|
"KOJA GORA IVO"
Matoševci su zaselak mjesne zajednice sela Dragočaj, odnosno njegov zapadni dio, i sa obližnjim Stranjanima čini jednu cjelinu. Da je to tako, lako ćemo uočiti, ako u ruke uzmemo list "Naš zavičaj", kojeg povremeno izdaje fra Velimir Blažević, gdje u zaglavlju istog i stoji: "Stranjani i Matoševcinekad i sad". Nekada su ta dva mjesta imala puno svojih žitelja, koji su se medjusobno družili, posebno momci i djevojke, ženili se i udavali, radovali se svakom novom nadolazećem danu. Po prezimenima im se može vidjeti da su većinom svi bliži ili daljni rod. Prednjače prezimena Blaževića, Ljevara, Batkovića, Debeljaka ....
Dovoljno je samo jednom posjetiti taj kraj, pa da ga čovjek odmah na prvi pogled zavoli i poželi, ako ne tu ostati, onda bar češće u njega dolaziti, udisati zdravi svježi zrak, pomiješan sa svježinom mirisa šume i potočića svugdje uokolo. Kraj je  brdovit, a kuće i voćnjaci razasuti na sve strane po stranama i padinama. Iz tog kraja bio je i Ivan, rodjen davno prije šezdeset i više godina, sada nažalost već pokojni, lijep crnomanjast mladić, sa snažnim brkovima, koje je s ponosom isticao i njegovao, pustao da mu malo duže odrastu, često milovao i zasukivao, kako to obično i čine svi oni kojima oni 'dobro stoje' i čine ih zbog toga upadljivijim od drugih momaka. Imao je on ne samo dobre brkove nego i dušu, čvrst karakter i nadasve poštenje. Zato se je rano i oženio, tek što je bio zakoračio u treće desetljeće, pa svoju izabranicu Ljubicu nije htio dugo 'zavlačiti' i lažno joj obećavati koješta, nego ju je zarana zavolio i zaprosio. Njena crvenkasta kosa činila ju je isto tako upadljivom medju drugim djevojkama, baš kao što se i on 'isticaše' sa svojim već pomenutim brkovima.
Seoske ljubavi su nekada imale svoju posebnu draž, kako zbog drugačijeg 'morala' i običaja, tako i zbog nemogućnosti čestog sastajanja i vidjenja, za razliku od gradskih momaka i djevojaka, čija su svakodnevna druženja i slobodni izlasci bila daleko veći. Otići kod djevojke, ili djevojka kod momka, noćiti i vratiti se kući tek slijedeći dan, uz 'prešućivanje i blagoslov' roditelja, nije se mogla ni zamisliti u vrijeme Ivanovog i Ljubičinog zabavljanja u njihovom selu. Zbog toga su i veze medju seoskim parovima bile čvršće i odanije, i većinom završavale brakom. Tako i mladenačka ljubav ovo dvoje mladih ne trajaše dugo, brzo se okruni brakom. Polovinom sedamdesetih godina teško se živjelo. Pogotovo ako je udaljenos od Banje Luke bila prilično daleko. Zemlja u Matoševcima nije neke velike plodnosti. Urod je bio slabašan. 'Zemlji se moralo više davati nego što je ona na kraju godine vraćala svojim plodovima', često se moglo čuti kad bi se o tome zapodjenuo razgovor. Sreća, pa seljak nije ni računao na svoj mukotrpni svakodnevni rad. Jer kad bi to obračunavao još bi ga više boljela glava razmišljajući tako o svojoj bijedi i siromaštvu. Onaj koji je imao sreće pa radio u državnoj firmi u Banjoj Luci lakše je 'krpario', imao je bar osiguranu medicinsku skrb za svoju obitelj. Upravo u takvim okolnostima zasnovao je Ivan sa izabranicom Ljubicom svoju obitelj.
