Zima je ove godine bila nekako prilično duža i jača nego ranijih godina. Ona ako je takva, duga i hlada, zna preći u dosadu, postati nelagodna. A pogotovu ako je obilatna sa snijegom i čestim padavinama. Sve je nekako tada teže i problematičnije. Stanovi ili kuće postaju hladniji. Mora se više ložiti, ili grijati, zavisi na koji način i koju vrstu energije koristimo. A tek kako je u saobraćaju, ako moramo svaki dan sjedati u vlastito auto i voziti se do posla i natrag, ili otići u grad da bi obavili ovaj ili onaj posao. I zato evo, dok ovih zadnjih dana mjeseca veljače ove 2009 godine sjedim u svom stanu, nekako sa posebnom željom i nestrpljenjem očekujem prve naznake proljeća, godišnjeg doba, kojem sam se cijeloga života radovao i veselio. To mi se ove godine zbog duge zime čini još jače i intenzivnije. A opet, kad sve ovo dobro skontam, različit je to osjećaj u pojedinim fazama u našem životu.

      Mladji i zdraviji drugačije gledaju, osjećaju i podnose godišnja doba kroz godinu. Ovo govorim iz iskustva, jer dok sam bio mladji svijet i pojave u njemu, a sa njime i godišnja doba ili vremenske prilike, izgledali su mi posve drugačiji nego danas. I sad će te me, siguran sam, bolje razumjeti, jer ovo pišem i osjećam u polovini mog sedmog desetljeća. Dobu, kada više nisam mlad, ali ni previše star. U mladost se više znam, ne mogu vratiti, a duboke starosti, naravno ako nju i doživim, nekako se pribojavam i plašim. I tako se polako navikavam i borim i sa vremenom (dugom i hladnom zimom), ali i sa godinama, ali bome i ovim uzburkanim i nemirnim svijetom, punim problema i svakojakih svakodnevnih obrta. I da mi je netko prije 20 godina pričao o ovom današnjem vremenu, sigurno mu ne bih ni u snu mogao povjerovati. I dok tako prebirem po uspomenama iz moje prošlosti, sjetih se razgovora vodjenog sa jednim od mojih internetskih prijatelja, jer u ovoj priči je upravo o njima riječ, mojim dragim 'online' prijateljima. Na moju 'kuknjavu', kako mi je svakim danom sve teže se nositi sa godinama, upozori me, "da je bolje ostariti, nego mlad umrijeti". Bio je to mudar odgovor osobe mladje od mene više od 20 godina.
        Nakratko sam bio prekinuo ovu moju priču izlaskom u šetnju. Prodjoh šumom i osjetih dah topline. Oko 10 stupnjeva je. Šuma kao da mi šapnu: "Ne brini prijatelju, zima je na izmaku. Ne kukaj više, nego se posveti svojim prijateljima sa interneta, ne zaboravljaj naslov koji si stavio". 'Online' prijatelji su prijatelji posebne vrste. Dok ove druge prijatelje susrećeš često u fizičkom smislu, stisneš im ruku, pogledaš u oči, poželiš da ga opet susretneš, sa 'online' prijateljima nije tako. Njih ne možeš tako susresti. Oni su tako daleko a opet blizu, skoro bliži od ovih prvih što ih spomenuh. Znaš da su daleko, na tisuće kilometara, ali dok mu pišeš preko chata, ili gledaš preko kamere 'skype-a, mesengera, ili ko zna kojeg elektronskog posrednika, on ti je toliko blizak, kao da vam se prsti preko tastature dodiruju. Nikad ga nisi ni vidio u životu, ali osjećaš ga na jedan poseban način, kojeg je teško opisati. Pa još ako vam se misli podudaraju, ako na mnoge stvari u životu gledate slično ili isto, poželiš da ga opet i što prije 'susretneš'. Rodi ti se želja da ga i u onom fizičkom kontaktu susretneš. Nerijetko se i to dogodi.Mnoga su poznanstva i 'susreti' preko interneta doveli i do onog stvarnog, osobnog - fizičkog. Poznam tako i nekoliko brakova iz kruga moje rodbine i poznanika, ostvarenih na ovaj način. Lijepe posljedice ovog modernog načina komuniciranja. I ja sam, koristeći ovu tehniku više godina, stekao svoje prijatelje. Dragi su mi, svaki na svoj način. I tu vam godine nisu puno važne. Svejedno kolika je razlika. Ovdje pisana ili izgovorena riječ ima posebnu težinu. Bar je ja tako doživljavam. Pošto znaš da je onaj stvarni kontakt nemoguć, oboje se trudite ostaviti što bolji utisak jedno drugom. Birate najbolje riječi da se svidite svome partneru sa druge strane. I ako u tome uspijete, slijedeći 'susret' je neizbježan. Jedva čekate kada će se on i dogodi.
          I tako vam evo, ja sada imam svoje 'online' prijatelje. Pišem i komuniciram sa njima na ovoj stranici već dugi niz godina, pa pretpostavljam da su oni poznati mnogima, koji ovdje zalaze i zabavljaju se. O nekolicini takvih prijatelja želim ovdje nešto više napisati. 

