo malo duže, a nečeg kratko. Ako je doživljaj tužan i neprijatan, ostaje duže zapisan negdje u našoj podsvijesti. Isto se dešava i sa trenutcima velike radosti i ushićenja, zanosa i oduševljenja, gdje nam se naša duša zanese do te mjere, da ponekad danima ostanemo u deliriju radosti, obično želeći poslije toga da nam se to opet ponovi i usreći. I jednog i drugog je puno toga u životu. Posebno je puno detalja u sjećanju iz naše mladosti. To je period našeg intenzivnog rasta i sazrijevanja, bujne mašte, lijepih sanjarenja, svakojakih želja. Djeca promatraju svijet i pojave u njemu drugačije od odraslih. Taj svijet je za njih čaroban i zakulisan. Zbog toga je i lice djeteta većinom ozareno i veselo, oči znatiželjne, širom otvorene i naivne, iskrene i svjetlije, više nego kod odraslih.

Naša sjećanja bismo mogli svrstati i u pojedna razdoblja tokom jedne godine, vezana opet za neka tradicionalna dogadjanja, koja se ponavljala svaki puta kada dodje vrijeme za to. Jedno od tih tradicionalnih rituala jest i 'tucindan' u Bosni, ili 'kolinje' u Slavoniji. Vrijeme kad počinje zimsko razdoblje od nekoliko mjeseci, klanje svinja i spremanje hrane za taj period godine. Započinje obično u mjesecu studenom i traje sve negdje do Božića. Lijepa gesta je bila da se na taj dan odreže komad mesa susjedima, naročito djeci, ako bi se zatekla u igri sa djecom domaćina. Ranije je vladala oskudica u mesnim proizvodima. Nije to kao danas, gdje zahvaljujući napretku na svim poljima, meso jedemo preko cijele godine. Čak su pojedina sela bila bez električne energije, pa se meso nije moglo držati duže od dan-dva u kući. Sve to ukazuje na težak život nekada, jer bez hladnjaka brzo kvarljive namirnice, kao meso i mliječni proizvodi, nisu mogli dugo da stoje bez upotrebe. Zato je priprema mesa i njegovo sušenje (dimljenje) bio jedini način da ga duže imamo i konzumiramo većim dijelom godine. Kako rekoh, bio je to period u kasnu jesen, u predbožićno vrijeme. Taj dan, 'tucindan', za mene je bio uvijek drag. Jedna zgoda, vezana za to vrijeme, ostala mi je u trajnom sjećanju. Nju bih više označio kao jednu nezgodu, jer zbog svoje stidljivosti nisam se baš dobro snašao kod mojih nekadašnijih susjeda. Oni su jednog dana u mjesecu studenom, malo ranije nego obično, 'klali'. Ja sam se našao kod njihove kuće, igrajući se sa njihovom djecom, mojim vršnjacima. Uvečer, kada sam pošao kući, ponudjen mi je komad mesa. Ja sam ga odbio, jer sam, kako već rekoh, bio stidljive naravi. Vraćajući se kući, u duši sam bio žalostan, zašto nisam uzeo ponudjeni 'poklon'.

Stigavši tako kući bio sam tužan i zatajan, zamišljen. Ispričao sam pred svojim ukućanima to svoje osjećanje, ne uzevši komad ponudjenog mesa. Pošto nas je bilo puno djece, a ja medju njima najmladji, dobio sam 'prjekor' zbog toga. Moja starija braća i sestre su se ljutili na mene zašto sam to uradio, jer mi još nismo bili klali naše svinje, i svi smo bili željni mesa. Bilo mi je još žalije i teže. Boljelo me je zbog toga. Razmišljajući tako u toj mojoj tuzi, u trenutku mi je sinula ideja, 'zašto ja ne bih ponovo otišao kod svojih susjeda, možda mi opet ponude taj 'poklon'. Nisam uopće više ništa razmišljao, nego sam brzo izašao iz kuće i 'kao munja' odletio do svojih susjeda. Stigavši onako zadihan, stao sam pred kućom, očekujući da se desi ono, zbog čega sam ponovo došao. Susjed Pero, za nekoliko godina stariji od mene, radeći nešto po bašti, 'pogodio' je odmah moju namjeru. Nije mnogo razmišljao, nego je zovnuo svoju sestru Vilu, rekavši: ''Podajder Rudi onaj komad mesa''. Već se bilo počelo mračiti, jesenji dan je bio pri kraju, a ja, dobivši onaj komad mesa, jurio sam natrag kući, veseo i sretan. Mom veselju nije bilo kraja, jer sam uradio dvije dobre stvari, ispravio svoju 'grešku' i donio kući večeru za sve nas. I danas sam, čini mi se, zahvalan svom nekadašnjem susjedu Peri, što me je 'pročitao'.