Živeći u zdravoj sredini, njih dvoje navršivši dvadeset i još neku godinu, zdravi i u punoj snazi, nisu trebali brinuti o svojoj 'plodnosti', jer su djeca ubrzo počeli stizati, sve 'jedno iza drugog'. Skoro svake godine po jedno. Za samo 5 godina rodilo im se već četvero. Oduvijek se na selu željelo da prvo dijete bude muško, nasljednik kuće. Ni Ivan ne biješe slabije sreće. "Prvo, pa muško", moglo bi se reći. Na svijet 1967 godine dodje mali Petar. Nitko sretniji od njega. A onda mu se rodiše dvije kćeri, Katica i Andjelka. Ma kuš bolje, dvije 'desne ruke' supruzi Ljubici. Zadnji mu na svijet dodje Mato. Četvero djece, dovoljno u novijim uslovima, toliko da se zadovolje neke norme. Prvo, kao vjernik da se uvećava Božije stado, a drugo, prema statistikama tek brakovi sa četvero djece garantiraju da će stanovništvo u nekoj zemlji biti brojnije, natalitet u stalnom rastu.
Kako već rekoh, zbog udaljenosti mjesta od Banje Luke i slabog prijevoza, većina muške populacije bavila se sezonskim radovima u gradjevinarstvu. Najčešće zidanjem kuća. Zanat se 'izučavao' praksom i dugogodišnjim radom. Za većinu gradjevinskih radova: zidanje, srezivanje krovova, postavljanje keramike, ... bila je potrebna zanatska trogodišnja škola. Dugogodišnjim radom ti su se zanati mogli 'izučavati' i radom tj. praksom, i veoma dobro i kvalitetno. Toliko dobro, da su mnogi samouci radnici bolje obavljali te poslove od izučenih majstora. Ni Ivanu druge prilike za preživljavanje i oskudan život nije bilo. Ipak, jedini način da se krene u kvalitetniji život, sagradi lijepa kuća, ukrasi lijepim namještajem, djeci omogući ugodniju mladost nego što ju je on imao u svom djetinjstvu, bio je odlazak na rad u inozemstvo. Bilo mu je to odavno jasno, pa je nakon desetogodišnjeg sezonskog bavljenja gradjevinom u Banjoj Luci i okolini, svoju sreću za boljim životom potražio u Švicarskoj. Djeca su već bila krenula u školu, a potrebe svakim danom postajale sve veće i veće. Spremiti četvero djece svakodnevno u školu nije bilo jednostavno. a href="http://www.stranjani.de/images/stories/andjelka%20i%20katica.jpg"> Zahvaljujući prijateljima, koji su već ranije otišli, krenuo je i on u tu zemlju. Život isto tako mukotrpan i izazovan, bez žene i djece, koje je ostavio kod kuće u Matoševcima. Težak je to put, jer sam ga i sam imao prilike osjetiti svojim vlastitim iskustvom. I zato, dok pišem o Ivanu i njegovim putešestvijama, duboko proživljavam ponovo sve ovo u sebi. Ali moralo se je, jer drugog izbora nije bilo. "Što se mora nije teško", uzrečica koju svaki siromah razumije najbolje. Dnevno provoditi vrijeme u teškom radu, ljeti na suncu, a zimi po kišovitom i hladnom vremenu, noću misliti na ženu i djecu, udaljenu na tisuće kilometara, imati zbog toga težak i nemiran san, .... teško je to breme bilo za bezbrojne 'gastarbeitere' iz mnogih naših krajeva. Ali kako svako zlo nije zauvijek, tako će i sva ova patnja i bezbrojna odricanja, Ivanu donijeti i dosta dobroga. Zamijenit će sve one godine sezonskog i povremenog rada u rodnom kraju, kao i isto toliko samoće i odvojenosti od svoje obitelji u Švicarskoj, za bolji život svojoj obitelji, za kojim je uvijek i težio.