Rudolf Marić i Zdenko Knežević

Spomenuti im njihova imena, jer to zaslužuju. Oni mi sada puno znače. Bez njih bi moj život bio siromašniji, nešto bi mi falilo da ih svakodnevno ne 'susrećem'. Neke prijatelje sam i osobno susreo. Poznanstva i prijateljstva stečena na ovaj način su takva, da se želja za jednim takvim pravim susretom jedenom i ostvari. Prošle 2008 godine desila su mi se dva takva susreta. Jedan je bio dogovoren, dok je drugi bio spontan i slučajan. Ovaj drugi kad se desi još je sladji. Predstavlja jedno prijatno iznenadjenje, sretneš nekoga koga znaš već dugo na jedan, da ne kažem imaginaran, virtualan način. I on ti odjednom postane stvaran. Tu radosti i veselju nema kraja. Prvi mi je susret bio sa 'Veselim', Zdenkom Kneževićem. Njega pod tim njegovim 'nickom' (imenom) znaju svi na ovoj stranjanskoj stranici. Poznavao sam ga u početku kao jednog od komentatora raznih tema koje su se postavljale na forumu. Možda smo se znali poneki puta i mimoići u mišljenjima, imati suprotna gledišta, možda reći i neku težu riječ jedan drugom. Sve dok jednoga dana nismo doznali da smo nas dvojica preko naših obitelji kojima pripadamo i zbog nekih sklopljenih brakova u njima, 'prijatelji'. I od tada nas dvojica postadosmo prave 'prike'. Svaki puta kad se javljamo jedan drugom, prve riječi su obično: "Gdje si prika"? "Kako si prika"? "Ima li šta novog prika"? Baš ono po 'naški'. Kud ćeš ljepše. Jedno 'online' prijateljstvo postalo je dakle stvarno, koje će se, 4 kolovoza prošle godine i u osobnom kontaktu ostvariti, i to na zagrebačkom zračnom pristaništu. Mjesec dana je Zdenko proveo u svojim Zalužanima sa svojom ženom, gdje je došao nakon nekoliko godina kući medju svoje, jer živi u SAD, u gradu Atlanti. Ja sam došao iz Njemačke u Hrvatsku početkom istog mjeseca. On se tada već vraćao natrag za Ameriku. Jedini način da bi se vidjeli, bio bi eventualni susret na aerodromu. Tako je i bilo. Morao sam biti u zagrebačkoj zračnoj luci već u 7 ujutro. Poranio sam sa suprugom i bio već u pola sedam tamo, nadavši se da bi i Veseli mogao doći ranije, jer je dolazio izravno iz Banje Luke. Medjutim nije bilo tako. Stigao je sa svojom Milijanom točno u 7 sati. Nije nam s toga bilo u mogućnosti da se bolje vidimo, više ispričamo. Morali su odmah u red za prijem putnika. Stojavši u redu svi zajedno, lagano smo se pomicali prema šalterima. Red je bio zaista dugačak, pa je i prijem duže trajao. Imali smo ipak toliko vremena, da izmjenimo poneku riječ i zajeno se nekoliko puta uslikamo. "Bilo je kratko, ali slatko", napisat će Veseli na jednoj od slika, nastalih na tom susretu.
          Susret, koji se desio u siječnju prošle godine u Wettingenu, nedaleko od glavnog švicarskog grada, izmedju mene, Petra Blaževića - Pepića i Franje Blaževića - Kajze, je takodjer plod dugogodišnjeg 'poznanstva' ovdje preko ove stranice, bolje reći - foruma. Poznato je