Drugi jedan dogadjaj, vrlo neprijatan i tužan, desio se uoči Svetog Ive, za vrijeme tradicionalnog 'palenja lila'. Lijep je to običaj bio. Danima smo se mi djeca spremali za taj dan. Mi muški smo pravili lile od kore divlje trešnje, kojih je bilo svugdje uokolo po medjama, šumama i gajevima. Ako je trešnja guljena prvi puta, njena kora je bila tanka. Ali već

slijedeće godine ona je zadebljala, mogla se ponovo guliti, i bila puno deblja. Osušene kore su se stavljale u rascijepljeni štap, zavezivale pri vrhu žicom, i tako zapaljene nosilo se i trčalo, uz viku i ciku. Ako je bilo nekog otpada kod kuća, on se je stavljao na jednu gomilu i tako zapaljenu, dobijala veća vatra. Koristile su se i stare gumene čizme ili opanci. Stare cipele od kože takodjer. Vezivalo se je žicom o štap i tako zapaljeno mahalo u zraku. Bilo je to opasno, jer su dijelovi zapaljene gume znali da se otkidaju i lete uokolo. Sjećam se dobro, kao da je bilo jučer, bio sam dječačić od desetak godina, kada je jedne godine za vrijeme ovog veselog dogadjaja, susjed Pavo mahao visoko sa zapaljenom čizmom. Naletjevši tako pored grupe djevojčica, jedan komad zapaljene čizme se otkinuo i pogodio moju sestru Mandu ravno u lice. Vrisnula je, uhvativši se za svoju glavu. Pritrčale su joj žene i brzo ukazale prvu pomoć. Svima nam je tu večer 'prisjelo' veselje. Nitko se više nije radovao. Brzo smo se morali vratiti kući. Moja pok. majka je bila nadaleko poznata u pravljenu melema za opekotine. Dolazili su joj mnogi ljudi, čak iz daleka, i koristili taj njen proizvod. Mnogima je pomogla. I Mandi je taj melem pomogao, tako da joj je rana na licu brzo zacjelila i zarasla. Nažalost, ostao joj je trajni smedji ožiljak na licu, veličine većeg od jednog centimetra. Jedna zabava dakle, kojoj smo se svake godine svi radovali, danima se za nju spremali i iščekivali, završila je tužna i neprijatno.

Dječije igre često nose sa sobom i opasnost od povreda: lomljenje ruku, nogu, prstiju, ili bilo kog dijela tijela, svejedno. U zanosu igre, djeca se često zaborave. Sva sreća, pa za nju znamo reći ''da na njih posebno pazi njihov andjeo čuvar''. I zaista je to tako. Pad djeteta je daleko bezbolniji, nego kod odraslog čovjeka. Djeca su i elastična, lagana, pa se i njihov pad sa neke visine završi obično bez povreda, za razliku od starijih. Jedna od opasnijih igara je svakako igra nogometa. Ranije smo svi hodali bosi tijekom cijelog ljeta, pa čak i do kasno u jesen, sve dok ne počnu padati prvi mrazevi. Koža na stopalu bila nam je nevjerovatno debela, čvrsta, kao djon. Satima smo jurili za malom gumenom lopticom, jer pravih nogometnih lopti nismo mogli ni da zamislimo, a kamoli da imamo. Znali smo ih praviti i od govedje dlake. Onako, čuvajući goveda, čupali smo dlaku sa njih, obradjivali u rukama, pravili lopte raznih veličina. I bilo nam je lijepo. Važno je da smo naše igračke sami proizvodili i radovali im se. I za ovu igru, jurenja za loptom, vežu me poneka neprijatna sjećanja. Igrajući se tako, moj susjed Ivo, u namjeri da udari malu lopticu, nisko je nogom pogodio zemlju, jauknuo i pao, uhvativši se za nju. Bila je dobro rasječena sa donje strane stopala. Pogledavši na mjesto gdje je pogodio loptu, ugledali smo komad večeg stakla od flaše, koji je dobro virio iz zemlje. Rana je bila prilično duboka i velika. Dugo je poslije toga 'hramao', dok mu rana nije posve zarasla.