Plod njegovog rada u tudjini brzo se osjetio. U rodnim Matoševcima nikla je lijepa kuća. Ali kako se čovjek nikad ne zadovoljava u potpunosti sa onim što ima, nego vječito teži ka nečemu većemu, tako je i on razmišljao, "da bi bilo najbolje učiniti i korak dalje, tj. dovesti cijelu obitelj kod sebe". Izdržavši tih desetak godina u tudjini, vidio je da više ne ide i da ga samoća 'ubija', obezbijedio je dolazak svojoj obitelji u okolinu Züricha. Djeca iako već poodrasla, ali još uvijek mlada, s oduševljenjem su prihvatila novu sredinu. Kao da je osjećao 'da će se uskoro nešto desiti u bivšoj državi', pa mu je ta odluka bila kao nekakav dobar predosjećaj. I nije se prevario. Bio je to pravi potez, koji se kasnije pokazao spasonosnim i poštedio njegovu obitelj teških i neizvjesnih patnji. Svi se dobro sjećamo tih 90-tih godina prošlog stoljeća i ružnih dogadjanja u rodnom kraju.
Petar je već bio stasit momak, sa divnom kovrdžavom kosom, kad je došao u Švicarsku. Ali ranije, dok je još rastao, otac ga je promatrao i radovao mu se. Kako i ne bi, kad mu on bijaše prvo djete. Želio je da ima veselo i bezbrižno djetinjstvo, bolje nego što ga je on imao. Dolazio je kući kad god je mogao, o Božiću, Uskrsu, ljeti za vrijeme godišnjeg odmora. Jednom prilikom ga je upitao: "Bi li želio da ti tata kupi harmoniku"? Ivan je volio taj instrument, omiljen, bez kojeg se nije mogla zamisliti seoska svadba. Evo što o tome kaže sam Petar:
"Kada mi je tata ponudio 'da mi kupi harmoniku' rado sam prihvatio. Čak sam bio veoma radostan na ovu njegovu ponudu. Mogao si je priušiti taj trošak, jer je dosta dobro zaradjivao u tudjoj zemlji. Bilo je to za vrijeme ljetnog ferija, kada je bio na godišnjem odmoru, mislim 1977 godine. Imao sam tada samo 10 godina. Nije mi više ništa govorio o tome. Otišao je ubrzo u Banja Luku, kupio harmoniku, lijepo zapakovanu i zatvorenu u jedan lijepi koferčić. Dao mi ga je. Nije govorio šta je u njemu. Dao mi je dva ključića da ga otvorim. Lagano, sa znatiželjom otvorio sam ga. Predamnom se ukazala lijepa mala harmonika, sa samo tri 'registra' i 48 'basova'. Upravo za moj uzrast. Neznam šta da kažem, bio sam više nego oduševljen. Uzeo sam je po prvi puta u životu u ruke i počeo svirati, onako samo, razvlačeći je. Želja da stvarno ovladam vještinom sviranja išla je polagano, ali uspješno. Mlada djeca savladavaju razne vještine daleko lakše nego odrasli. Išlo mi je to od ruke. Ali kako sam rastao tako mi je i ta mala harmonika bila sve manja i manja. Ali ljubav očeva nema kraja, pa sam ubrzo, nakon 2- 3 godine dobio i drugu, veću i bogatije opremljenu. Ovoga puta imala je 7 'registara' i 72 'basa', crne boje. Opet radost i ushićenje. Ali je i ona ubrzo postala mala, jer sam već stasao u 'momčinu'. Sve je to moj pok. otac pomno pratio i promatrao. Ni 'časa nije časio', i treća harmonika je ubrzo stigla u našu kuću. Ova treća je bila ona 'prava', za odraslog svirača. A ja sam to već i bio, nema šta. Bilo je to negdje 1983 godine. Imala je 11 'registara' i 120 'basova'. Kao već dobar svirač pozivan sam da sviram na raznim oproštajnim feštama, ili priredbama u našoj stranjanskoj školi. Posebno je bilo zanimljivo na brdašcetu u blizini naših kuća. Dolazili su mladi da se zabavljaju. Samnom je svirao još jedan moj prijatelj, kojeg sam ja podučavao osnovnim vještinama sviranja na harmonici. Sakupilo bi se i po 80- tak mladih cura i momaka. Sviralo bi se i pjevalo do kasno u noć. I neke ljubavi su se sklapale, završavale brakom. Dugo je to trajalo, nekoliko godina neprestano. Sve dok nisam morao krenuti u nove izazove, otići k' ocu u Švicarsku, u travnju 1986 godine. Napustio sam moje drage Matoševce kao stasao momak od 19 godina. Vrijeme, kada ozbiljno moramo početi misliti o svojoj budućnosti, zapošljavanju, karijeri. Svoje selo i život proveden u njemu do tada, neću nikada zaboraviti. Sve najljepše riječi da napišem, ne mogu izraziti svu tu ljepotu i lijepe uspomene iz tog mog najdražeg perioda života. Ostale su samo uspomene, sa najljepšim 'slikama' iz moje mladosti, sa harmonikom na ramenu, mladima iz moga sela, 'zagrljeni' u naručju svoje mladošću, baš kao najljepše cvijeće, koje promatramo, sjedeći negdje na nekoj rascvjetanoj livadi".