Petar Blažević, Rudolf Marić, Franjo Blažević

kakve se sve žučne rasprave dešavaju kad je u pitanju neka tema iz skorije prošlosti, vezane za rat i poratna zbivanja. Tu zaista 'leti perje', ne štede se riječi, ni blage ni žestoke. Nekada se rasprava zna završavati sa prijetnjama. Nerijetko se je naš webmaster Mika znao naći u nezgodi, šta da radi sa nama i kako postupati. Bilo je i 'isključenja' , neka za kratko vrijeme, a neka trajno. Poneki od komentatora se više nisu nikada vraćali natrag, želeći na taj način kazati, da vjerovatno ne žele više učestvovati u takvom načinu druženja. Upravo sam i ja sa Kajzom, nekoliko dana prije tog susreta, učestvovao u jednom ne baš prijateljskom 'nadmudrivanju'. To me je i ponukalo da se pokušam sastati sa obojicom, znajući da žive negdje u blizini Züricha. Pepić je svoj kućni telefon stavio pored svoga imena na ovu stranicu, što mi je omogućilo da stupim s njim u kontak i dogovorim susret u Wettingenu, gdje se svake nedjelje drži misa na hrvatskom jeziku za naše gradjane u tom dijelu Švicatske. Dirljiv je bio taj susret. Susret dotadašnji 'online' poznanika, koji se prije toga nisu nikad poznavali. Došao kao 'melem na ranu', izmirio neke nesuglasice i uspostavio pravo prijateljstvo, koje i danas intenzivno traje. Slike sa tog susreta Pepić je isti dan stavio na ovu stranicu. Od tada sam se već nekoliko puta sreo sa njim, jer često idem za Zürich. Još jedan primjer dakle, kako je 'online' prijateljstvo postalo i stvarno, i gdje je došlo do osobnog kontakta, na obostrana zadovoljstva.
            Prije nego što nastavim redati prijatelje muškog spola, red je i da ženske ne zaboravim. One su mi posebno drage. I medju njima sam ostvario nekoliko pravih prijateljstava. Iako su one većinom mladje od mene, ne mari, jer prijatelji su prijatelji. Treba samo odrediti

Ljubica Marić

granicu dobrog i uljudnog ukusa i onda sve ide kako treba. Dobro znam kako je lijepo biti mlad, lijep, pun života. Svoje se mladosti uvijek rado sjećam. Ma ne da se je sjećam, ona stalno živi u meni, u mojim mislima, u mojoj mašti. Uvijek se vraćam njoj. Neprestano joj tepam i šapućem, još uvijek mi je moje srce puno sjećanja na nju. I živjet će sa mnom do posljednjeg daha. Kako je samo krasno žensko tijelo. Ništa se sa njim ne da usporediti. Nikakva raskoš, ni jedan cvijet u svoj svojoj ljepoti i raskoši, ma kakav bio, nije mu ravan. Ljubeći i voleći svoju ženu zavolio sam sve žene ovoga svijeta. Ljubiti i voljeti svaki njen dio - usne, obraze, vrat, grudi, ruke, noge, ma svaki dio njenog tijela..... Joj! .... Uff!.... Evo nesmijem više nabrajat, jer bih mogao poludit. Ha ha ha! I nije me sram..... Sorry!... Ovo ja samo onako malo dekoriram lijepim riječima ovu moju priču, posvećenu mojim dragim 'online' prijateljima, pa se nadam da mi ovo nećete uzeti kao nešto prekomotno i ružno. Čak štaviše, znam da ćete me još više razumjeti, jer sam direktan i ništa ne želim sakriti. Posebno to očekujem od mojih prijateljica. Neznam koju bi posebno izdvojio. Evo za sada ću ih izdvojiti samo tri: Ljubicu, tannu i Anu. Mada su mi sve druge isto tako drage. Al' sa ove tri se češće čujem, izmijenim poneku privatnu poruku. Jedna od njih mi je bivša susjeda, Ljubica. Živa i otvorena. Vidim da je na forumu "ko - zna - koga" jedna od najaktivnijih. Postavlja duhovita pitanja, trjezveno i mudro odgovara, dobro rezonuje, pravilno se postavlja prema životu. Otvorena je prema svakome. Nikoga ne ponižava niti vrijedja, ali i 'ne da na sebe'. Dobro poznam njenu obitelj, stričeve i tetku, djeda i baku. Svi su bili gordi i ponositi. Bili su složni. Ako je netko od njih bio u nekoj opasnosti, svi su 'letjeli u pomoć'. Evo i nje, Ljubice, vidim nosi gene svojih najbližih.
          A šta reći za 'tannu'? Sve najljepše riječi da napišem, nebi bile dovoljne za nju, njen izgled, njenu dušu, njeno prijateljstvo prema

