|
CRKVENE Zavjetno mjesto naše starine Sjeverozapadno od Banje Luke, nakon što se prijeđu Tunjice, s lijeve strane prijedorske ceste nalazi se uzvišenje, koje zovemo Crkveno brdo ili jednostavno Crkvene. Od župne crkve sv. Vida u Ramićima udaljeno je pola sata hoda. Okruženo je selima Orlovcem, Zalužanima i Ramićima. Spomenuto brdo nosi svoje ime od davnina. Dokle nam povijest može rasvijetliti njegovu prošlost, vjerodostojno se potvrđuje ovaj iskaz. Sam ovaj naziv potvrđuje onu uopćenu tvrdnju, da je na svakom onom mjestu, koje se zove crkvena, crkvina, crkvene, crkvište... bila neka crkva, neko crkveno središte. U ovom slučaju to je tako evidentno. Na samoj glavici brda stoljećima je bilo groblje, u komu su se pokopavali mrtvaci iz naselja sa širokog prostora od Vrbasa do Jorgića klupa, od središnjeg dijela Šargovca do Jablana. U 17. i 18. stoljeću to je najveće i najznačajnije groblje na sjeverozapadu Banje Luke. Tu su se pokopavali ili se još pokopavaju mještani cijelog Dragočaja, Zalužana, Derviša, Kuljana, Barlovaca, Bukovice, Trna, Jablana, Balaginaca i Ramića, te dijelova Šargovca, Vujnovića i Novakovića. Iz Bukovice na Crkvenama su se pokopavali iz obitelji Lipovaca, Žunića, Adrovaca, Grahovaca, Vidovića, Matoševića... Iz Barlovaca Miljanovići, Lukende, Bumbari, Vidovići, Anušići; iz Trna Vidovići, Čečurići, Jurići...; iz Jablana Mačinkovići, Lagundžije... Nekada, u još dovoljno nerasvijetljenoj prošlosti na Crkvenama je bila zidana crkva sv. Vida. U 18. stoljeću spominje se samo njen kameni oltar. Poslije toga, na groblju su bile drvene kapele, drvena crkva sv. Vida, pa opet kapele, drvene i zidane. Danas se tu nalazi zidana kapela, posvećena Uznesenju B. D. Marije. U većem dijelu turskog perioda, te sve do Prvog svjetskog rata na Crkvenama ]e svake nedjelje i blagdanima služena sv. Misa, što se često čini i u ovom novijem vremenu. U dalekoj prošlosti Za Crkvene obično kažemo da tu postoji groblje, jedno od najstarijih u ovome kraju. Moguće da nije iz tako daleke prošlosti kao groblje na Laušu u Banjoj Luci, na Tučjaku na Ojdanića brdu ili ono na Damjanovcu u Ivanjsci. Stare kamene nadgrobne ploče, koje se i sada vide po groblju navode nas na zaključak, da je crkvensko groblje postojalo u predturskom periodu. Tragajući za počecima pokopavanja na Crkvenama, mogli bismo reći, da tu u doba ranog kršćanstva vjerojatno nije bilo ništa. Rimska kultura je bila ravničarska. Njene ostatke nalazimo u Kastelu, Gornjem Šeheru, Šargovcu, Ramićima, Barlovcima, Trnu... Nadgrobni spomenik, kameni sarkofag nalazimo u Šargovcu. Od takvih spomenika nema ni traga na Crkvenama. U istom vremenu život se odvijao u ravnici ispod brda, koje je vjerojatno obraslo šumom. Tek u kasnom Srednjem vijeku možemo pomišljati na postojanje groblja na Crkvenama, međutim, povijesno gledano, o tome nam je nedostupno bilo što određeno tvrditi. Ono što je dostupno, jesu nadgrobne ploče, koje bi mogle biti iz dotičnog vremena. Svakako, dostupna su nam saznanja iz turskog vremena, pa Crkvene, zajedno s Motičkim grobljem podrazumijevamo kao groblje naše starine, usko povezanim sa sudbinom ondašnjih katolika banjalučkog kraja. U svakom slučaju, od svih postojećih groblja u okolici Banje Luke, Crkvene se ubrajaju među ona najstarija i najveća. Samo Crkveno brdo krije tajnu o počecima pokopavanja na njemu, o crkvi sv. Vida i mnogim katolicima, kojima je ovo brdo bilo svetinja, na kome su našli mjesto svog vječnog počivališta. Crkvena zemlja na Crkvenama Želimo li pojasniti postojanje crkvene zemlje na Crkvenom brdu, moramo uvažavati tri sljedeće odrednice: - Postojanje crkve sv. Vida iz turskog, moguće i predturskog vremena. Moguće da je neki crkveni objekt postojao na istom mjestu i prije dolaska Turaka, ako ništa drugo, onda bar neka kapela na groblju. Povezano s tim, nije u pitanju samo groblje i spomenuta crkva, nego i crkveni posjed, koji je pokrivao glavicu i veći dio brda, po čemu je ono dobilo