župnim središtima, s karitativnim, društvenim i školskim radom uvijek

bila rasadišta vjere, ćudoređa, kulture i civilizacije. Takve ustanove nalaze

se i u banjalučkom kraju, na prostorima sjeverno od grada.

Povijest bilježi postojanje samostana pri Banjoj Luci u Srednjem vijeku.

Naime, u prvoj polovici 14. stoljeća spominje se nazočnost ivanovaca u

Ivanjskoj, što jasno potvrđuje postojanje njihovog samostana u istome mjestu.

Ivanovci i njihov samostan nestaju u navalama Turaka na naše krajeve.

Nešto kasnije, s prvim spomenom grada Banje Luke 1494. godine imamo

vijest o postojanju franjevačkog samostana u podgrađu banjalučke tvrđave.

Ovaj samostan je postojao kratko vrijeme, jer nestaje u tijeku turskih provala

početkom 16. stoljeća.

Gotovo kroz cijeli turskih period nije bilo samostana u banjalučkom

kraju. Kako tada još nije postojao biskupski centar u Banjoj Luci nigdje u

blizini, o katolicima ovoga kraja brigu su vodili franjevci iz fojničkog samostana,

kome su svojevremeno pripadale župe ovog kraja: Banja Luka, Motike,

Dragočaj, a kasnije i Ivanjska. Godine 1757. Ivanjska je proglašena rezidencijom,

koja je donekle nadomještala ulogu samostana. Koncem turskog

perioda živo se radilo na otvaranju dvaju samostana: trapističkog u Delibašinom

selu i franjevačkog na Petrićevcu. Te redovničke kuće su izgrađene u

sedamdesetim godinama 19. stoljeća. Trapistički samostan s izgrađenom

crkvom, kao punopravna zajednica inkorporiran je Redu 1873. godine a

franjevački je dvanaest godina kasnije stekao te iste uvjete punopravnosti.

U međuvremenu dolaze čč. sestre Klanjateljice u Budžak 1879. godine,

koje do konca 19. stoljeća izgrađuju lijep samostan s crkvom, nama svima

dobro poznati i dragi "Nazaret".

Ovi samostani su izgrađeni u prigradskim selima. U novije vrijeme grad

Banja Luka se proširio na ta prigradska naselja, tako da se danas spomenute

redovničke kuće nalaze u sjevernom gradskom području.