Natalija Vanis

drugima. Osjećajna je i pažljiva. Čvrstog karaktera. Suosjećajna je u patnjama drugih. Ali je i sretna kad su drugi sretni koji je okružuju. Sve to sa najvećim užitkom dijeli sa svojim bližnjima. Dobro procjenjuje kakav je tko i tako bira sebi svoje prijatelje. To je znak duboke mudrosti. Takva mora biti srećna u životu, jer svoju sreću dijeli sa drugima. Pažljiva je prema svakom tko je okružuje. Ima lijep vrt. Njeguje cvijeće i razno ukrasno drveće. Svako drvo je posvetila nekom od svojih najbližih, njegovom imenu: roditeljima, mužu, djeci, prijateljima. Mogu se pohvaliti da je jedno drvo posvetila i meni. Zamislite! Drvo se zove 'osterbaum' . Od srca joj hvala. Neznam čime ja to zaslužujem. Eto, neka joj Bog udijeli još više od svojeg raskošnog Milosrdja, svoje Ljubavi. Uživala i nauživala se sa svojim mužem i djecom u dobrom razumijevanju i ljubavi.
           Ane Arsenov, mlada, lijepa i pametna žena, vrlo inteligentna, zaslužuje da je spomenem u mom užem krugu 'online' prijatelja. Njen zdravi pogled na život može da posluži za primjer. Iako danas živi u velikom gradu, odrastavši u svojim Ramićima, gdje je morala obavljati sve poslove vezane za seoski način života, ostala je i dalje jednostavna, ponoseći se sa time. Za sebe će reći: "Igrala sam se sa svinjama i kokoškama. Radila sve poslove. I danas bi se mogla rado vratila na selo i živjeti k'o nekada. Bila bi sretna da to mogu". Njen muž može

Manuela Arsenov

biti ponosan na takvu saputnicu. Svojoj djeci će, siguran sam, prenijeti sve te dobre i zdrave osobine. Sa njom nisam baš često na 'online'. Izmijenimo poneku privatnu poruku, lijepo se i uljudno javimo jedno drugom. Sasvim dovoljno!
           Nadjoh se ljetos na Veliku Gospu na Crkvenama. Bilo je nesnošljivo vruće. Na suncu, koje je pržilo, nisi mogao puno izdržati. Morao si prelaziti iz hlada u hlad. A svakog sam želio susresti, izmijeniti poneku riječ. Izgledao sam kao pčela koja se žuri obići što više cvjetova, stići svuda., svakome stisnuti bar ruku nakon dugo vremena. Žurio sam i u svoje Mariće, da obidjem napuštenu kuću i dvorište, pogledam zaraslo i oronulo voće. Na samom kraju groblja sa zapadne strane, onako bacajući pogled uokolo, u sjenci nekoliko čempresa, na klupi pored jednog groba, ugledah poznato lice. K'o iz topa sam upitao: "Jel' ovo Ilko Dragočajac"? Dobro sam ga upamtio na ovoj stranici. Znao sam da neću 'faliti'. On me u čudu upitno gledao. Sjedoh i ja pored njega, prvo pruživši mu ruku. "Neznaš tko sam", uputio sam mu pitanje i odmah se predstavio. Bio je pomalo iznenadjen. Naš susret je trajao samo nekoliko minuta. Šteta! Zahvalio sam mu se na lijepim komentarima koje on ostavlja ispod mojih priča. Nadam se da će naš neki slijedeći susret duže potrajati. Trajao je toliko, kao kad se dva leptira susretnu u zraku, oblete nekoliko puta jedan pored drugoga, možda se i krilima dodirnu, a onda odlete svaki za sebe na svoju