svoje ime. - Postojanje velikog kompleksa crkvene zemlje uz samo groblje krajem 19. i početkom 20. stoljeća, za kog se kaže, da je od davnina crkvena svojina. - Iskaz biskupa fra Nikle Plovčića iz 1672. godine, prema kome je župni stan stare dragočajske župe bio u Orlovcu na Lovrića glavici. Uz taj podatak spominje i mjesno groblje. Sudeći prema iskazima spomenutog biskupa, mogli bismo zaključiti s velikom vjerojatnošću, da je župni stan, s nešto posjeda bio na Lovrića glavici, groblje na glavici Crkvenog brda a cijelo brdo s udolinom između dvije navedene glavice bio posjed mjesne crkve. Kako na tim prostorima nitko nije obitavao i kako su padine i udolina bili obrasli šumom i šipražjem, poradi groblja i župnog stana sve se smatralo crkvenim posjedom. Stanje se izmijenilo nestankom župe Dragočaj. U teškim i nesigurnim vremenima koncem 17. i početkom 18. stoljeća nije se mogla održati dragočajska župa. Župno sjedište se pomiče pod Bobiju, što dovodi nestanku dragočajske i stvaranju nove, ivaštanske župe 1720. godine. Na Crkvene dolazi svećenik iz Ivanjske služiti sv. Misu, zašto je bilo potrebno groblje i eventualno kapela. Šumoviti predjeli brda i Lovrića glavice nisu više bili aktualni, jer svećenik-franjevac iz Ivanjske nije bio u mogućnosti nadgledati cijelo brdo. U podnožju brda bili su posjedi turskih spahija, na kojima su bili kmetovi katoličke vjeroispovijesti. O šumovitim padinama brda nitko nije vodio računa, osim da usiječe koje drvo. Franjevac ispod Bobije nije imao interesa da kontrolira cijelo brdo; kmet je svakako na tuđem a spahija, znajući da je na vrhu groblje, zadovoljavao se sijekući šumu i krčeći u podnožju, htijući dati do znanja, da je sve to njegovo. S vremenom se na pogodnim dijelovima brda krčilo, pa su se tu naseljavali kmetovi. Iako nam nije sve jasno u trokutu: crkva, spahija i kmet, ipak krajem turskog perioda sve više postaje jasno, da je u pitanju crkvena zemlja. Godine 1888. na padinama Crkvenog brda bila su tri kmetovska selišta: 1) Kmetovsko selište Brkić 2) Kmetovsko selište Radman 3) Kmetovsko selište Šakić43. Godine 1890. gvardijan fra Ambrozije Radmanović i mjesni župnik fra Franjo Ćurić Bišćo namještaju Ivana Radmana kao kmeta crkve sv. Vida, da može "okrčit 30 dunuma šume" na Crkvenama 44. Iste godine gvardijan fra Ambrozije izražava bojazan župniku fra Franji, da bi kmet Ivan Radman, krčeći šumu mogao prekoračiti granicu. Zato "trebao bi inžinier... da nam kaže medje..., da već jednom zna se kako je stalo" 45. Vratimo se saznanjima iz nešto ranijeg perioda. Kada je utemeljena barlovačka kapelanija 1879. godine, njen prvi upravitelj fra Jakov Blažević je namjeravao graditi župnu crkvu. Pokušao je graditi na Crkvenama. Bio je uvjeren da je Crkveno brdo crkveno vlasništvo. Tako bi imao svoju lokaciju, pa ne bi kupovao zemlju za gradnju crkve. Računajući da je brdo crkvena svojina, namjeravao je iskrčiti dovoljno šikare i šume, koliko mu je bilo potrebno. Dogovorio se sa župljanima, pa je 10. svibnja 1881. godine počeo krčiti oko groblja. Na nesreću, tada su nastale komplikacije. Izvjesni Hadži-Hamid Huseđinović, koji je imao posjede u podnožju brda i na njegovim nižim padinama, usprotivio se tvrdeći da su sve padine brda do groblja njegove. Parnica je vodena na sudu sve do veljače 1884. godine, kada je izašla komisija, koju je pozvao župnik. Na uviđaj je pozvano više od 80 ljudi. Sudskim putem pozvan je Hadži-Hamid i njegovi svjedoci, ali ni jedan nije došao. Čini se da nije imao tapije na tu zemlju. Kada je parnica okončana, moglo se nastaviti s krčenjem. Prema dogovoru, katolici iz Orlovca iskrčili su kod groblja deset dunuma zemlje, uz uvjet, da kroz tri godine crkvi daju peti dio žita a kasnije trećinu. Sudski spor oko zemlje na Crkvenama vodio se i dvije godine kasnije. Opet su predmet bile padine Crkvenog brda. Držeći da je cijelo brdo crkveno, fra Jako Blažević podnosi molbu, da se sva ta zemlja registrira na crkvu. Zahtijevao