Čć. sestre milosrdnice

      Za vrijeme borbi na Banjoj Luci 1878. godine mnogo su propatile. Kada je sve gorjelo i prestalo, sklonile su se u podrum, a kada je borba prestala, radile su kao bolničarke oko ranjenih. Bilježimo i jednu zanimljivost iz toga vremena, vezanu uz kuću čč. sestara milosrdnica. Naime, Banjalučanka, Paula Milovanović r. Bojko tvrdi da je prilikom napada ustanika na garnizon u Banjoj Luci ranjen austrijski oficir, poljski književnik, svima nama dobro poznati Henrik Sjenkijević. Ležao je u improviziranoj bolnici, u kojoj su služile čč. sestre. Liječile su ga i njegovale s velikom pažnjom. Kasnije je napisao jednu pripovijetku, u kojoj iznosi aluzije na te dane. Hvali požrtvovanost i brigu čč. sestara, ističući posebno jednu od njih, čije je ime stavio kao naslov novele.
      U novonastalim prilikama mogle su sestre nesmetano raditi. Proširile su zemljišni posjed i kuću dogradile na sprat. Ukoro su se vidjeli krupni plodovi njihovog rada:
— Godine 1885. otvorile su zabavište,
— Godine 1886. otvaraju glazbenu školu,
— Godine 1888. otvaraju školu za ručni rad,
— Godine 1910. sagrađena je nova školska zgrada, lijepo i monumentalno zdanje. Školu je pohađalo i nekoliko židovske djece, što je znak da je tolerantnost bila primjerena i da je svima bilo dostupno polaziti u tu školu, bez pravljenja razlike na vjerskoj i nacionalnoj osnovi.
     Godine 1902. sestre su proslavile trideset godina svoje prisutnosti u Banjoj Luci. U »Vrhbosni« čitamo izvještaj s te proslave. Između ostalog, objavljeno je sljedeće:
     »Božić! vesela je ta svetkovina... Od skupljena novca zaodjelo se u školi čč. ss. milosrdnica 74. sirote od glave do pete. Naše sestre milosrdnice slave sada svoju tridesetogodišnjicu. .. Pred nama je pozornica... Progovori biskup Marković: 'G. 1972.,' reče naš obljubljeni natpastir, 'bijah župnikom u Kotor-Varošu. Tu čujem, da su u Banju Luku došle sestre milosrdnice, te ih dojdoh da posjetim. Megju njima nađem i današnju predstojnicu č. s. Gregoriju. One se dadoše na odgoju obospolne mladeži, te što danas zna čitati i pisati po Banjojluci, što je danas došlo megju odličnije krugove, to sve gotovo zahvaljuje svoju prvu odgoju časnim milosrdnim sestrama« (179). Biskup zatim spominje one razne poteškoće, te njihovu žilavost, radinost i požrtvovanje.
     Na koncu govora sve pozivlje na usklik: »Bog ih uzdržao i poživio!«. Svi od najodličnijih, do najnižih, staro i mlado zaori u jedan glas: »Živjele časne sestre milosrdnice«. Na poziv banske uprave, počelo je deset sestara raditi u novosagrađenoj bolnici 30. travnja 1930. godine. Uz mnogovrsnu vjersku, karitativnu i prosvjetnu djelatnost, prihvatile su se i ovoga posla, kojeg i danas zdušno rade. Kako im je kuća uz samu župsku crkvu u Martićevoj ulici, u novije vrijeme preuzele su poslove uređivanja crkve i sakristije, vođenje zbora i kućanstva u župskom uredu.
Imajući na umu cjelokupni njihov rad, uviđamo da čč. ss. milosrdnice više od stotinu godina s građanima dijele sudbinu ovoga grada. Njihov stogodišnji boravak, požrtvovani rad u školstvu, bolnicama i svemu čime su se bavile, predstavlja jedan vrijedan dragulj u nisci napora, zalaganja i ostvarenja u novijoj povijesti grada.

• < Prethodna
• Slijedeća >