Moja sjećanja su vezana i za pojedine osobe, kojih odavno nema više medju nama. Jedna od takvih je i pok. Anto Stojčević. Bio je ugledni domaćin, dobrostojeći. Snažan, povisok i korpulentar. Nosio je jake brkove, koji su mu stršili naprijed i davali snažan izgled lica. Njegova kuće je bila uz samu riječicu Dragočaj, na onom mjestu, gdje se put od dragočajske zadruge dijeli prema Stranjanima, Čivčijama i Motikama. Zemlju je imao svu u ravnici, plodnu i bogatu. Imao je uvijek dobre konje. Bio je poznat po namještanju slomljenih kostiju, 'alternativnoj medicini'. Bilo je ranije takvih ljudi po selima, obučeni u tome, ni sam neznam gdje i kako. Uglavnom, obavljali su to vrlo solidno i uspješno. Bio sam negdje u sedmom, ili osmom razredu osnovne škole u Dragočaju. Vraćali smo se jednog jesenjeg dana iz škole nas nekolicina dječaka. Put nas je vodio pored njegovogog šljivika, ispod Šalića kuća. Anto je toga dana orao zemlju. Bilo je vrijeme ručka, pa je konje privezao za šljive. Naišavši tako kraj pripetih konja, primjetili smo da jedan od njih leži uz samu šljivu i to u vrlo čudnom položaju. Kad smo prišli bliže, imali smo šta vidjeti. Konj je ležao uz samo drvo sa slomljenom nogom. Kako je pasući travu obilazio oko stabla, lanac se je negdje pomrsio, zapetljao, pa je konj došao u takav položaj, da više nije mogao nigdje micati, jer je bio vezan za nogu. Vjerovatno je, želeći da se oslobodi iz tog položaja, počeo da se trza, svojom težinom i snagom nezgodno pao i slomio nogu izmedju kopite i koljena. Vidjevši šta se desilo, svi smo poletjeli prema Antinoj kući, koja je preko ravnice bila udaljena od šljivika nekoliko stotina metara. Iz daljeine smo ga dozvali i rekli šta smo vidjeli. Odmah je izletio iz kuće, zajedno sa kćerkom, zaboravivši šešir, onako razbarušene kose i poluotvorene košulje, gledajući u pravcu konja i šljivika. Anto je imao čudan pogled sa svojim očima. Nije mogao ravno gledati, nego je uvijek glavu nakretao čas na jednu, čas na drugu strani, i tako koso gleda subesjednika ili neku stvar. Tako je i tog momenta, dok je koračao začudjeno i uplašeno prema svojim konjima, okretao glavu, čas lijevo, čas desno, da bolje vidi. Stigavši blizu konja koji je ležao pored šljive, onako više sebi u bradu i samoprijekorno, rekao je: ''Eeeee, j..... ga, bolje bi bilo da nisam ruč'o''! Njegova kćerka je, preplašeno i tužno, upitala: ''Tata, bili se ta noga mogla popraviti''? Anto, majstor za namještanje slomljene noge, ili ruke, znao je da je kod čovjeka

to moguće, jer je on razumno biće, zna mirovati dok kost ne zaraste, ali kod životinje je to nemoguće, jer je ona snažna, nema pameti i nezna mirovati. Zato je kćerki samo odvratio: ''Nema se tu šta popraviti, sad samo malj u čelo i gotovo''. Mi djeca smo iza toga otišli svojim kućama. Neznam šta je poslije Anto uradio sa konjem? Vjerovatno ga je morao prodati u mesnu industriju, u klaonicu. Uglavnom, meni i danas te slike lebde pred očima: 'i konj sa slomljenom nogom, i njegov gazda, ožalošćen i tužan, jer mu ručak toga dana sigurno nije dobro sjeo'.