je stvarno veliki prostor brda. Od dragočajske strane tražio je 132.750 metara kvadratnih, od ramićke 143.000 metara kvadratnih i od zalužanske 196.000 metara kvadratnih (bit će to udolina na kojoj je u zadnje vrijeme smještena deponija gradskog smeća). Zemaljska komisija u šumskim tapijskim poslovima u Sarajevu odbila je tako veliki zahtjev župnika presudom od 29. ožujka 1886. godine. U razlozima za takvu presudu ogleda se bit problema i potražnji mnogih uzurpatora. Tko god je imao zemlju podno Crkvenog brda i na njegovim nižim padinama, obično je krčio šumu i polagao pravo na više predjele. Pored spome- (43 Posjedovni list crkvene zemlje na Crkvenama, Arhiv župe Barlovci. 44 Iz ugovora zainteresiranih strana, Arhiv župe Barlovci. 45 Dopis fra Ambrozija Radmanovića fra Franji Curicu, Arhiv župe Barlovci.) nutog Huseđinovića, pravo na zemlju Crkvenog brda isticali su sljedeći: Muharem- aga Krišagić, Smail-aga Đumišlić, Mustafa Idriz, Šaćir, Ibrahim i Aziza Biberić, Mujaga Bahtijarević, Ibrahim Hadžijalagić, Mehaga Bešlagić, svi iz Banje Luke, te Mihajlo i David Tadić iz Ramića. Kako spomenuta gospoda nisu imali tapija na šumsko zemljište a iskrčeno su kultivirali i koristili, komisija im nije mogla dodijeliti veliki kompleks šume i šikare. S druge strane, ni župnik nije imao ništa napismeno, osim spoznaje da je cijelo brdo od davnina bilo crkveno, pa nije se moglo baš tako sve dati crkvi. Komisija odlučuje da izađe povjerenik, koji će ispitati cijelu stvar. Te godine mnogo se toga riješilo. Razgraničeni su posjedi i zemlja je gruntovno naznačena. Razgraničavajući zemlju na Crkvenama, našao se veliki kompleks crkvene zemlje. Samo groblje na vrhu brda imalo je 12.800 kvadratnih metara a veliki prostor oko njega bila je crkvena svojina. Prema posjedovnim listama iz te godine na dragočajskoj strani brda bilo je 115.680 kvadratnih metara a na zalužanskoj 67.730 kvadratnih metara crkvene zemlje. Spor oko posjeda na padinama brda vodio se do 1888. godine, kada su još neke parcele dodijeljene crkvi. Donesena je "Odluka sl. kotarskog ureda kano gruntovne oblasti od 21. rujna 1888. br. 8.567. na temelju naredbe visoke zemaljske vlade, kojom se podjeljuju čestice zemlje i šikare na Crkvenama crkvi sv. Vida" 46 . Sva ta zemlja dodijeljena je crkvi 1886.11888. godine. Pravno se vodi na rkt. crkvu sv. Vida. Prema kasnijim podacima vidi se da je to bio veliki kompleks od preko 200 dunuma zemlje. U istim parnicama moglo se vidjeti u kakvom stanju je bila ta zemlja na Crkvenom brdu. Procjena iz 1886. godine donosi da "šumsko zemljište 'crkveno brdo' zvano, leži u obćini Dragočaj, Ramići i Zalužani, pokraj obćine Kuljani. Na obah toga brda nalazi se mnogo izkrčenih ziračenih njiva, a medu njima mnogo većih i manjih komada zemljišta sitnom i izsječenom šumicom trnovom, hrastovom i ljeskovom obrašćenih; na glavici brda nalazi se katolička crkva i groblje, a oko nje je nekoliko starih hrastova" 47 . Nakon što je sva ta zemlja uredno navedena na crkvu sv. Vida, izdavana je pod zakup pojedinim mještanima. Oni su iskrčili preostale šikare i šume, obrađivali zemlju i davali trećinu crkvi. Na pojedine dijelove zemljišta župnik je dovodio kmetove. Kako je već navedeno, iz dopisa gvardijana fra Ambrozija Radmanovića se vidi, kako je odobreno Ivanu Radmanu iz Šargovca da bude kmet na crkvenoj zemlji. Isto tako je odobreno i Mili Lovnću iz Orlovca "damože izkrčiti katast. čest. 800/1 u površini od dva i pol dana oranja" 48. Dakako, pod uvjetom da daje trećinu, što se jasno vidi u pogodbi, sastavljenoj između predstavnika župe i spomenutog Mile Lovrića. (46 Dopis gvardijana fra A,mbrozija Radmanovića 1. ožujka 1890., Arhiv župe Barlovci. 47 Presuda od 29. ožujka 1886., Arhiv župe Barlovci. 