Samostan "Marija Zvijezda"

U tursko doba katolički puk u Bosni i Hercegovini opsluživali su oo.

franjevci, na koje se navikao u teškim vremenima borbe za opstanak i preživljavanje.

Zato je pojava oo. trapista kod Banje Luke predstavljala veliko iznenađenje.

Pogotovo kada su mjesni katolici shvatili da su ti ljudi sa strane u biti isto

što i njihovi franjevci, samo s povučenim načinom života u zajednici. Uvidjeli

su da ti redovnici, u bijeloj togi s crnim prevjesom i opasani debelim kožnim

pojasom imaju posebno opredjeljenje: moliti i raditi u šutnji. Usrdna molitva i

predani rad davali su frapantne učinke, koji nisu mogli izmaći pogledu mjesnog

pučanstva. Njihova zajednica i posjed ličili su na zahuktali stroj, koji je s vidnim

napretkom vodio općem dobru i blagostanju.

Dolazak i izgradnja

Pojavu trapista u banjalučkom kraju možemo zahvaliti poduzetnom i prodornom

duhu o. Franza Pfannera, koji je imao hrabrosti doći u tamni vilajet,

suočiti se s mnoštvom problema i utemeljiti novi samostan. Uz pomoć austrijskog

konzula Stanislava Dragančića kupio je 10. lipnja 1869. godine od banjalučkog

trgovca Tome Radulovića kompleks zemljišta u Delibašinom selu veličine

100 jutara. Čim je obavio prijepis zemljišta, pozvao je subraću iz Zagreba.

Tako su se njih sedmorica našli na novom posjedu 21. lipnja iste godine.

Nemajući drugog izbora, smjestili su se u običnoj daščari, koja je bila u blizini

groblja a sv. Misu služili su u drvenoj grobljanskoj kapeli, posvećenoj sv. Ivanu

Krstitelju.

Svakako, s takvim neadekvatnim smještajem nisu smjeli čekati zimu. Zato o.

Pfanner odluči s braćom graditi potrebni prostor za obitavanje. Tako, skromnu

zgradu za smještaj redovničke zajednice. Majstori su brzo sazidali zgradu promjera

14x6 metara, u koju se uselila redovnička obitelj 7. rujna 1869. godine. To

je bio privremeni samostan, koji je dobilo ime "Maria Stern", tj. "Marija Zvijezda".

Kako se redovnička obitelj brojem povećavala, privremeni samostan je postajao

sve tješnji. Svi su osjećali želju i mogućnost da sagrade veliko zdanje, po

uzoru na samostane u zapadnim zemljama, koje bi braći davalo sve uvjete za

normalan redovnički život i rad. Prije svih, o. Pfanner je o tome najviše razmišljao.

Zahvaljujući njegovoj pokretačkoj snazi, trapisti su već u svibnju 1870.

godine počeli zidati veliko samostansko zdanje. Kada su radovi prilično odmakli

i kada su se već ocrtavale konture prizemlja nad podrumima, došlo je do zastoja

zbog zabrane od strane turskih vlasti, koje su s neskrivenom nepomirljivošću

gledale na trapiste, pridošlice iz austrijskih zemalja. Da pokrene stvar s mrtve

točke, o. Pfanner odlazi u Carigrad, gdje je pomoću franjevaca iz rezidencije sv.

samostana, čime je omogućeno useljenje u novogradnju na Badnji-dan. Radovi

su nastavljeni naredne godine, dok konačno nije bio izgrađen sjeveroistočni dio

1873. godine.

Međutim, samostan je nepotpun bez crkve, pa je predstojala njezina izgradnja.

O. Pfanner, kao veliki praktičar, sam je planirao i vodio radove u dotadašnjim

izgradnjama. No, kada je trebalo graditi crkvu, uvidio je da to nadilazi njegove

domete planiranja, pa mu je dobro došao arhitekt, brat Eberhard. Po njegovom

nacrtu izgrađena je samostanska crkva 1872-1873. godine, opet uz smetnje

turskih vlasti.

Izgradnjom crkve završen je veliki samostanski kompleks pored Vrbasa, u

ono vrijeme velika i impozantna građevina. To je "Maria Stern" o. Franza

Pfannera.

Slijedeći nove izazove, o. Pfanner je 1883. godine otputovao u južnu Afriku

a subraća su nastavila s radom. Podizali su gospodarstvo, potrebne radionice,

sirotište... Ovim se dobiva dojam, da se na imanju trapista uvijek nešto radi, nešto

gradi. Pred sam Prvi svjetski rat izgradili su novi i lijepi samostan, koji je tijekom

istog rata služio za potrebe vojske, koja je u nj smjestila ranjenike. I nakon rata

situacija je bila zamršena, radi čega su trapisti uselili u novi samostan tek 7. lipnja

1924. godine.

Kada su tako riješili stambeni prostor redovničke zajednice, namjeravali su

izgraditi velebnu crkvu. Pripremivši sredstva i po nacrtu brata Eberharda, sagradili

su novu crkvu 1925-1928. godine. Ta crkva je jedna od najvećih i najmonumentalnijih

u Bosni. U njoj se ogleda romanski stil i grandioznost. Sliku

upotpunjavaju kripta, umjetnički izrađeni reljefi, divne orgulje i inače interijer

u tako skladnom prostoru. Tako impozantna crkva sa samostanom djelo je

neumornog i prepoznatljivog rada samostanske zajednice. To je samostan "Marija

Zvijezda" u novijem izdanju. Smještan pod šumom na obali Vrbasa, ostavljao

je lijep dojam u trolistu naših samostana na domaku Banje Luke.

Poslije Drugog svjetskog rata samostan je oduzet i u njemu je smješten odjel

ortopedije, koji se tu i danas nalazi. Crkva je ostala u posjedu trapista, uz tek

nekoliko prostorija, nedovoljnih za samostansku zajednicu.

U potresu 1969. godine samostanska crkva je zadobila velika oštećenja, radi

čega je narednih godina temeljito sanirana.

Kako je redovnička zajednica obitavala u skučenom prostoru a vlasti nisu

pokazivale nimalo volje da vrate oduzeti samostan, trapisti su morali misliti na

izgradnju nove samostanske zgrade, što su učinili, čim im se zato pružila prilika.

(57 Dr. fra B. Gavranović, Dolazak trapista u Delibašino selo kod Banje Luke i njihova djelatnost,

Banja Luka 1964., str. 54.)