Kad sam već spomenuo 'alternativnu medicinu', namještanje slomljenih kostiju i poznatih 'majstora za to' po našim selima, moram spomenuti da se prava medicina oslanja na naučna dostignuća i ljudsku izobrazbu, specijalizirajući se za to dugim školovanjem. Nerado su gledali na tako nešto u narodu, iako je to u povijesti puno puta bio jedini izvor prve pomoći u liječenju stanovništva, mnogo puta i uspješno. Pomoć je pomoć, dobro došla, bez obzira od koga ona bila. Ipak je takav način 'liječenja', posebno kod preloma kostiju, bio zabranjen. Svejedno, narod je to i dalje koristio. I meni osobno je to jednom pomoglo. Jednog ljetnog dana sam skakao sa praga na prag, izmedju spavaće i dnevne sobe u staroj kući u Marićima. Spomenute prostorije su bile razdvojene hodnikom, tako da sam uživao u svojoj hrabrosti 'da mogu tako preskakati cijeli hodnik'. Učinio sam to više puta uspješno, sve dok nisam malim prstom desne ruke udario u okvir od vrata. Prst je ostao razvraćen i slomljen. Požalio sam se pok. ocu. Poslao me je već spomenutom Anti Stojčeviću. Bila je nedjelja poslije podne. Stidljivo sam otišao do Antine kuće. Zatekao sam ga kako napaja svoje konje u dragočajskoj rijeci. Onako iz daljine, jer sam se bojao prići mu bliže, rekao sam mu zašto sam došao i da me za to šalje moj otac. Nije se ni okrenuo kako treba, nego je pola okrenut prema meni a pola prema konjima samo rekao: ''Šta me briga, taman da si slomio i k....''! Nije se više udostojio ni da me pogleda. Vratio sam se kući. Slijedeće jutro, još ne bješe pravo ni svanulo, krenuo sam sa ocem drugom majstoru za 'namještanje kostiju', Anti Bogdanoviću – Vrebcu. Moram napomenuti da su Bogdanoviće u Dragočaju dodatno još zvali 'Vrebcima'. Uglavnom, to im je bilo kao neko drugo prezime. .... Svitalo je pomalo, kad smo stigli do kuće spomenutog 'Ante Vrebca'. U kući smo zatekli Antu kako sjedi na sećiji. Bio je u dubokoj starosti, još neobučen, u dugim gaćama. Odmah je rekao: ''Marko, drago mi je što mi dolaziš i što te vidim, ali kad vidim ovog dječaka sa tobom, onda i nije''. Malo su njih dvojica kao stari ljudi pričali medju sobom, a onda mi je taj sijedi i oronuli čovjek, u zaista dubokim godinama, rekao 'da mu pridjem bliže'. Počeo je da se samnom povlači 'kuke', počevši prvo od kažiprsta, pa nadalje po redu. Kada samo došli do prstenjaka, više nije išlo. ''Jelde, više ne ide'', rekao je. A onda je svojim prstima, koji su bili suhi, dugački i pravi, kao da se nisu od starosti mogli savijati, pomalo povlačio moj mali prstić desne ruke, pritiskajući lagano prstima druge ruke po njemu. Činio je to tako nježno da me ništa nije boljelo. A onda je kratko poslije 'namještanja' rekao da kod kuće zavijam prst nekoliko dana sa pečenim jabukama 'djedovačama'. One su malo kisele kad se ispeku. I zaista, poslije 'terapije' od nekoliko dana, moj prst je bio izliječen. Meni je dakle, ta seoska medicina bila uspješna.

