Trapistički samostan »Marija Zvijezda«

      Oo. trapisti na svome posjedu nisu pretrpjeli nikakvu štetu u danima austro-ugarske okupacije. Delibašino selo nije bilo na udaru ustanika, niti je bilo na poprištu borbi. Kao mirna i zaklonjena oaza služilo je kao pribježište mnogima za vrijeme borbi u gradu i na njegovim jugozapadnim prilazima. Kasnije je život tekao mirnim tokom. No, o. Pfanner je nemirna duha, pa ide dalje. Dne 28. svibnja 1883. godine napušta »Mariju Zvijezdu« i s izvjesnim brojem subraće odlazi u južnu Afriku, u pokrajinu Natal, gdje će osnovati novu naseobinu trapista Mariannhill. Iza sebe u Delibašinom selu ostavio je impozantan obim uređenog djela: samostan s crkvom i dva nutarnja dvorišta, sirotište, parnu pivovaru, parnu tvornicu sukna, mlin, pilanu, parnu praonu, pivnicu, velike štale i štaglje, sušionicu šljiva, siranu. . . s velikim kompleksom zemljišta. Doduše, zadužio je samostan, no oo. trapisti, predvođeni novim priorom o. Bonaventurom Baierom brzo su pokrili dugove. Do 1885. godine popunjene su praznine, nastale odlaskom dijela subraće s o. Pfannerom u južnu Afriku. Život je bujao s punim elanom u »Mariji Zvijezdi«. U radionicama i na ekonomiji sve je uzorno funkcioniralo. Kako je samostan bio u dobro stojećem stanju, s izgledima daljeg prosperiteta, proglašen je opatijom 4. prosinca 1885. godine. Logično, ovom je zgodom dotadašnji prior o. Bonaventura Baier proglašen opatom 27. I. 1886. godine.
      Iste godine proširena je crkva i sagrađen zvonik. U tako obnovljenoj crkvi prva Služba Božja održana je na Petrovo 1886. godine. Samostan je dograđen na sjevernom i južnom krilu. Sagrađeni su i dograđeni još neki potrebni pogoni, uređen prelaz preko Vrbasa (dvije lađe i most), a samostan je opasan zidom dugim 1182 metra. Na posjedu se uvijek nešto gradilo i dograđivalo. Veliki napredak predstavlja izgradnja prve električne centrale (prava u Bosni) na Vrbasu 1899. godine. Dne 27. ožujka iste godine samo-

Crkva oo. trapista

stan je dobio rasvjetu. Godine 1924. oo. trapisti su uselili u novi samostan. Prvotno je zgrada građena za sirotište. Za vrijeme prvog svjetskog rata u njoj su bili smješteni ranjenici, a kasnije ratni invalidi.
    Sve u svemu, bila je to jedna primjerna organizacija, u kojoj se s besprijekornim radom i molitvom znalo samo za napredak. S poznavaocima svakog zanata i upornom voljom, zajednica je bilježila uspjehe. Najbrojnije stanje bilo je 1910. godine, kada je samostan brojio dvije stotine i devedeset redovnika.

• < Prethodna
• Slijedeća >