Rudolf Marić i Ilija Stojčević

stranu, tražeći pogodan cvijet na koji će sletjeti. Bio je i to dakle, jedan susret dva prijatelja, koji su se poznavali samo preko interneta. Njegovo pravo ime je Ilija Stojčević, ali on toliko ljubi svoj rodni kraj, da se svugdje potpisuje kao 'Ilko Dragočajac'. Razočaran što i drugi nisu takvi i što se slabo ponose svojim rodnim krajem, ljutito se jednom potpisao kao 'Ilko Dalmatinac'. He he!
            Evo me sada kod Jakova Žižka, oliti Plamenka Bogumila. Svaka riječ pohvale za ovog čovjeka ne može biti dovoljna za sve one kvalitetne i dobre postove koje on ostavlja na nekoliko internetskih stranica. Teško ga je u potpunosti razumjeti, ali ako se potrudite da polagano i pronicljivo ulazite u njegov svijet filozofije, opazit ćete veliku mudrost, istinu i proroštvo. Ne morate se s njim slagati, ali ćete morati na kraju priznati, da je u pravu i da njegovoj mudrosti niti šta možete dodati, niti oduzeti. Zna me poneki puta i naljutiti, ali znam da to na njega ne utiče i da se čovjek svoga puta drži, pa kud 'pucalo da pucalo'. Pravi je 'Žižak'. Uvuče li vam se u vašu dušu ponašat će se baš k'o i onaj mali 'žižak'- parazit i štetočina, ali u pozitivnom smislu. Različiti su oni puno medju sobom. Jedan se piše malim slovom i štetočina je, a drugi se piše

Plamenko Bogumil

velikim početnim slovom, i dobričina je. Dok se taj mali 'žižak' zavlači u žito i voće, razarajući ga iznutra i hraneći se, dotle se ovaj naš Žižak zavlači u naše duše, uništava i razara grijeh u njima. I blago se onoj duši gdje se Žižak useli. Ta će biti čista i zdrava. Jer naše su duše, moramo to priznati, pune tih 'žižaka' (grijeha). I teško se tim 'žižcima', ako se medju njima pojavi ovaj naš Žižak. Zato pustajmo Žižka da češće sa svojim pričama i savjetima ulazi u našu dušu. Garantujem da nam se ona neće 'užižljiviti'.
            Bilo bi nepravedno kada ovdje medju mojim dragim 'online' prijateljima nebi spomenuo i Peru Majdandžića - Žabca. Jest, da mi Žabac nije više onaj isti kao kad sam ga upoznao prije nekoliko godina ovdje preko ove stranice, jer se u medjuvremenu puno toga promjenilo kod njega, ipak mi je on ostao u srcu drag, otvoren i društven. U njegov privatni život ne želim zalaziti. Po svojoj osjećajnosti, razmišljanju i ljubavi prema rodnom kraju, usudim se reći, da smo slični jedan drugom. Mogu samo reći, da mu od srca želim da ponovo nadje svoj mir i sreću, bez obzira hoće li to biti povratak i izmirenje sa svojom suprugom i djecom a što bi bilo i najbolje, ili potraži negdje neki novi kutak, u kojem će naći ono što će ga učiniti zadovoljnim. Pero je osjećajna duša, ali i labilna - nedovoljno čvrsta i snažna. Lako se povede za osjećajima svoga tijela, posebno kada je u društvu

