Groblje je nešto starijeg datuma, ali prve detaljnije vijesti o njemu i slavljenju

blagdana sv. Ivana Krstitelja imamo zahvaljujući dolasku oo. trapista u Delibašino

selo 21. lipnja 1869. godine, koji su se smjestili u običnu krovinjaru u blizini

groblja. O istome mjestu, kapeli i proslavi blagdana sv. Ive ostavio je u zapisima

svoje dojmove utemeljitelj "Marije Zvijezde" o. Franz Pfanner. Čitajući njegove

zabilješke, dobivamo jasnu sliku o groblju s zavjetnom kapelom.

Samo groblje nalazi se na maloj uzvisini iznad Vrbasa, odakle se pruža divan

pogled na grad i polje uz rijeku. Spada u red manjih seoskih groblja. U njemu je

bila skromna drvena kapela, gotovo naslonjena na debelo i kvrgavo stablo

materijala, koji je već dotrajao. Na drugom mjestu o. Pfanner kaže za istu kapelu

da ne predstavlja ništa drugo, nego samo jedno tuce raspoređenih hrastovih

Kapela je bila stvarno malena. O. Pfanner bilježi da je bila duga pet a široka

tri koraka. Ako se uzme u obzir oltarska menza koja pokriva pročelje, dobivamo

predodžbu o skučenoj unutrašnjosti kapele. Za vrijeme bogoslužja unutra bi bio

iznenađujuće skromno a nas ni malo ne čudi, jer takvih kapela imamo i danas po

katoličkim selima oko Banje Luke.

Ova kapela je posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Tako skromna, mnogo je

značila katolicima okolnih sela i iz samog grada, jer bi se kod nje okupljali na

zavjetnu svetkovinu, koja pada na 24. lipnja. Tri dana nakon dolaska u Delibašino

selo imala su braća trapisti priliku uzeti udjela u proslavi blagdana sv. Ive.

Začudili su se kada su vidjeli, da je na sv. Misu došlo mnogo svijeta (grosse

(35 "Unter der dicken, grossen Eiche im Friedhof war eine Art Altarmenssa aus Schindeln ausgebracht

36 "Die ganze Hütte... war vileicht aus nicht mehr als einem Dutzend Eichenschindeln zusammcngesetzt...",

37 "In der Hüitte selbst hatte bloss der Priester Platz, der Messdiener war schön halb und alle

Beiwohner der hl. Messe ganz ausserhalb ihr...", P. T. Kempf, Nav. dj., str. 276.)

praksu mjesnih katolika, kako mole raširenih ruku, te na koljenima obilaze

oko kapele, što se i danas može vidjeti po našim svetištima, pogotovo onom u

Podmilačju. Zamjećuje da ih ta vjera krijepi u teškom životu, čime su dali primjer

i poticaj braći trapistima, da - kao posvećene osobe - smognu snage i odvažnosti

za poteškoće i napore, koji nisu mali. Potaknuti ovakvom impresivnošću, još su

se više utvrdili u uvjerenju da su učinili ispravan izbor, kada su se odlučili doći

u ovaj kraj, s ovakvim vjernim narodom. Uvjerili su se da se isplati živjeti i raditi

medu ovakvim katolicima.

Ovo je prvo svjedočanstvo o skromnom svetištu sv. Ive u Delibašinom selu.

Dakako, ono je postojalo i prije dolaska trapista. Tu su se i ranije pokopavali

katolici. U vrijeme dolaska trapista bilo je vrlo malo kamenih spomenika u

groblju. Nad grobovima su bili uglavnom drveni križevi, od kojih su pojedini

bili neobično veliki, s malim križićima na krajevima i s gornje strane poprečnog

dijela. To je u stvari starija kombinacija vremenskog i nadgrobnog križa.

Pridošli trapisti imali su Službu Božju u skromnoj kapeli sv. Ive do rujna iste

godine, kada su uz "privremeni samostan" sagradili skromni i tako potrebni

oratorij.

Kapela sv. Ive na groblju bila je u tako ruševnom stanju, da je za nekoliko

izvršili potrebne popravke. Kao takva, služila je svojoj svrsi do 1906. godine,

kada je izgorjela. Naime, nepažnjom radnika, vatra - uz koju su se grijali -

zahvatila je kapelu. Kako je bila sva od drveta, izgorjela je do temelja. Od nje je

preostao samo željezni križ, koji se dugo čuvao u samostanu. Istom prilikom

nagorjelo je stablo spomenutog hrasta, koji je s kapelom činio skladnu cjelinu,

u kojoj su se nadopunjavale priroda i ljudska nadogradnja. Radi toga morah su

posjeći to veliko drvo.

Groblje nije ostalo bez kapele. Kada se to dogodilo, opat Dominik Assfalg

je dao sagraditi novu kapelu od cigle na istome mjestu. Nova kapela je bila nešto

39 "... fiel aber ein paar Jahre später ganz zusammen", P. T. Kempf, Nav. dj., str. 276.)