Prošlog ljeta sam na Veliku Gospu pohodio naš rodni kraj. U selu Boškovići, općina Laktaši, živi moj brat Mato Marić. Oženjen je sa pravoslavkom, pa je na sreću, ili kako se uzme, ostao sa malobrojnim Hrvatima u tom dijelu Bosne. Taj danas 82-godišnjak, još dosta čil i pokretan, provodi svoju podosta visoku starost u tuzi, žalosti i nostalgiji, stalno misleći i prebirući po ni malo lijepoj skorijoj proišlosti, u kojoj je izgubio mnogobrojnu rodbinu, susjede i prijatelje i sve lijepe uspomene, vezane za njegov cijeli život. Bilo nas je 12-tero djece, i on je eto ostao sam bez svoje braće i sestara, koji se razidjoše svugdje po bijelom svijetu.

       Iako se kao učitelj u bivšoj državi morao držati školskog programa, iz kojeg je Bog bio izbačen, zadržao je u sebi lijepe uspomene iz svog dječačkog kršćanskog odgoja. Mato je miran i plašljive prirode, osjećajan za istinu i pravdu, veseo u razgovoru, poštuje svoga sugovornika. Često se zna izraziri u stihu. U toj svojoj tuzi zbog tragedije svojih sunarodnjaka zna 'ispjevati' poneku stroficu, i to sve baš onako kako jest, ili kako je bilo. Za tog mog posjeta dao mi je jednu pjesmu, koju je posvetio svim ovim dogadjajima, koji pogodiše naš narod. Pošto je naš otac bio guslar, mogu se osjetiti geni, koje je od njega naslijedio. Pjesma je napisana u desetercu, kakve se uz gusle i pjevaju. Zato je sa zadovoljstvom stavljam ovdje na ovu stranicu, ujedno iskazujući poštovanje prema svom starijem bratu. U njoj se može osjetiti sva ljepota i ljubav prema narodu kojem on pripada, kao i Katoličkoj crkvi, koju, zajedno sa njenim crkvenim velikodostojnicima u pjesmi i spominje.

TRAGEDIJA HRVATA IZ BOSNE

Bosno moja sa dva entiteta,
Hrvatima to najviše smeta.

Dok je Bosna cjelovita bila,
mirni sanak noću vazda snila.

Narodima njenim ne bijaše tjesno,
kao braća uživaše svjesno.

Zaratiše pa se podjeliše,
Najmanjemu ništa ne dadoše.

U Daytonskom sporazumu stoji,
da nam tudjin svoju pravdu kroji.

Sa Bosnom sad nitko zadovoljan nije,
sjeme mržnje neprestano klije.

Razdjeljenoj ponositoj Bosni,
Hrvati su najmanje ponosni.

Istinu sad teško je s'hvatiti,
Da će Hrvat u Bosni nestati.

Razišli se po cijelom svijetu,
ostavivši svoju zemlju svetu.

Ponajviše u zemlju Hrvatsku,
po naciji svoju 'zemlju bratsku'.

I mnogi se više vratit neće,
jer u Bosni za njih nema sreće.

Drugi ljudi nove su komšije,
ali ono nekadašnje nije.

Ostala je samo nostalgija,
nostalgija rodnog zavičaja.

A posebno sela Dragočaja,
nekadašnjeg zavičajnog sjaja.

I njegove šire okoline,
pjesma služi da nas želja mine.

Ostala je crkva, bogomolja,
ostala su mnogobrojna groblja.

Ostali su naši svećenici,
sami služe biskup' Komarici.

Jer običnih vjernika je malo,
beznačajno njih je tu ostalo.

Poslije toga još gore se zbilo,
vrlo malo njih se povratilo.

Ostale su naše biskupije,
ništa više nije kao prije.

Ostaviše Puljić kardinala,
katolika Bosne poglavara.

Nestaje nam sva naša kultura,
bez nje sve nas u nazadak gura.

Zamolimo naše svećenike,
o povratku da drže pridike.

Zamolimo biskup' Komaricu,
da nam moli misu povratnicu.

Zamolimo naše biskupije,
da narodu novo gnijezdo svije.

Zamolimo kardinala Vinka,
da nam bude više povratnika.

Zamolimo Svetog Oca Papu,
da nam vrate demografsku mapu.

Vratite se naši zavičajci,
vratite se svojoj Bosni majci.

Tudja zemlja, tudji gospodari,
za vas tamo nitko i ne mari.

I neće vas drugačije zvati,
nego samo 'bosanski Hrvati'.

Bosna nam je naša domovina,
ona nam je sva naša svetinja.

Ponosita naša djedovina,
slatka, mila, draga ostavština.

Poslužismo kao glavna meta,
na području oba entiteta.

Protjerani, neće da se vrate,
makar da se u tudjini pate.

Imovinu svoju rasprodaju,
kao da se za to i ne kaju.

Malobrojni pod zakup izdaju,
samo da se tamo ne vraćaju.

Imovinu mnogi su vratili,
al' se nisu u nju povratili.

Neizvjesnost dalje produžuju,
i budućnost svoju oplakuju.

Teritorij hrvatskog naroda,
smanjila se u Bosni posvuda.

Bolno srce prima nam na znanje,                       
da nas biva u Bosni sve manje.

Dosta smo si sami doprinjeli,
da se Hrvat iz Bosne iseli.

Tako nasta greška prevelika,
da nam nesta naših stanovnika.

To se nije smjelo dogoditi,
o nepravdo, Bog ti neoprosti.

Istorija bosanske prošlosti,
dogadjaj će ovaj opisati.

Takav odnos prema miloj Bosni,
dobilo je ocjenu: "žalosni".

Zbog vapaja ostalih Hrvata,
trebalo se vratit iz inata.

Jer Bosna je naša djedovina,
kolijevka i hrvatskog sina.

Autor pjesme: Mato Marić Priče: Rudolf Marić.

Na staroj stranici pročitano:2424

Komentari (3)

RSS komentari

1. Perfektno
webmaster website, :: 18-01-2009 18:37
Meni se pjesma izuzetno svidila, hvala Rudi za ove stihove koje si preuzeo od brata i koji je bio spreman da je podijeli sa nama.
2. Z. KNEZEVIC, :: 19-01-2009 00:08
LIJEPO, ISTINITO IZ DUBINE DUSE S OSJECAJEM KOI RAVNA I NASE NEKE NEDOUMICE . FALA RUDI TEBI I TVOM BRATU ,
NASTAVITE I SRETNO..
3. Ljuba, :: 19-01-2009 16:14
OSTALA JE SAMO NOSTALGIJA..... LIJEPO TO RECE NAS MATO...
LIJEPA PJESMA..... NADAHNUTA MATINOM TUGOM ZA RODNIM KRAJEM.... POZDRAV OBOJICI.....

• < Prethodna
• Slijedeća >