Đira

     U svakom razdoblju crkvene povijesti ovoga kraja bilo je znamenitih ljudi vrijednih spomena. Njih smo već spominjali, a u prvoj polovici ovoga stoljeća spomenuo bih jednog običnog čovjeka, suradnika, koji se s crkvom toliko suživio da kao takav predstavlja oličenje vjernika našeg kraja. Riječ je o jednom običnom našemu čovjeku, Điri.
     Pravo ime bilo mu je Ivo Gašpar. Bio je ugledan i priznat čovjek u Šargovcu, prakaratur svoga sela. Nosio je perčin, kako su to u Bosni nosili pojedini ljudi u ono vrijeme. On bi u crkvi na Petrićevcu počimao pjesmu »Zdravo tijelo«. Kada bi došlo vrijeme pričesti, kada bi se pričesnici spremali poći pred kancele, začuo bi se njegov melodičan, muževan glas početnog stiha spomenute pučke pjesme. Njegov napjev bio je negdje u raskoraku između crkvenog pjevanja i jednostavnog narodnog melosa.
      Svakog utorka obavezno je bio na pijaci. Obično je na Govedarnici, na pazaru, svidi poslove u gradu i pred noć poput mnogih, zaputi se svome domu starom prijedorskom cestom. Prolazeći tom cestom, prolazio bi na domak crkve i samostana na Petrićevcu. Petrićevac je bio duhovno sijelo katolika s ovoga kraja Banje Luke, jer ih je vezivao uza se župskom organizacijom. Crkva i samostan, ozidani čvrstim zidom, na blagoj uzvisini koja dominira iznad dionice stare prijedorske ceste djeluje impozantno. Svakom mjesnom katoliku bio je drag pogled na taj Petrićevac, ponos župe, koji ulijeva osjećaj da je Dudić postao i da će ostati svjetlo vjere za sva vremena. Tako, usput svrati u kavanu, malo popije, pa veseo ide kući. Jednom, vraćajući se iz grada, malo podgrijan rakijom, a i radostan zbog dobrog pazara i uređenih poslova, prolazio je bučno prijedorskom cestom ispod samostana. Glasan govor i pijev svratio je pažnju franjevca u samostanu fra Sarafina Jurića. On širom otvori prozor, pa osluhne. S ceste je dopirao Đirin glas, glas bećarske pjesme, s napjevom karakterističnim za krajišnika:

Sveta crkvo, bijeli manastire
prosti meni moje polomije.

     Sluša ujak pjesmu, od srca se smije, razdragan što može čuti tako nešto. Radosno sluša pjesmu svog vjernog Đire, koji, prolazeći pored svoje crkve, rasterećen svih briga, opustio se, pa pred svojim svetištem od srca pjeva.
     Uskoro su oci franjevci u samostanu imali priliku da slušaju istu pjesmu. Kako je Đira uvijek bio na pijaci, sa svakim se poznavao. Dobro se poznavao i pazio sa Šimićanima, koji su dogonili i prodavali trešnje, kreč i grnčariju. Drugujući s njima, ispijajući čašice ljute rakije, katkad zajedno zapjevaju. Tako ih nauči i svoju pjesmu, koju je zapjevao pod samostanom. Uskoro su ujaci u samostanu mogli slušati Šimićane, kako — vraćajući se kući — zajednički, na sav glas pjevaju spomenutu pjesmu. Veselo se nasmiješiše i sjetiše se vjernog i dobrog Đire.
      Za župnikovanja (i gvardijanstva) fra Petra Ćorkovića bili su misionari u petrićevačkoj župi. Na misi zahvalnici prišapne gvardijan poslužiteljima u crkvi, da, pored redovite, pokupe i milostinju za misionare. Kazao im je da kupeći tu milostinju jednostavno govore: »Za naše misionare«. A Đira nije dobro čuo ni razumio, pa ide kroz crkvu, kupi milostinju i ponavlja: »Za bogoredce«. Netko je od prisutnih, uvidjevši da nešto nije u redu i ne razumjevši Điru došao fra Petru i kazao: »Eno Đire, kupi za neke pogorjelce «. A fra Petar odgovara: »Ma jašta, pogorjelci su, dok su ovamo došli«.
    Bio je običaj, da se u njegovom gaju povremeno održava bogoslužje. Pokojni fra Petar Ćorković znao je u čitanju župskih obavijesti reći: »U sljedeću nedjelju, misa po običaju, u Đirinom gaju«. Taj gaj nas i danas podsjeća na pokojnog Điru. Još uvijek se zeleni Đirin gaj, više današnje ciglane, s druge strane prijedorske ceste. A gore na groblju Crkvene, u sjeni bujnih stabala, u vječnome miru počiva stari Ivo Gašpar...

• < Prethodna
• Slijedeća >