Biskup fra Marijan Marković

      Bio je to prvi čovjek s apostolskim ovlastima, koji je obitavao u Banjoj Luci. Nije bio rezidencijalni biskup, nego apostolski administrator, koji je opsluživao banjalučku biskupiju.
      Rodio se u Docu kod Travnika 21. listopada 1840. godine. Mjesni župnik fra Lovro Tucić dade mu početno znanje i proslijedi u fojnički samostan, gdje je proboravio četiri godine, obukao redovničku odoru i stupio u novicijat. Završivši tu godinu kušnje i primivši svečane zavjete, starješinstvo Bosne Srebrene šalje ga u Đakovo na studij filozofije i teologije. Zaređen je za svećenika 26. travnja 1863. godine. Obavljao je dužnost kapelana — katehete u rodnome Docu, a nakon toga postavljen je za odgojitelja mladeži, koja se u Gučkoj Gori pripremala za franjevački poziv. Godine 1870 — 1875. obavlja dužnost župnika u Kotor-Varoši. Nakon toga postaje gvardijan samostana Guče Gore, a 1879. godine postaje župnik u Travniku. Nakon ovoga imenovan je danubskim biskupom i administratorom banjalučke biskupije 23. studeni 1883. godine. Posavjetovavši se s prijateljima i prihvativši imenovanje, krene iz Sarajeva, preko Travnika u Banju Luku. Na Kadinoj vodi sačekali su ga: okružni predstojnik iz Banje Luke Milutin Kukuljević, kotarski predstavnik Bobrošević, fra Anđeo Ćurić, dr. fra Vid Miljainovdć, fra Filip Ljubas, te mnoštvo naroda. Već u Gornjem Šeheru dočekalo ga je mnoštvo s načelnikom Hadži Smail-begom. Kako je u borbama za Banju Luku izgorjela crkva (kapela) u gradu, bogoslužje se održavalo u običnoj baraci. Tu je svečano dočekan biskup. O ustoličenju biskupa Markovića piše fra Anto Knežević sljedeće: »Na 19. kolovoza, ja sam opet morao ići Biskupu na svetkovinu; buduć da je onda slavio S. Marijana, i držao »Ustolbu«. Dosti