Došavši u Švicarsku djeca su bila već podosta velika, skoro momci i djevojke od 15 do 19 godina. Samo je Mato morao još ostati u rodnim Matoševcima, godinu dana kod bake Mare, da završi osmi razred osnovne škole. Nakon toga se i on priključio svome bratu i sestrama, svojoj obitelji, kao njihov najmladji član. Rodivši se sve četvero u pet godina, rastući zajedno, zadržali su stalno čvrstu vezu medjusobno, kao da nisu mogli jedno bez drugoga. U Švicarskoj su se svi zaposlili, lijepo snašli, počeli dobro zaradjivati, u materijalnom smislu stjecati dobru podlogu za svoju budućnost. S obzirom na dobar odgoj, zdrav pogled na život, jednostavan i neiskvareni odnos prema drugima, dobro su se snalazili. Švicarska je turistička zemlja, sa razvijenim i ljetnim i zimskim turizmom, prava 'Meka' za naći zaposlenje u gastronomiji. Upravo u toj djelatnosti našle su zaposlenje sve tri ženska člana u obitelji, majka i kćerke. Otac je sa sinovima radio u gradjevinarstvu. Mato je medjutim ubrzo posao nastavio u tvornici, gdje i danas radi. Kako sam već spomenuo, zahvaljujući njihovoj velikoj medjusobnoj povezanosti, uz brižan roditeljski nadzor, dobro im je krenulo. Ali da u životu nije uvijek tako dobro, nego se ono uvijek sa zlom i nedaćama medjusobno prepliće, 'igrajući ' se s' nama i smjenjujući, čas jedno, čas drugo. Tako i Ivanova obitelj ne bješe toga poštedjena. Lijepo je to u stihovima slavni crnogorski pjesnik Njegoš u svom "Gorskom vjencu" opjevao:
"Čašu meda još nitko ne popi,
što je čašom žuči ne zagorči.
Čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najsladje se piju".
Uskoro, samo nekoliko godina od njihovog dolaska u Švicarsku, njihovom bivšom domovinom zavladao je usud mržnje i zla. Ovdje radije neću pisati o tome, jer bi to odnijelo strahovito mnogo prostora i vremena, i jer svi većinom dobro znaju o tome,  bolje nego ja, koji sam te dogadjaje pratio sa strane, otišavši takodjer daleko ranije. Usput samo ovo napominjem, jer se dobro uklapa u ovu priču. Zlo, koje je pogodilo većinu stanovnika bivše države, zavilo u crno mnoge, nije poštedilo ni ovu obitelj. Uz progon ogromnog broja žitelja sa njihovog ognjišta, razaranja njihovih domova i cjelokupnog imanja, stradao je i dom našeg Ivana. Zaista si možemo postaviti pitanje, 'šta to ima u ljudima tako zlo, da u trenutcima najvećih stradanja i patnji okreću glavu jedni od drugih, umjesto da baš tada priteknu jedni drugima u pomoć'? Umjesto toga često smo mogli čuti neprijatna iskustva, gdje su susjedi jedan drugom znali reći: "Oprosti, od danas nismo više isto, ne možemo skupa". Poslije toga letjele su kuće u zrak, palila se cijela imanja. Tako je i njegova kuća, za koju je dao dobar dio svoga života, odricanju od mnogo čega u životu, a najviše odvojenosti od supruge i djece, devastirana i uništena za stanovanje. Da u nesreći ima i sreće, pokazalo se je kao spasonosno za cijelu njegovu obitelj, poštedjevši je od izravnog progona i napuštanja vlastitog ognjišta, jer eto ne bješe tu. To im danas služi kao nekakva mala utjeha. Za razliku od mnogih drugih, koji moradoše sa najlonskom vrećicom u ruci poći u nepoznato. A to je strašno. Teško je usporediti neku drugu bol sa ovom.