48 Odobrenje crkvene općine župe Barlovci 2. travnja 1906., Arhiv župe Barlovci.) Otuđenje crkvene zemlje na Crkvenama Nakon mnogo dogovaranja, nesporazuma i gubljenja vremena izgrađena je župna crkva sv. Vida u Ramićima. Time je otpala kombinacija da se ta crkva gradi na Crkvenama. Prema tome, ona zemlja pri groblju postala je suvišna. Uredno vodena knjiga crkvenih računa župe Barlovci pokazuje, da je ta zemlja bila svojina crkve sv. Vida. Naime, do godine 1922. zakupnici su davali trećinu crkvi. Tada je odlučeno da se rasproda sva ta zemlja izuzev groblja, što je učinjeno u tri-četiri naredne godine. U arhivu župe Barlovci sačuvani su podaci o zemlji i njenim kupcima. Zemlju su kupovali: - Toma Šalić kupio je četiri parcele: 797/1 - 19.660 m 809/1 - 3.500 m 800/1 - 4.200 m 800/16 - 4.500 m 33.240 m - Mijat Topić Markov kupio je tri parcele: 800/14 - 5.400 m 800/15 - 2.400 m 800/13 - 2.400 m 10.200 m - Ivo Lovrić kupio je parcelu br. 800/4 veličine 10.000m. - Ivo Topić Pein kupio je dvije parcele: 11/5 - 3.740 m 727/2 - 3.575 m 7.315 m - Marko Topić Matin kupio je također dvije parcele: 11/6 - 3.050 m 797/2 - 3.775 m 6.825 m - Luka Kaurin kupio je parcelu br. 800/7 veličine 3.800m m. - Vid Šalić kupio je dvije parcele: 11/1 - 19.120 m 11/3 3.650 m 22.770 m - Mato Topić kupio je dvije parcele: 800/11 - 5.800 m 800/13 - 4.700 m 10.500 m - Juro Radman kupio je dvije parcele: 4/1 - 5.760 m 4/9 - 11.000 m 16.760 m - Juro Komljenović Pejin kupio je parcelu br. 800/18 vel. 6.110 m. - Pejo Tadić kupio je parcelu br. 800/1 vel. 13.100 m. - Toma Komarica kupio je parcelu br. 800/6 vel. 2.800 m. - Ivo Komarica kupio je parcelu br. 800/17 vel. 2.800 m. - Anto Topić kupio je parcelu br. 11/7 vel. 3.280 m. - Ilija Rimac kupio je parcelu br. 11/4 vel. 6.100 m. - Petar Lovrić kupio je parcelu br. 800/10 vel. 10.100 m. - Mile Lovrić kupio je parcelu br. 800/12 vel. 7.200 m. - Pejo Šalić kupio je parcelu br. 11/2 vel. 12.000 m. Prema prikazu s ovim podacima, na Crkvenama je otuđeno 198.120 m crkvene zemlje. Crkveno je ostalo samo groblje na glavici brda. Spomenuti mještani obrađivali su kupljenu zemlju, kosili ili im je služila za pašnjake. Na dijelu kojeg su kupili Šalići, na zaravnjaku pod grobljem bili su torovi. Vjerojatno su bili i prije kupoprodaje navedenog zemljišta. Tu bi pred zimu sa stadima dolazili "vrhovci" Regode, koji bi se pogodili s domaćinom, da bi tu mogli sa stadima provesti zimu. Obično bi se pogodili za torove a onda bi nabavljali sijeno. Međutim, i pored rasprodaje crkvene zemlje, spomenuti lokalitet i dalje ostaje Crkveno brdo. Kad god su se u prošlosti pojavljivale nejasnoće u pogledu te zemlje, uvijek bi izišla na vidjelo spoznaja: to je Crkveno brdo, crkvena zemlja. Tako nešto se dogodilo u vremenu egzodusa katolika iz našeg kraja. Iz poznatih razloga u posljednjem ratu pojedini katolici su mijenjali svoja imanja. Takvu zamjenu izvršio je Marko Stojčević pok. Jure iz Orlovca 1994-1995. godine. Kuća mu je blizu groblja. Njegov otac, pok. Juro darovao je parcelu zemlje za proširenje groblja. Kada je Marko htio prepisati zemlju na pravoslavca s kojim je mijenjao, iskrsla je zapreka: zemlja se vodi na crkvi "ognjennoga Vida". Nekako su izvršili prijepis bez učešća s crkvena strane, jer su odvjetnici sredili stvar. Ovaj detalj se uklapa u cjelovitu sliku Crkvenog brda, čija je zemlja u prošlosti stvarno bila crkvena a u novije vrijeme titularno na crkvi sv. Vida. Crkveni objekti na Crkvenama Kako uvažavamo mišljenje da je groblje na Crkvenama postojalo još u predturskom vremenu, mogli bismo pretpostaviti, da je u njemu morala postojati neka kapela, ako ne i sama crkva sv. Vida. Svakako, ako je tako nešto postojalo, nije moglo opstati u turskoj najezdi. Međutim, povijesni izvori ne govore o postojanju bilo kakve kapele, sve do druge polovice 17. stoljeća. Doduše, spominje se crkva sv. Vida "iz starih vremena", ali to mogu biti ta, ili nešto kasnija vremena. Prvi pisani spomen o sakralnom objektu, koji bi mogao biti na Crkvenama nalazimo kod biskupa fra Nikole Olovčića, koji 24. svibnja 1672. godine dolazi u župni stan na Lovrića glavici. On spominje skromnu kapelu na