tome razmišljali. Ali u Kozari je bilo selo, s malo domaćinstava, razasutih po
širokom i šumovitom brdskom prostoru. Od davnina tu su živjeli katolici.
Jajčevići i Dizdari spominju se 1744. godine. Krajem 18. stoljeća tu obitavaju još
i Klasam, Blažani i Agatići. Samo, još se ne spominje selo Kozara, jer su tadašnji
mještani tih prostora potpadali pod Abriće i pokopavali se na Valentića groblju.
Tek početkom 19. stoljeća spominje se selo Kozara. Naime, 1811. godine
spominje se Andrija Klasan, sin Petrov iz Kozare Groblje u Kozari prvi put se spominje 1918. godine. U početku je imalo
različite nazive: "greblje u Kozari", "greblje sv. Roka", Glavica, dok se nije
ustalio naziv Visoka glavica.
U groblju je bila stara kapela posvećena sv. Roku. Zidana je od bijelog
kamena. U novije vrijeme rigl-tehnikom izgrađeno je prostranije svetište, koje
je - oštećeno nevremenom - temeljito obnovljeno, u otežanim uvjetima rata
1991-1995. godine. Za svog župničkog mandata 1955-1963. godine fra Anto
Vidaković je podigao čelično zvono na Visokoj glavici. Podigao ga je na zvonik
od drvenih stupova. Radi takvog djela ondašnja vlast je kaznila njega i još
dvanaest katolika, osudivši ih na kazne od 10-15 dana. Dotrajali zvonik zamijenjen
je novim, s metalnom konstrukcijom.
Zahvaljujući Anti Deliću, bivšem mještaninu iz Kozare a sada iseljeniku u
Australiji, pred sam rat 1991-1995. godine izrađen je kip sv. Roka i postavljen
pred kapelom u groblju. Kip je izradio Kozarčan Josip Valentić, koji je tada radio
kao nastavnik u šargovačkoj školi. To je jedini vanjski kip pred svetištem u
banjalučkom kraju, koji vjerno predočava pojavu kužnog sveca.
Kapela sv. Roka na Visokoj glavici predstavlja veliku blagodat za vjernike
Kozare. Oni su mnogo udaljeni od župne crkve, radi čega se u kapeli jednom
mjesečno održava Služba Božja. Svakako, najsvečanije u Kozari i na Visokoj
glavici bilo bi na svetkovinu sv. Roka. Za tu prigodu dolazili bi iseljeni Kozarčani;
medu njima ponajviše oni iz grada. Dolazili bi i vjernici iz susjednih sela
ivaštanske, šimićke i barlovačke župe. U posljednje vrijeme pojedine bi skupine
kampirale u lijepoj prirodi Kozare, uključujući proslavu blagdana sv. Roka kao
najljepši doživljaj. Za tu svetkovinu Kozarčani se posebno spremaju. Tada
Visoku glavicu i prilazne putove prekriju grupe vjernika. Autima prilaze putovima
od strane Mišinog Hana, Barlovaca i Šimića a mlađarija na motorima samo
promiče kroz hrastove gajeve i voćnjake. Svuda veselje, pjesma i slavljenje, koje
traje do duboko u noć. A kužni svetac, visoko na glavici bdije nad selom i stalno
potiče na bogobojaznost i hod u vjeri, jer opaka i zla vremena kuge, gladi i rata
mogu se povratiti.
Silom prilika, katolici Kozare morali su napustiti svoje domove, većinom u
kolovozu 1995. godine. Selo je ostalo pusto a kužni svetac u groblju stoji kao
vječita straža nad njim.
Neželjeni gosti, pljačkajući napuštene kuće po selu, uspeli su se na Visoku
glavicu. Tek obnovljenu kapelu otkrile su i demolirale bezbožne i gramzljive
ruke u jesen 1995. godine. Naredne godine skinule su i zvono. Mnogo spomenika
po groblju je oštećeno, posve polomljeno, ili su s njih poskidani mramorni
predmeti. Do 1998. godine kip sv. Roka nisu dirali.
Tužno izgleda Kozara, pusta i tiha. Njezine šume, sa stoljetnim stablima su
isječene. Na Visokoj glavici bijele se zidovi otkrivene kapele. Kao bijele točke
po cijelom selu vide se ostaci kuća; nigdje krova, nigdje crvene boje crijepa. Kada
ovo gleda, čovjek se i nehotice pita: "Kakav li je to mentalni sklop onih, koji toPisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