Pero Majdandžić - Žabac

medju ženama, a onda se je teško kontrolirati, ne odoliti strastima. Dugujem mu zahvalnost na bezbrojnim toplim riječima, koje je on ostavio ispod mojih priča, objavljenih na ovoj stranici. I zbog toga ne mogu ostati ravnodušan prema sadašnjem njegovom položaju. Želim mu sve najbolje u daljnjem životu, bez obzira kako ga on bude usmjerio.
          I na kraju riječ dvije o čovjeku, bez kojeg nebi ni mene bilo ovdje, ni ovih mojih priča. Riječ je, znam da pogadjate, o Marinku - Miki Majdandžiću. Mnogo toga nam je životu ovisno o nekim trenutcima sreće ili ko zna kakvih okolnosti. Nekada neka svadja ili nesporazum mogu nas usmjeriti na neki drugi pravac, ne znavši u tom trenutku ni sami, postupamo li ispravno ili krivo. Meni se upravo to desilo. Jedan mali nesporazum, tamo negdje na nekom drugom mjestu, usmjerio me je prema 'mojim Stranjanima', rodnom mjestu moje majke, i prema Miki, odnosno prema ovoj stranici. On me je, kao njen webmaster, objeručke prihvatio, pružuio mi ruku prijateljstva i poklonio prostor. Od tada je naša suradnja uspješna i plodonosna. Mnoge moje priče i pjesme nadjoše ovdje svoje mjesto i put prema brojnim čitateljima, koji čitajući ih, ostaviše divne komentare, kao i lijepe riječi potpore. Moja duboka zahvalnost ide jednako svima.
          Mogao bih ovako redati još, spomenuti i druge, koje sam upoznao. Nadam se da mi oni neće zamjeriti. Bilo bi onda dugo. Neke ću bar spomenuti, jer to zaslužuju: Ljevar, Silvi, Katica, Car, ..... Svima lijep pozdrav! Bilo je i nekih kontakata ranije sa

Marinko Majdandžić - Mika

nekim osobama, koja su obećavala da bi se mogla završiti sa velikim prijateljstvom. Čak i zakazanih susreta. Ali ona se nisu ostvarila zbog velike ljudske gluposti i zlobe. Nažalost, takav je život. I to moramo uzeti kao njegovu cijenu, koja je često puta tajanstvena i nepredvidiva. ... . Dok ovo pišem Sunce mi proviruje kroz prozor i miluje svojom toplotom i zrakama. Kao da mi šapuće: "Evo, preživio si još jednu zimu stari. Vidim, raspisao si se o ljubavi, prijateljstvu. Hvališ se da znaš ljubiti. Slaba je vaša ljudska ljubav. Sebična i kratko traje. Ovako, kako ja ljubim, jest prava ljubav. Neprestana je i daje život u izobilju, osigurava plodnost. Bez mene nebi bilo radjanja. Cvjeće se nebi oprašivalo, životinje nebi parile. Život bi se brzo ugasio. A tek vaša ljudska ljubav, nju ste posve iskvarili, izopačili. To što vi radite nije ljubav, nego sebičnost, izopačenost, ruganje prirodi. To se više i ne može ljubav zvati. Svašta radite jedni s drugima. Muški sa muškima, žene sa ženama. Više se nezna ni tko je tko. Djecu zloupotrebljavate i kvarite na samom početku njihova života. Neznam koliko će mi moj Stvoritelj još dozvoliti da sijam nad vama .....". Vidim, Sunce ima pravo. Dok njegov šapat osluškujem u sebi, lice mi se crveni od srama i uzbudjenosti, jer znam da zbori istinu. Korizma je. Vrijeme posta i molitve. Koliko ćemo se i kako odazvati našem kršćanskom pozivu? To svatko za sebe mora znati odgovoriti.