mjesnom groblju 49. Po svemu sudeći, spomenuto groblje u to vrijeme bilo je na Crkvenama. (49 Isp. Starine JA, knjiga XXXVI., Zagreb 1918, str. 35.) Pred Veliki bečki rat 1683-1699. godine bilo je povoljno aspektirano za katolike. Gledajući cjelovitu situaciju na Crkvenama u prvom dijelu turske vladavine, zaključujemo da su katolici imali mogućnost sagraditi zidanu crkvu sv.Vida. Prije toga vremena izvori ne spominju postojanje takve građevine. Poslije navedenog rata katolici su živjeli u velikoj nesigurnosti i siromaštvu, pa tijekom 18. stoljeća nisu imali nikakav sakralni objekt na Crkvenama. O takvom stanju i crkvi sv. Vida imamo dragocjen podatak iz istog sumornog vremena. Naime, biskup fra Marko Dobretić, pohodeći ivaštansku župu, dolazi u n|en donji kraj na svetkovinu sv. Roka 16. kolovoza 1776. godine. Dolazi na Crkvene, gdje služi sv. Misu. Ne spominje nikakvu kapelu, već obavlja Službu Božju na veoma starom i nepokretnom kamenom oltaru, preostalom od crkve sv. Vida iz ranijih vremena50. Sudeći prema preostalom oltaru, crkva sv. Vida zidana je od kamena. Ta "ranija vremena" mogla bi biti ona pred Veliki bečki rat, ili moguće još i ranije, prije dolaska Turaka. U prvoj polovici 19. stoljeća mogla je na Crkvenama postojati obična drvena kapela, jer su turske vlasti bile nešto tolerantnije prema katolicima. S druge strane, postojala je potreba za kakvim-takvim sakralnim prostorom, jer se na istom groblju održavala Služba Božja svake nedjelje i ostalim blagdanima. Godine 1867. na Crkvenama je izgrađena crkva većih dimenzija. U Šematizmu banjalučke biskupije 1892. godine stoji: "Ecclesia S. Viti Martyr. adhuc ante 25. annos e ligno in antiquissimo coemeterio 'Crkvine' nomenclato extructa dein reparata, hodie quoque cultui inservit" 51. Proizlazi da je sagrađena 1867. godine od drvenog materijala. Gledajući one mogućnosti katolika, vjerojatno je bila pokrivena šindrom. U Šematizmu se navodi da je ta crkva obnovljena. Nigdje se ne spominju oštećenja te crkve u vremenu austrijske okupacije Bosne i Hercegovine i ustanaka koji su prethodili samoj okupaciji. Bit će da su drveni materijali trunuli, pa su bile potrebne izmjene i popravke. Crkva je popravljena u prvim godinama austrijske uprave. Umjesto šindrom, tada je pokrivena biber-crijepom. Kao takva, služila je za okupljanje vjernika donjeg kraja ivaštanske župe do 1879. godine a od tada kao sabiralište vjernika novoutemeljne župe Barlovci. U Matici potvrđenih iz 1880. godine postoji tabelarni prikaz s podacima o tadašnjoj barlovačkoj kapelaniji. Prema istom grafikonu, na teritoriju cijele kapelanije postoji samo jedna crkva. Tu je pribilježeno da se nalazi u Orlovcu i da je građena od drveta (lignea), što se sve slaže i odnosi na crkvu sv. Vida na Crkvenama. Spomenuta crkva je služila svojoj svrsi više od pedeset godina. Tu se održavala Služba Božja, tu su i biskupi dolazili na krizmu. Dana 6. kolovoza 1882. godine vrhbosanski biskup i administrator banjalučke biskupije dr. Josip Stadler (50 "... celebravit in altari Lapideo, perantiquo, et immobili, in quo loco existerat... Ecclesia S. Viti..." J. Jelenić, Monumenta..., str. 212. 51 Schematismus cleri Dioecesis Banjalucensis in Bosna, pro Anno Domini 1892., Banjaluka, Typis J.Wolf, str. 16.) pohodio je Barlovce (tada već župu) i u spomenutoj crkvi na Crkvenama krizmao 41 dijete pripravljeno za primanje sakramenta kršćanske zrelosti. Ova crkva je bila u upotrebi tijekom cijelog austrijskog perioda u Bosni i Hercegovim. Postojala je i u vremenu Prvog svjetskog rata. Novosagrađena župna crkva u Ramićima je pokrivena 1912. godine, ali još nije bila opremljena za održavanje Službe Božje. Njeno opremanje je uslijedilo tek po završenom svjetskom ratu. Dotle se vjerni puk i dalje sabirao na sv. Misu u drvenoj crkvi na Crkvenama, što svjedoči i podatak od 15. lipnja 1915. godine: "Na Vidov-dan Obranitelja ove župe. Bila je velika kiša i velika voda, pa narod nije mogao doći na