Sjećam se i jednog neprijatnog dogadjaja, gdje sam bio ponižen zbog svoje gordosti. Bila je jesen, kukuruzi su bili obrani, pa se više nije branilo na svoj posjed, nego su goveda napasivana svugdje. Znalo bi nas se skupiti i po desetak čobana po Marićima. Šalili smo se, igrali i zabavljali. Poneki puta i posvadjali. Jednog dana smo tako čuvali naša goveda u 'Josinom dolu'. Ne znam jesam li imao više od 7-8 godina. Nešto sam se zakačio sa prvom susjedom, Marom Jakovljevom. Bio sam mladji od nje, mršav i nježne gradje. Ipak mi to nije smetalo da stanem ispred nje, nakostriješim se i prkosno kažem: ''K'o da se ja bojim suknje''! Isprovocirana, namrštila je svoje lice, i znajući da je jača od mene, zgrabila me za moje tanke ručuce, podigla od zemlje i snažno počela okretati oko sebe. Letio sam kroz zrak kao perce. Neznam koliko me je puta tako okrenula, sigurno 5-6 puta, a onda spustala na zemlju, prkoseći mi: ''Eto ti sada suknje''. Bio sam postidjen, ponižen, spustan na zemlju. Dobio sam zasluženu kaznu. Nikad to nisam mogao zaboraviti. A bome ni Mare. Kad smo odrasli, udala se u Rakovac, ja otišao na svoju stranu. Rijetko smo se vidjali. A i to je bilo kratko, u prolazu. Često mi je u tim prilikama znala uputiti drag osmjeh, i ne zaboravljajući naše djetinjstvo, spomenuti: ''Rudo, jel se još uvijek ne bojiš suknje''? Taj mali nestašluk će mi kasnije poslužiti u životu, da nikada ne smijemo bez 'pokrića' iznositi svoj prkos i hrabrost, posebno tamo, gdje znamo da nemamo šanse i gdje bismo mogli izvući 'deblji kraj'. Sve ima svoju cijenu.

Moja sjećanja su svjedokom i nekih doživljaja, u kojima ljudska zloba, surovost, srdžba, zaborav, propust i nemar, može pokazati kako i koliko smo slabi, grešni i ograničeni u svojoj slobodi, često zaslijepljeni do te mjere, da znamo napraviti štetu, prvo sebi, a onda i prema nedužnim životinjama. Vraćajući se tako iz škole, putem koji vodi dolinom od Vrebčevih (Bogdanovića) kuća prema Marićima, nas nekolicina učenika, primjetili smo da se čuje neka vika i psovanje u Palučku. To vam je mjesto gdje se spajaju dva Marićanska potočića. Ugledali smo konjsku zapregu. Kola su bila natovarena sa sijenom. Dva nemirna konja su dizali noge, trzajući se u mjestu. Uz njih je ljutito, sa vilama u rukama, stajao vlasnik I.Š. Ovdje namjerno stavljam samo inicijale, jer mi je nezgodno pisati puno ime i prezime čovjeka, koji mi je ostao u ružnom sjećanju zbog svoga ponašanja prema svojim konjima. Sve je pokušavao ne bi li pretjerao kola preko plitkog potočića, ali konji su se samo trzali i tapkali u mjestu. Mučeći se tako i pokušavajući puno puta uzalud, odlučio je istovariti dio sjena. Ni poslije toga nije bilo ništa bolje. I dalje konji nisu mogli pokrenuti kola. Ljutit i izbezumljen, I.Š. je počeo tući konje vilama, prvo sa onm stranom, kojoj su šiljci bili savijenu vani. Kada ni to nije pomoglo, okrenuo je vile tako, da je konje pogadjao ubodima vila. Bilo je teško promatrati kako se vršci vila zabadaju konjima po stomaku i butovima, ostavljajući tragove na njima, kao i krvi, koja je izlazila iz rana. Ni tada se ništa nije mijenjalo. Kola se nisu mogla pokrernuti. Uvidjevši da je sve uzalud, I.Š. je istovario svo sijeno. Ostala su kola prazna. Tek tada se uhvatio za glavu, vidjevši gdje je zatajio ljudski mozak, i gdje zaborav zna prouzročiti svakom od nas teške probleme. Kola su bila zakočena. Spuštajući se strmom stranom od Sejdića brda prema Palučku, kola su naravno morala biti zakočena. Sišavši u dolinu na potočić, na zakočene zadnje točkove od kola se jednostavno zaboravilo. Poslje toga je slijedilo ono, što sam već opisao. Bezbroj je takvih primjera u našem životu, gdje zbog zaborava napravimo poneku glupost. Sretna je okolnost samo, ako iz toga izadjemo bez posljedica.

