Sestre Klanjateljice Krvi Kristove u Budžaku

     Pronicavi i poduzetni duh o. Pfannera nije mirovao. Nakon što je u Banju Luku doveo čč. sestre milosrdnice, poduzeo se da dovede i sestre klanjateljice. U proljeće 1879. godine posjetio je sestre spomenute kongregacije u Feldkirchu u Austriji i privolio ih da dođu u Banju Luku. Radi toga, poglavarica sestara iz Feldkircha, s. Hermina Gantert dolazi u Banju Luku sa sestrom Terezom Kohler u ljeto 1879. godine. Uz pomoć o. Pfannera, banjalučkog župnika i civilnih vlasti kupuje zemljište od oko osamdeset jutara, s čardakom i nekim gospodarskim zgradama. O. Pfanner se poduzeo adaptirati čardak za stanovanje sestara. Već početkom listopada s. Hermina dovodi šest sestara i osam pripravnica. Nakon što su dva dana proboravile u samostanu oo. trapista, odlaze na kupljeni posjed, u adaptirani čardak. Tu prvu naseobinu čč. sestara o. Pfanner je nazvao »Sv. Josip iz Nazareta«, kasnije jednostavno prozvanom »Nazaret «. U početku su mnogo muke imale pri samom smještaju i uređenju kuće i posjeda, jer kuća je bila vlažna i hladna, a posjed zapušten, više nalik pustari. Uz to, o. Pfanner je adaptirao čardak po trapistički, pa možemo si zamisliti, koliko je taj komfor odgovarao čč. sestrama.
      Također su imale problema u apostolskoj djelatnosti i inače komuniciranju i suživljavanju s mjesnim stanovništvom. Njihov jezik bio je njemački, a mjesno stanovništvo je pokazivalo visok postotak analfabetizma. Ipak, pored tih poteškoća, brzo su se prilagodile sredini i svome pozivu u novim uvjetima. Ovo posvjedočava i činjenica, da su se uskoro počele javljati bosanske djevojke, koje žele stupiti u njihovu kongregaciju. Već sljedeće godine primljena je u zajednicu kao pripravnica Jelena Pajić iz okolice Banje Luke. Tek što su došle, dogradile su jednu prostoriju uz čardak kao kapelicu. Tu je jedan od oo. trapista slavio sv. misu.
      Bitnu preokupaciju zajednice predstavlja karitativni, prosvjetni i vjerski rad, što se vidjelo odmah po dolasku u »Nazaret«. Već 21. studenog 1879. godine čč. sestre su otvorile sirotište, u koje su primana djeca mjesnog stanovništva i njemačkih kolonista. Sljedeće godine otvorena je i škola, koju su pohađala djeca iz sirotišta i okolice. U početku, djecu je učila civilna učiteljica, a kasnije tu ulogu preuzele su sestre. Da bi završili školu, polaznici bi je pohađali četiri godine. Ustanova je imala karakter pučke škole, a kasnije je otvorena i viša djevojačka, poznata pod imenom građanska škola.    Osim redovnih predmeta, čč. sestre su poučavale djecu u šivanju, kuhanju, glazbi i stranim jezicima.    Vjeronauk je predavao franjevac iz obližnjeg petrićevačkog samostana. Pri primanju u sirotište i školu, sestre nisu gledale na podrijetlo i vjeru, pa su te ustanove poprimile interkonfesionalno obilježje, kakvo je zahtijevala tadašnja bosanska stvarnost. Radi tako nesebične djelatnosti, čč. sestre su stekle naklonost vlade, koja im je osigurala godišnja primanja od 400 forinti, uz druge moguće povlastice.
     Priliv djece u školu i sirotište postajao je sve veći. Zgrada sirotišta dovršena je 1897. godine, a školski prostor se tražio u okvirima novog samostana. Kako se istovremeno povećavao broj sestara u zajednici na četrdeset i pet, morale su sestre misliti na gradnju prostranije samostanske kuće. Novi samostan se počeo zidati pod vodstvom trapista Eberharda. Njegovim i zalaganjem ravnatelja Zimmermana sagrađen je novi samostan i crkva 1888 —1889. godine. Zvonik je podignut tek 1896. godine.
     U sljedeće dvije godine dograđeno je jedno krilo samostana za novicijat. Godine 1898. posve je uređeno sirotište. Tako se u okviru »Nazareta« našao samostan, crkva, novicijat, škola i sirotište.
Crkva je sagrađena u gotskom stilu, veličine 10 x 20 metara. Posvetu crkve Bezgrešnom začeću obavio je 6. listopada 1898. godine biskup fra Marijan Marković. »Bila je odslužena pontifikalna sv. misa, uz asistenciju trapističkog opata o. Dominika Asfalga i gvardijana franjevačkog samostana s Petrićevca fra Alojzija Mišića, te prisustvo mnogih svećenika, predstavnika vojnih i civilnih vlasti i uglednih ličnosti. Svečanost je završena popodnevnim igrokazom što su ga izvela djeca iz sirotišta«(178).
     Za razliku od oo. trapista, čiju stegu nije mogao podnositi mladi mještanin, imale su sestre klanjateljice podmladak, koji je dolazio iz mjesnog stanovništva. Prodornošću, upornošću i predanim radom, urasle su u tkivo mjesnog stanovništva. Radeći na istoj osnovi i uz sve veći postotak članova samostana iz redova mještana, domaće stanovništvo ih je sve više prihvatalo kao svoje sestre. Zato nije

»Nazaret«, samostan i crkva čč. ss. Klanjateljica u Budžaku

ni čudo, što se samostanska zajednica rapidno povećavala, tako da je mogla osnivati svoje filijale po drugim mjestima.
      U samoj Banjoj Luci osnovale su filijalu pod imenom »Marija Pomoćnica«. Kako je »Nazaret« bio udaljen od grada četiri kilometra, sestre su nastojale otvoriti svoju kuću u gradu. S takvom nakanom iznajmile su 1887. godine stan preko puta katedrale. Tu su otvorile tečaj za ručni rad, a sljedeće godine i zabavište. Uz pomoć matične kuće 1888. godine sagrađena je vlastita kuća i škola, koja je otvorena 1890. godine. Kako je to mjesto već u gradu, priliv đaka bio je velik. Godine 1894. sestre otvaraju i višu djevojačku školu, koja se ubraja među elitne ustanove grada. Tu su sestre nastojale iskazati gostoprimstvo svima polaznicima, a učenicima drugih vjera pokazivale su pažnju i obzirom na njihove vjerske propise. Godine 1911. sagrađena je nova, velika zgrada za tu građansku školu, čime su sestre imale više mogućnosti za prosvjetni rad. Uz ovo, otvorile su i konvikt, vodile Marijinu kongregaciju i s dječijim zborom pratile bogoslužje u katedrali.
      Sestre klanjateljice se nisu zadovoljile samo vjerskim, karitativnim i kulturno-prosvjetnim radom. Bavile su se raznovrsnom djelatnošću, svojstvenom ženskom upornošću. Zato je njihov posjed ličio na uređeni dvorac iz bajke. Ta ljepota i uređenost konvenirali su mjesnom življu. S tako zdravim i mudrim pristupom otvarala se sve ljepša budućnost zajednici Sestara Klanjateljica.

178) Ss. F. Šutić i I. Kezić, S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, Zagreb 1984., str. 76.

• < Prethodna
• Slijedeća >