Crkvene, gdje je održavana Služba Božja" 52. Pored toga, što je crkva na Crkvenama okupljala vjernike dragočajskog dijela župe, imala je funkciju centralnog oratorija, jer se u njoj održavalo svetkovanje svih blagdana i samog patrona župe. To je tako, unatoč postojanju prostrane drvene kapele kod župnog stana u Ramićima. Čini se da su starina i tradicija održavale takvo stanje, kao i želje Dragočajaca da imaju župni centar na SVOJOJ strani. Za ono vrijeme kada je građena, crkva sv. Vida na Crkvenama je iznenađujuće prostrana, pogotovo kada se uzme u obzir da je građena od drveta. Sagrađena je od greda, koje su bile povezane zasjecima na uglovima. Kada je obnovljena, iznutra je nabačen malter, dok u izdacima stoji, da je plaćeno majstoru "što jemalterisao crkvu na Crkvenama" 53. U njoj je postavljen pod od grubo tesanih dasaka. Kada je ta crkva rušena, Kata Domić r. Bogdanović je kao curica bila nazočna pri dizanju toga grubog poda. Ispod podnih dasaka nalazila je krunice, križiće i novčiće, koji su za Službe Božje ispadali vjernicima i propadali kroz sastave podnih dasaka. Iako još ima živućih ljudi, koji se sjećaju te drvene crkve sv. Vida, nitko ne zna točno njezine promjere, niti su te dimenzije gdje zabilježene u knjigama. Tko god o njoj priča, govori da je to bilo "nešto veliko", na platou ispred današnje kapele. Nešto određenije o njenoj veličini možemo zaključiti na temelju prodaje njene građe 1920. godine. Njen drveni materijal prodan je Matiji Bogdanoviću i Juri Brkiću, župljanima s Ojdanića brda. Od istog materijala oni su sagradili dvije gospodarske zgrade, od kojih je svaka bila promjera 12 x 6 m. Ako uzmemo u obzir postojeće iskaze, te mogućnost dodavanja njihove nove i jedan dio propale, trule građe, mogli bismo doći do spoznaje da je crkva sv. Vida na Crkvenama za ondašnje pojmove bila stvarno "nešto veliko", približnih dimenzija 20 x 10 metara. Kako je sagrađena nova župna crkva u Ramićima i uređena na Službu Božju, drvena crkva na Crkvenama postala je suvišna. Vjernici su pošli u novu, prostranu i tvrdo građenu crkvu. Stoga je odlučeno da se stara crkva na Crkvenama ukloni, što je učinjeno 1920. godine. Drveni materijal je prodan spomenutim vjernicima s Ojdanića brda a biber-crijep Lovrenovićima u Kuljane. Nešto toga crijepa može se i sada vidjeti na gospodarskim zgradama Ivice Lovrenovića. (52 Knjiga crkvene blagajne / III./ župe Barlovci, str. 1. 53 Knjiga računa župe Barlovci, str. 8.) Samo groblje nije moglo ostati bez kapele, jer se tu i dalje održavala Služba božja prilikom pojedinih blagdana, posebno za svetkovine Velike i Male Gospe. Osim toga, sve do 1930. godine na Crkvenama se održavala božična ponoćna Misa. U tu svrhu sagrađena je mala drvena kapela, odmah po uklanjanju spomenute crkve sv. Vida. Ona se nalazila dvadesetak metara dalje, ispred današnje kapele. Kasnije je sazidana nova kapelica, locirana dva-tri metra ispred današnje. Zidali su je Ivo i Pero Brkić s Tunjica. Istu kapelu oštetio je grom u olujnom nevremenu 24. svibnja 1957. godine. Na njoj nije bilo gromobrana. Kako je na brdu, moglo se tako nešto dogoditi. Još gore, istom prilikom od groma je stradala Anica Šalić r. Marić, koja se s još tri osobe sklonila od nevremena pred vrata kapele. Da bi se otklonila takva opasnost, u listopadu iste godine postavljen je gromobran na kapelu. U zemljotresu 1969. godine kapela je toliko oštećena, da je morala biti porušena. Godine 1972. sagrađena je današnja kapela, istog oblika i gotovo istih dimenzija kao i prethodna. Staro zvono s te kapele je preliveno i povećano, tako da ima težinu od 77 kilograma. Služba Božja Običavamo kazati da su Crkvene od davnina bile mjesto okupljanja katolika, što se može reći s punim pravom. Ako bismo željeli odrediti vrijeme početka okupljanja, mogli bismo ostati neodređeni, u domenu pretpostavki. Crkvena povijest nas uči, da su groblja uvijek bila mjesta sastajanja katolika, na temelju čega možemo tvrditi, da