Puno je takvih dragih, ali i tužnih sjećanja. Još ako me ona vežu za pojedine prijatelje koji više nisu medju nama, onda mi je uspomena na njih još ljepša, draža. Jedan od njih je bio i pok. Zlatko Stojčević. Snažan i jak. Isticao se pomalo uvijek svojom simpatičnom bezobirnošću, drskošću i šali, kako je to već vrlo često uobičajeno kod malo jačih dječaka. Gostiona, pored visoke i velike lipe u Dragočaju, bila je mjesto svakodnevnog zadržavanja na putu iz škole prema kući. Sjećam se, kao da je bilo jučer, vraćali smo se jednog zimskog dana iz škole. Na velikom raskrižju pred spomenutom gostionom stajala su konjska kola sa natovarenim sijenom, ali bez konja. Oni su bili ispregnuti, a gazda vjerovatno sjedio u gostioni, pijuckao, odmarao se malo i zabavljao. Mi dječaci smo se gurali oko sijena, izvodili svoje gluposti. Sve dok ja nisam zaskočio i dirnuo rudo od kola. Zamislite samo, kako to izgleda kad se 'Rudo poigra sa rudom'. Na čudo, kola su se pokrenula i počela lagano unatrag da idu prema dragočajskoj rijeci, udaljenoj samo desetak metara. Nagib puta je bio mali, tek toliki da kola lagano sa teretom slete u rijeku. Prestrašio sam se na pomisao da bi sjeno sa kolima moglo sletjeti u nabujalu i mutnu vodu i da se u zimskom periodu nakvasi. Ali na veliku sreću, tu je bio i snažni 'junak Zlatko'. Prvo je poviknuo ''odoše kola u rijeku'', a onda je obgrlio 'rudo' svojim jakim tijelom, snažno povukao natrag i zaustavio kola, koja nisu bila zakočena. Mogu samo pomisliti, 'šta bi bilo da se je dogodilo ono najgore, a ja bio glavni krivac'. I zato evo, ovom prilikom, Zlatku od srca 'jedan Očenaš i pokoj vječni'. Počivao u miru u Plaškom, daleko od našeg Dragočaja, dragog nam rodnog kraja.

Na kraju bih još spomenuo jedan susret od prije nekoliko godina iz Zatona kod Zadra, gdje sam provodio desetak dana, uživajući u čarima našeg Jadrana. To mjesto je jedno od najljepših na našoj ionako lijepoj morskoj obali. Opremljeno je i izgradjeno tako, da može zadovoljiti i najbolje ukuse, glede provoda i odmora na moru: lijepa plaža, dodatna infrastruktura sa prodavnicama suvenira, restorana, apartmana, lijepog prostora za kampovanje, sve okruženo borovom šumom, svugdje uokolo. Sjedeći tako jednog dana u hladu na klupi i promatrajući goste kako se šeću, kupuju i razgledaju izloženu robu napolju po buticima i ispred, primjetih jednu osobu, koju nisam vidio 50-tak godina. Iako je prošlo toliko godina od našeg svakodnevnog druženja u dragočajskoj školi, nije izgubio mnogo na izgledu, ostao je posve prepoznatljiv. Ljudi se naime u većini slučajeva mijenjaju kroz godine. Čak toliko, da ćete nekoga, koga niste vidjeli i za neko manje razdoblje, teško moći prepoznati. Kod ovog prijatelja, kojeg iznenada ugledah, to nije slučaj. Odmah sam ga prepoznao i još sa odredjene distance doviknuo: ''Pero, jesil to ti?'' Odmah mi se okrenuo, i pomalo koso me gledajući približio, rekavši: ''Ja jesam Pero, al' ko si pak ti?'' Smješeći mu se, rekoh 'ko sam. Razvukao je svoje usne u radosan osmijeh. Odmah sam mu ponudio da sjedne. Ostali smo u dugom razgovoru, prebirući uspomene iz našeg mladalačkog života. Bio je to Pero K., čija kuća je bila u blizini centra u samom Dragočaju, odmah iza prvog zavoja na staroj prijedorskoj cesti prema Mijatovićima. Išli smo skupa 8 godina u osnovnu školu u Dragočaju, sve do 1960 godine. A onda smo se razdvojili, otišavši svaki na svoju stranu, dalje se školujući. Možda smo se kasnije još negdje kratko vidjali, do prvih momačkih dana, ali kasnije se više ne sjećamo da smo se sretali. U isti razred je išla i njegova sestra Mira, starija od njega za 2 godine. Tako je to nekada bilo, odmah iza Drugog svjetskog rata. Nije se moralo poći u školu od 7 ili 8 godina, na to se nije strogo pazilo. Čak je i školovanje bilo neobavezno. Tako da neka djeca nisu bila ni upisivana u škole, posebno kada je riječ o ženskoj djeci. Bilo često slučajeva, gdje su dvije sestre, dva brata, ili brat i sestra, svjedeno, pošli zajedno u školu. Jedno od 8, a drugo od 10 godina. Iz mojih Marića su tako dvije sestre pošle zasjedno samnom u osnovnu školu. Kasnije je to sve uokvireno i ozakonjeno, kada i od koliko godina dijete treba da podje u školu i koja će biti obavezna jednako za sve.