Vidjevši da povratka nema niti će ga biti u svoj voljeni kraj u Matoševce, cjelokupna obitelj Ivana Blaževića, odlučila je svoju budućnost, svoj novi dom, sviti u Hrvatskoj. U okolinu Zagreba, u njegovom sjevernom dijelu, odmah nekoliko kilometara iza Dubrave, u lijepi Markuševac. Tu će pustiti svoje nove korjene sve četvero djece, dvojica braće i dvije sestre. Opet zajedno, skupa i nerazdvojno, kako to njima i dolikuje. Upravo kako se rodiše skupa, svi u nekoliko godina, skupa rastaše, ne htjedoše jedni bez drugih. Ljepše ne može ni biti. Svi su se lijepo poženili, poudali, po dvoje djece na svijet donijeli. Sve na radost svojim roditeljima, bolje reći djedu Ivanu i baki Ljubici. A bome i prabaki Mari po majci, koja je danas sa 89 godina još uvijek krepka i pokretna, ni malo senilna. Ženske su se povratile iz Švicarske sa svojim muževima. Braća su ostala. Vjerovatno će ostati do mirovine, pa će i oni natrag. Jer teško je i pretpostaviti da će moći jedni bez drugih, kako već napomenuh. Vrativši se u Hrvatsku, u novu sredinu, jer u staru ne mogaše, poniješe sa sobom lijepe uspomene iz 20-godišnjeg boravišta u jednoj krasnoj i razvijenoj zemlji. Puno lijepih uspomena. I Katica i Andjelka zasnovale su svoje brakove u toj zemlji. Muževi su im takodjer iz njihovog kraja. Katica će za svoje uspomene u toj zemlji reći: "Za svaku majku je rodjenje djeteta najljepši osjećaj. Ta radost se ne može s ničim usporediti. Imam dvoje krasne dječice. Svojim roditeljima sam mnogo zahvalna, jer su mi uvijek prilazili u pomoć, često me posjećivali. Svaki puta kada su mi roditelji dolazili u posjetu u moj stan osjećala sam se prekrasno. Bili smo uvijek skupa, kad god smo imali prilike za to. Pravili vikendom izlete, u prirodu ili na jezera, kojih je u Švicarskoj puno. Naročito na Ciriško jezero. Lijepo mi je bilo, isto tako kao i sada ovdje u Hrvatskoj".
Ivan je radio u Švicarskoj 27 godina. Zadnje dvije godine svoga života je poboljevao. Duge teške godine samoće i odricanja, odvojenosti od svoje obitelji, ostavilo je traga na njegovo srce. Vratio se i on u Markuševac pod bolovanjem, čekajući mirovinu. Nekoliko dana mjeseca veljače 2006 godine ne bješe mu dobro. Morade u bolnicu. Kći mu Katica došla u posjetu jedno jutro, donijela neke stvari, ali ga ne nadje tamo gdje je bio jučer. Upita doktora: "Gdje je moj tata"? "Nije više ovdje, otišao je", glasio je odgovor. Nije joj bilo jasno, pa je ponovo upitala: "A kuda je moj tata otišao"? Vidjevši da ga nije razumjela, rekao joj je pravu istinu, "da joj je otac umro i da joj mora izraziti sućut". Kako joj je tada bilo možemo samo pretpostaviti. Ostat će joj taj dan sigurno, kao jedan od najgorih u životu.