je okupljanje katolika na Crkvenama staro koliko i samo groblje. Moguće da je tu bilo groblje i u Srednjem vijeku, u prvo doba turskog perioda; moguće da je bilo s kapelom ili crkvom manjih dimenzija. U vremenu postojanja župe Dragočaj, tijekom 16.117. stoljeća, Služba Božja se održavala na Ojdanića brdu, u Bukovici, kod župne kuće na Lovrića glavici i na mjesnom groblju, koje je po svemu sudeći, i tada bilo na Crkvenama, što se uklapa u izvještaj biskupa Olovčića iz 1672. godine. Crkva sv. Vida, ma kad god sagrađen bila, nije mogla imati veliki utjecaj na okupljanje vjernika, jer je porušena neposredno nakon izgradnje. Apostolski vikari, koji su obilazili župe po Bosni, u svojim kanonskim pohodima, dolazili su na Crkvene. Obično bi prilikom obilaska ivaštanske župe dolazili u njen donji kraj. Na Crkvenama bi prikazivali sv. Misu i podjeljivali sakramenat sv. Potvrde. Dana 25. siječnja 1742. godine na Crkvenama je bio ap. vikar Pavo Dragičević. Istom prigodom krizmao je jedanaest krizmanika. U završnoj riječi o ivaštanskoj župi bilježi da se na Crkvenama ("in colle dicto Carquine") sabiru vjernici na Službu Božju nedjeljom i ostalim blagdanima, pogotovo na zavjetnu svetkovinu sv. Vida, čija je crkva nekada bila na istom groblju 54 . Tako i biskup fra Marijan Bogdanović dolazi na Crkvene 13. listopada 1768. godine. Na groblju se sabralo mnoštvo vjernika. Sa svećenicima je ispovi- (54 L. Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1979., str. 440.) jedao cijelo jutro, služio sv. Misu, krizmao, blagoslovio groblje i vremenske križeve u njemu. Godine 1776. na Crkvene dolazi biskup fra Marko Dobretić, služio je sv. Misu na svetkovinu sv. Roka, na starom kamenom oltaru u groblju. Ovom prigodom krizmao je 127 krizmanika. Na blagdan Gospe od anđela, 2. kolovoza 1779. godine opet je na Crkvenama, gdje služi sv. Misu pred velikim mnoštvom vjernika i podjeljuje sakramenat sv. Potvrde 169 krizmanika. Tada je mnogo naroda pristupilo sakramentu sv. Pokore. U 19. stoljeću prilike su se mijenjale na bolje. Svećenik iz Ivanjske je redovito dolazio na Crkvene svake nedjelje i prigodom velikih blagdana. Tu su posebno bili veliki zborovi vjernika na blagdan sv. Vida, Velike i Male Gospe, Gospe od anđela, sv. Roka i dakako, za Svi Svete. Uvjeti su se još više poboljšali, kada je u groblju sagrađena drvena crkva sv. Vida 1867. godine. Za novonastalu barlovačku župu ta crkva predstavlja centralno mjesto okupljanja župljana. U antagonizmu Dragočaja sa selima Barlovaca, Bukovice, Jablana i Trna Crkvene opet dominiraju. Kada je izgrađena prostrana crkva od drveta kod župne kuće u Ramićima, nešto skromnija od one na Crkvenama, crkva sv. Vida u groblju opet ima ulogu župne crkve, gdje opet bilježimo najveće zborove vjernika. Tako je bilo do konca Prvog svjetskog rata, kada taj titul preuzima novosagrađena crkva u Ramićima. I pored toga, slavljenje božične ponoćne Mise zadržavalo se na Crkvenama sve do 1930. godine. Slavljenje blagdana sv. Vida i Gospe od anđela preneseni su na novu crkvu u Ramićima a sv. Roka na Ćelanovac, u sadašnjoj motičkoj župi. Na Crkvenama je preostalo da se slavi četiri velika blagdana: Spasovo, Gospinog uznesenja, rođenja B. D. Marije i Svi Sveti, što privlači veliko mnoštvo vjernika u novijem vremenu. Zavjeti i oprosti Crkvene su u turskom periodu bile najznačajnije mjesto okupljanja katolika banjalučkog kraja, jer su se nalazile u središtu njihovog životnog prostora. O značaju takvog položaja bili su svjesni odgovorni, kako u Bosni, tako i oni u Rimu. Da bi se pospješila stvar vjere i pomogli katolici ovog kraja, trebalo je nešto učiniti. Uočivši tu potrebu i inače važnost groblja Crkvene, papa Pio VI. podjeljuje 2. srpnja 1775. godine potpuni oprost za sva vremena, svim vjernicima, koji se ispovjede, pričeste, pohode groblje Crkvene na svetkovinu sv. Vida i ondje se pomole za širenje svete vjere. Tekst dokumenta o oprostu glasi: Ex Audientia SSmi 2. Julu 