Pero K. danas živi u Beču sa svojom obitelji, ženom Verkom D., z Kuljana. Imaju troje djece. Uživa zasluženu mirovinu. Tih nekoliko dana, koliko nam je još bilo ostalo, vidjali smo se svaki dan, pričali o svemu i svačemu, a najviše o uspomenama iz rodnog kraja, iz naših sela oko Banje Luke. Neke stvari sam od svog prijatelja zapamtio, a za koja ranije nisam znao. Pričao mi je, da je njegov otac, pok. Vince, doživjevši pravu golgotu u Drugom svjetskom ratu, kao

vjernik učinio zavjet,''da ako se živ iz rata vrati kući, sagradi kip, kao zahvalnost Bogu za to''. I učinio je to. Čitatelji, koji dobro poznavaju naš stari kraj, sigurno znaju za kip na Tunjicama, u samom uglu avlije pok. Pere Malića (Brkića). Tunjice su dakle, najviše uzvišenje idući od Dragočaja prema Banjoj Luci. Tu, na tom mjestu, staru prijedorsku cestu presijeca drugi put. Jedan krak ide prema Zalužanima, a drugi ide visom brda prema Obuvaljci i Marićima. Dalje nastavlja prema Motikama, pa preko Keskenovače vodi prema Saračici i Pavlovcu. Stari je to vojni put, zabilježen u mapama kao 'Krajiški put'. On je danas na mnogim mjestima skroz zarastao i neprohodan. Sa Tunjica se pruža lijep pogled prema banjalučkoj kotlini. Vidi se veliki dio Banje Luke, Trapisti i Budžak. Tu dakle, na tom mjestu na Tunjicama, sagradi Vince lijep kip, kao zahvalnost Bogu što se živ vratio kući, svojoj ženi i mnogobrojnoj djeci. Vjernik katolik neće proći pored takve svetinje a da se ne pokloni i ne prekriži.

Završit ću tako ovu priču, moje sjećanje na mladenačke dane, na naš rodni kraj, Banju Luku i njena sela. Bezbroj je takvih sjećanja, neke samo ukratko spomenuh i opisah. Uvijek nastojim spomenuti poneka imena. Osjećam to kao neku zahvalnost prema ljudima, koje sam poznavao, i jer su mi značili nešto u mome životu. Ostavili svoj neizbrisiv i nezaboravan trag. Vjerujem da svatko od nas ima sličnih uspomena iz svog života, pogotovo iz mladosti. Bilo bi dobro da nešto napišete. Sigurno ima mnogo interesantnih doživljaja. Ujedno je to i prilika, da nešto od toga bude trajno zapisano. Da se ne zaboravi.

Na staroj stranici pročitano: 1712

Rudolf Marić

RSS komentari
1. Z. KNEZEVIC, :: 13-02-2011 12:38
SVAKA CAST RUDI , MNOGO TOGA STO SI NAPISAO , POZNATO JE I MENI ALI SE NIKAD NEBIH SJETIO . ZAHVALAN SAM TI NA OSVJEZENJU ZABORAVLJENOG I ZELIM TI DA JOS PUNO PISES TAKO KAO TI ZNAS I MOZES . RADO CITAM TVOJA PISANJA . ISKRENI POZDRAV ..

Z. KNEZEVIC, :: 13-02-2011 12:44
SVAKA CAST RUDI , MNOGO TOGA IZ TVOJE PRICE I MENI JE POZNATO ALI JE VES PRESLO U ZABORAV . HVALA TI NA SJETI I ZELIM TI DA NAM JOS DUGO I PUNO PISES TAKO LIJEPI DOGADJAJA KOJE SMO VEC POMALO ZABORAVILI . ZELIM TI DOBRO ZDRAVLJE I LIJEP POZDRAV .

Detalji: Kategorija: Priče; Datum objavljivanja ponedjeljak, 07 novembar 2011 09:24; Autor Rudolf Marić; Pogodaka: 271