Treća gradnja na Petrićevcu

     Kako je samostan iz 1880 —1882. godine građen na starim temeljima, u kojima je bilo dosta razdrobljenog i trulog, franjevci su se morali pobrinuti za novu samostansku zgradu. Poslije prvog svjetskog rata svakome je ta potreba bila jasna, jer ruševnost i slabo stanje postojećeg samostana je bilo jako uočljivo. Zato se gvardijan fra Anto Mačinković (1924 —1928). poduzeo da gradi novi samostan, koji bi bio atraktivan i monumentalan, a istovremeno odgovarao modernim zahtjevima samoatanskog života. Eto 1928. godine pribavljao je sredstva za gradnju. Dne 28. veljače iste godine započeto je rušenje starog samostana. Uskoro su sačinjeni temelji za novi. U međuvremenu, 17. travnja 1928. godine za gvardijana dolazi energični fra Petar Ćorković, do tada provincijal Bosne Srebrene. Pokazao se izvrsnim u svakoj službi koju je obavljao: u kapelanstvu, profesuri u gimnaziji i na teologiji, župništvu, starješinstvu (bio je definitor, kustos, sekretar i provincijal Bosne Srebrene). Imao je iskustva u gradnji, jer pod njegovim vodstvom u provinciji je mnogo toga sagrađeno. Prva njegova briga bila je dovršiti započeti samostan. Već u rujnu iste godine samostan je bio pod krovom. U prosincu je bio useljen, a 17. siječnja 1929. godine, na blagdan sv. Ante Pustinjaka blagoslov je obavio mostarski biskup fra Alojzije Mišić. Još su bili prisutni i banjalučki biskup fra Jozo Garić i beogradski nadbiskup fra Rafael Rodić, te provincijal fra Jozo Markušić i još trideset i dva svećenika. Za vrijeme objeda, na zdravici, fra Petar Ćorković pozdavlja goste s riječima dostojnim takve kuće i starješine: »Ova sveta kuća je zgrada ljubavi i bratskog skladovanja, te je otvorena ne samo franjevcu, nego i svemu svećenstvu bili oni namjernici ili došli da se duševno odmore, okrijepe; bili željni savršenosti, ili okajnici. Kuća je naša: bratska za bratsko skladova-

     U proljeće 1930. godine porušena je stara crkva i počela je gradnja nove. Ova gradnja je brzo tekla. Do mjeseca kolovoza crkva je već bila pod krovom; jedan je zvonik dovršen, a drugi izveden do polovice. Sljedeće godine dozidan je i drugi zvonik; cijela crkva je ožbukana, uređena, a akademski slikar Franjo Martiny izveo je slikarske radove (ovaj je freskama ukrasio barlovačku i podmilačku crkvu). Do 1935. godine postavljen je glavni oltar i propovjedaonica od bihacita; nabavljena su nova zvona, uvedena električna rasvjeta i nabavljene orgulje s trideset registara i dva manuala.

     Samostansko zdanje na Petrićevcu odavalo je ljepotu i monumentalnost. Na blagoj uzvisini iznad ravnice pred gradom, ovo skladno zdanje ostavljalo je lijep dojam. S trapističkim samostanom »Marijom Zvijezdom i »Nazaretom «, samostanom čč. ss. klanjateljica čini trolist samostana na sjevernom prilazu grada. Samostan je posvećen presv. Trojstvu. Zdanje je stradalo u potresu, ali u svijesti Banjalučana i žitelja susjednih sela i dalje je prisutna slika impozantne građevine s dva veličanstvena zvonika na crkvi. Takav Petrićevac iz tridesetih godina ovog stoljeća ostaje nezaboravan i neprežaljen od strane katolika petrićevačke i susjednih župa.

179) Vrhbosna, 5. siječnja 1933, Godina XVII br. 1. str. 15.
180) B. Gavranović, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac. . . str. 168.

• < Prethodna
• Slijedeća >