1775. SSmus Dnus Nr Pius Papa VI. omnibus Cbristifidelibus Confessis, et sacra Comunione refectis visitantibus Coemeterium Czarquine in festo S. Viti Mart., ibique orantibus pro Sanctae Fidei propagatione, concedit Plenariam Indulgentiam perpetuis valituram temporibus 55 . Ovaj oprost, pod istim uvjetima, potvrdio je (55 Arhiv Franjevačkog samostana Petrićevac, fasl. Ivanjska.) isti papa 31. svibnja 1778. godine za Crkvene, kojima je pridodao i oproste za centralna ivaštanska groblja Valentiće i "fratarsko" groblje u Mamenicama. Osim za svetkovinu sv. Vida ovaj oprost je dodijelio za blagdan Male Gospe, s dodatkom, da se može namijeniti za duše u čistilištu 56. Ovo predstavlja jedno veliko priznanje i poticaj katolicima banjalučkog kraja, jer se malo svetišta može pohvaliti s takvim odobrenjima sv. Otaca. Sasvim logično proizlazi zaključak, da su svetkovine sv. Vida i Male Gospe na Crkvenama bile zavjetne. Apostolski vikari spominju da se tu slavila i svetkovina sv. Roka, što je i razumljivo, jer taj svetac, zaštitnik od kužnih bolesti bio je jako popularan u onim kužnim vremenima. Kako su franjevci propagirali slavljenje svetkovine Gospe od anđela s njenim porciunkulskim oprostom, i taj zavjet se brzo uvriježio medu vjernicima sela na sjeverozapadu Banje Luke. Tako se i ta svetkovina u većem dijelu turskog vremena slavila kao zavjetna na Crkvenama. Tako su u turskom periodu na Crkvenama poznate i uobičajene velike svetkovine: sv. Vida, gotovo sve Gospine, sv. Roka, s obaveznim slavljima za Svi Svete. Posebno na te dane imali su na raspolaganju vjernici banjalučkog kraja milosno djelovanje oproštenja i Božjeg proviđenja, što se ogledalo u masovnoj posjeti grobljima na te blagdane. Križevi na Crkvenama Interesantni su veliki križevi po našim grobljima i pored kapela. Ti križevi na Crkvenama nešto su posebno i imaju dugu tradiciju. Prvu vijest o posebnim križevima na ovome groblju imamo iz 1768. godine. Dana 13. listopada biskup fra Marijan Bogdanović dolazi na Crkvene. U izvješću se spominje, da je kroz mnogo godina "golema tuča" i nevrijeme uništavalo zemaljske usjeve i plodove po selima podno Crkvena. Zato su pripremali križeve za dolazak biskupa. On je istom prigodom blagoslovio groblje i križeve, koje su postavili u njemu. Vjerojatno su bila četiri križa, okrenuta na četiri strane. Kasnije su ti isti križevi trunuli i padali pod zubom vremena a katolici su podizali nove. S vremenom je nastao običaj, da se takvi križevi podižu nad samim grobovima pokojnika. Više to nisu samo vremenski križevi, nego i nadgrobni spomenici. Početkom 20. stoljeća u groblju na Crkvenom brdu bilo je 10-15 takvih križeva. Bili su tako veliki i teški, da su jednoga morala nositi dva čovjeka. Tu su bile dvije vrste križeva. Prvi su bili jednostavni, s po dva mala križića na krajevima poprečnog dijela a drugi su imali dvije letve koso postavljene, tako da vežu vrh s poprečnim krajevima. U godinama Drugog svjetskog rata župnik fra Dragomir Prpić od križeva pravi Križni put, počevši od stare prijedorske ceste, pa sve uz prilazni put do groblja. Prema postajama bilo je četrnaest križeva, masivnih i visokih do tri metra. Jedan takav križ moralo je nositi tri do četiri momka. Na koncu Drugog (56 Isp. Arhiv Franjevačkog samostana na Petrićevcu, fasc. Ivanjska.) svjetskog rata vojska je oštetila postavljene križeve. Onako oštećene u poraću pojedini mještani su sjekli i cijepali, posluživši se njima kao drvetom za ogrjev. Danas u banjalučkom kraju imamo više zavjetnih svetišta: sv. Ante na Petrićevcu, sv. Ive u trapistima, sv. male Terezije u Presnačama... Sve su to svetišta novijeg datuma a Crkvene su zavjet naše starine i donekle se neopravdano stavljaju u drugi plan. Radi kontinuiteta, radi dobra vjernika, morali bismo voditi više računa o ovom našem zajedničkom korijenu.
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 1910
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Komentirajte prvi