Biskup fra Marijan Marković

je reći da nas je bilo u »Hotel Bosna« za ručkom 96. svake vjere. Biskupa Ercegovačkog, i Kustosa zastupao je Definitor fra Augustin Zubac; Livanjsku obćinu, i Biskupa Vuicu Jubilarni biskup fra Marijan Marković fra Ivo Vuco i fra Andrija Erceg; Fojnicu fra Ivo Krilić; Ja Jajce; dr. Vid Miljan Ivanjsku; Svu Sutjesku, i Red Provincijal Ćavarović. Bila su dva Generala, i jedan Podmaršal. Nadbiskupa Vrhobosanskog zastupao je kanonik d. Jeglić. Slavje opet je bilo neopisivo, i govori bez kraja i konca. Gučugoru zastupao je gvardijan fra Jako Selak, i fra Anto Elegović. Sama Fratra 24. bila su na ručku! Oni dan do podne samih brzojavah 36. dobio je«(175).
      Pošto nije bilo biskupovog stana, biskup Marković s tajnikom Mišićem nastani se u župskom stanu kod župnika fra Filipa Ljubasa. Nakon nekoliko sedmica iznajme kuću Đure Zvonara, pravoslavca, za koju su plaćali najamninu. Od pokućstva u početku nisu imali ništa. »Dok im Milosrdnice nisu posudile jedan mali stočić, služio im je za trpezu sanduk od prtljage, još neotvoren i uvezan konopcima. Biskup bi sjeo s jedne strane sanduka, tajnik s druge, a između njih jelo. . .«(176). Tako je to trajalo neko vrijeme. Zauzimanjem Zemaljske vlade, uštedom i pomoći iz biskupije i sa strane, u ljeto 1885. godine sagrađena je biskupska rezidencija na zemljištu, koje su u tu svrhu vlasti ustupile. Rezidencija je proširena i dograđena 1894. godine.
      Sagradivši rezidenciju, biskup Marković se odlučuje za gradnju katedrale. Za tu gradnju uštedio je novac od milodara i svih mogućih primanja. Tu su mu svestrano u pomoć izišli oo. trapisti. Za gradnju katedrale darovali su 100.000 komada opeke i crijep za krov. Gradnja je izvedena 1885 — 1887. godine, a troškovi su iznosili oko 26000 forinti. Time su sagrađeni objekti, koji čine biskupski centar u Banjoj Luci.
     Istovremeno, biskup Marković je obilazio biskupiju u kanonskim pohodima, rješavao goruća pitanja i osnivao nove župe. Svojim radom stvarno je formirao banjalučku biskupiju.
     Na kanonskom pohodu 21. srpnja 1887. godine, na putu iz Sanskog Mosta u Ključ dogodila se nezgoda. Na strmini pred čardakom nekog bega pomame se konji kola, koja su išla u pratnji iza biskupovog fijakera. U galopu stignu fijaker s biskupom. Već je njihova ruda udarala u zaleđe biskupovih kola. Našavši se u pogibelji, biskup Marković skoči s kola, ali se nije stigao ukloniti. Pomamljeni konji i kola koja su pristigla protutnje preko palog biskupa. Doslovno, biskupovo tijelo bilo je satrveno. Tjeme rasječeno, obrva lijevog oka povrijeđena, a noge i leđa prignječeni. Cijelu sljedeću noć bio je u velikoj groznici. Sutradan, liječnik iz Sanskog Mosta, nakon pregleda reče, da rane nisu opasne, ali da se plaho potresao.
      Dne 31. srpnja 1887. godine fra Anto Knežević nalazi biskupa u Banjoj Luci u jadnom stanju. O tome piše: »Sav požutio kao limun! Pokaza im svoje rane; jedna bješe povelika uprav više lijevog oka; oko mu je bilo oteklo, i zatvorilo se, nu je otok oplasnuo, a rana jednako soči. Više zatijoka ima dvi rane, oko četiri prsta jedna od druge udaljena je; obe soče. Po prsima ima brazgotinah, a tako i po plećima. Po kolinima, i ciepcima od noguh osim modricah, još i velike se kraste ufatile; riječju, on je sav satrven«(177).
      Oporavio se od povreda i dalje je pastirski vodio dijecezu. Umro je u Banjoj Luci 20. lipnja 1912. godine i svečano sahranjen u katedrali. Kako je bio okićen biskupskim dostojanstvom i uz to pripadao plejadi najznamenitijih bosfranjevaca, nije ni čudo što je žalost za njim bila velika. Na sprovodu je bilo veliko mnoštvo naroda, franjevaca, dijecezanskih svećenika i čč. sestara. Jasno, nisu izostali ni zastupnici crkvenih i svjetovnih vlasti, kao i predstavnici drugih konfesija.
     Naslijedio ga je biskup fra Jozo Garić, rođen u Vitezu kod Travnika 28. listopada 1870. godine. Zaređen je za svećenika 30. srpnja 1893. Imenovan je rezidencijalnim biskupom banjalučke biskupije 14. prosinca 1912. a posvećen je u Rimu 20. veljače naredne godine. Nisu nam jasni razlozi zašto je Banja Luka čekala sve do godine 1912. na svog prvog rezidencijalnog biskupa

175) B. Gavranović, Banjalučki biskup fra Marijan Marković, Dobri pastir, God. XV—XVI., Sarajevo 1936., str. 232.
176) B. Gavranović, Nav. dj., str. 233.
177) B. Gavranović, Banjalučki biskup fra Marijan Marković, Dobri Pastir, God. XV—XVI., Sarajevo 1966., str. 235

• < Prethodna
• Slijedeća >