Vrlo je interesantno, da Ivana nikad nisam sreo u životu, nikad ga vidio, a evo pišem priču o njemu. Istinitu! Ali sam zato preko interneta i ove stranice (www.stranjani.de) susreo i upoznao svu njegovu djecu, postali pravi prijatelji, susrevši se i osobno. Jedne u Švicarskoj, a druge u Markuševcu. U Markuševcu sam bio prošlog ljeta, 2009 godine. Lijepo ugošćen od Katice i njenog muža Franje. Razgledao sam njihove kuće. Sve su blizu, jedna pored druge. Andjelkina kuća je najviše, na brdašcetu, odakle puca pogled po cijelom Markuševcu, baš kao što se i ona ističe od drugih svojom živahnošću, razdraganošću, uvijek je vesele prirode. Sa balkona njene kuće krasan je pogled na cijelo ovo mjesto. U sredini se ističe lijepa crkva. Tu, na markuševačkom groblju počiva i junak ove priče, Ivan Blažević. Ima nešto zajedničko izmedju Markuševca i Matoševca. Oba počinju sa slovom "M", i završavaju sa slovom "c". I oba u korijenu imaju dva lijepa hrvatska imena, Marko i Mato.
Bezbroj je ovakvih priči, veoma sličnih jedna drugoj, samo akteri različiti. Mnogobrojna armija pojedinaca u borbi za bolji život. Iako Ivanu život ne bješe dug, svega 62 godine, možemo slobodno reći da nije uzalud živio. Mnogi su se u toj borbi sa životom 'izgubili', odali se raznim porocima, alkoholu, nevjerstvu, ... Kod njega toga nije bilo. Zato, kada se nekoga sjećamo obično pomislimo, prvo na njegove pozitivne strane, na ono što je u životu postigao, ostavio iza sebe. Jer to ostaje duže. Ono drugo negativno se 'briše' i brzo zaboravlja. Ivan će s toga ostati 'vječan', baš kao i pjesma, iz koje uzeh stihove za naslov ove priče. Pjevala se je i pjevat će se svugdje gdje se ljudi vesele, slave nešto. Zato evo, kako i počeh ovu priču, tako je i završavam. Uz sjećanje na njega, slobodno zapjevajmo: "KOJA GORA IVO"!
Rudolf Marić
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 841
1. Katica, :: 21-03-2010 17:54
Dragi moj Rudi!
Ja i cjela moja obitelj se zahvljujemo na ovoj prekrasnoj prici!
VELIKO HVALA I OD MOJE MAME I MOJE BAKE KOJI TE PUNO POZDRAVLJAJU i dive se tebi i tvom talentu za pisanje prica.
Jedno veliko hvala i mom burazu Pepicu koji je pripomogao informacijama i fotkama a i Miki od srca zahvaljujem na prekrasnom videu koji je napravio!
Jednostvano prekrasno i prekrasna uspomena!
HVALA RUDI !!!!!! |
2. Petar Blazevic, :: 21-03-2010 18:58
Pozdravljam gosp.Rudija
Sto drugo da kazem,nego puno hvala za ovu prekrasno napisanu pricu o nama.
Toliko me je dirnula,da su mi suze krenule na oci,a istovremeno sam radostan sto se podsjecamo na naseg oca na ovaj nacin.
Sve si to lijepo opisao,onako kako je stvarno bilo.
Uz par susreta i medjusobnih razgovora si to sve odlicno zapamtio i prenio u ovu pricu,puno se zahvaljujem na trudu.
Takodjer se puno zahvaljujem i nasem webmasteru Miki i na njegovom odlicno napravljenom video uradku i pjesmom.
Super je sve napravio,hvala Mika.
Od moje obitelji Rudiju zelim sve najbolje u daljnem zivotu,kao i njegovoj supruzi Marici.
Hvala. |
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Vaše priče 
Komentari (2)