Na staroj stranici pročitano: 3390

Rudolf Marić

Komentari (9)

RSS komentari
1. A sta reci...
webmaster website, :: 02-03-2009 17:59
A sta reci Rudi je opet pogodio u sridu,kako kazu u Dalmaciji ...
Ma naravno citajuci ovu pricu nalazim i sebe, jer i ja sam vas vecinu upoznao ovdje na stranici, neke sam i trefio uzivo, kao Ilku Dragocajca, Tanu, Ljubu ..., a nismo se prije znali, ...
Prica je i dio mene pa tako veliko Hvala Rudi ...
P.S. a ja se nadam da se vidimo u Stranjanima 2009 .. :)
2. Z. KNEZEVIC, :: 03-03-2009 00:53
HEJ PRIKA ! STA DA KAZEM , PUN SI UGODNI IZNENADJENJA , ZAISTA SI ZAVREDIO OCIJENU 5+5, JEDNA ZA OSTROUMLJE A DRUGA ZA UMJETNICKI DOJAM.POSEBNO MI JE DRAGO STO SE NADJO NA PRVOM MJESTU.MOZDA JE SLUCAJNO , BEZ OBZIRA OPET CISTA DESETKA . POSTO SMO VEC KAKO RECE UTVRDJENE , POTVRDJENE I DOKAZANE PRIKE , ONDA MOZDA I NIJE SLUCAJNO . NE ZELIM UMANJITI VRIJEDNOST SVIH PROZVANI , MALO SALE NA NAS RACUN.LIJEPO SI OVO URADIO , SVAKA CAST , CESTITAM I PUNO POZDRAVA , SRECE I VESELJA OD NAS KNEZEVICA ,, ZELIMO TI DOBRO ZDRAVLJE DUG ZIVOT I DA NAS CESTO TAKO OBRADUJES ,, SRETNO I VESELO. 3. Hallo Komso
Ljuba, :: 03-03-2009 11:01
Lijepo je otvoriti stranjane.de,,, i na prvoj stranici ugledati svoju sliku i lijepe rijeci o sebi.
Komso,danas si mi uljepsao dan,,, iako nije prvi put da se moj lik nadje u tvojoj prici.
Hvala ti zbog toga,,, zelim da nam i dalje pises ,,, na ovoj stranici.
Srdacan pozdrav,,,,
4. Nathalie, :: 03-03-2009 19:53
Jako sam se iznenadila da si mene izabrao u ovoj prici , hvala ti .
Lijepo napisano kao i uvjek.Pozdrav mom Osterbaumu !Hvala.
5. Petar Blazevic, :: 03-03-2009 20:47
Pozdrav mome "online"prijatelju.
I ovaj put ostadoh iznenadjen sa tvojom pricom,ali u pozitivnom smislu.Zapravo,moram reci da si sve jako dobro izprecizirao,i svakoga opisao na svoj nacin.
Zahvaljujem sto si i mene spomenuo u ovoj prici,nisam se nadao a sto je jako lijepo od tebe.
Po ovome se moze vidjeti koliko zelis biti sa svakim u dobrim odnosima i cijenjen prijatelj.
Malo je takvih danas,nazalost.
Najveca je stvar sto jos u ovoj prici zblizavas i povezujes nas da budemo svi medjusobno dobri prijatelji i da se "online" druzimo.
Gospodine Rudi,tebi sve najbolje u buducem zivotu i cujemo se "online".
Bi`t cemo i dalje dobri prijatelji.
Tebi jos jednom veliki pozdrav :) .
6. Ilija Stojcevic, :: 04-03-2009 15:42
Ih Boze dragi, lijepe li i kicene price.... Ma tko je napisa ruka mu se pozlatila.
A kicenih li i junaka u njoj..... Ma sve sokolice i sokolovi sto sa visina prkose buri zivota na zemlji!
7. Goran Valentic, :: 04-03-2009 19:32
g.Rudiju velikiiiii,topli pozdrav,sa svim zeljama za puno zdravlja da i dalje pise ovako kao do sada...da se bas svatko,pa cak i onaj koji nije spomenut u nekoj od njegovih prica moze pronaci...
8. Katica, :: 05-03-2009 13:00
I ja se od srca zahvaljujem Rudiju na (kao i obicno) prelijepoj prici neka samo tako nastavi....HVALA RUDI :)
9. RUDI-nas pisac, pjesnik, prijatelj
Manuela, :: 23-03-2009 09:33
Dragi Rudi
I od mene veliko hvala na lijepim rijecima i prijateljstvu. Nadam se da cemo bar jednom imati mogucnost da se licno upoznamo.
MNOGO LIJEPIH POZDRAVA Ane

• < Prethodna
• Slijedeća >