SUSRET KOJI SE PAMTI I NE ZABORAVLJA

     Iako je od ovogodišnjeg susreta 'dana D' u Stranjanima prošlo već nekoliko mjeseci, baš kao i mojeg prvog dolaska na taj skup, utisci i emocije su još uvijek snažni i prisutni u meni. Naprosto me tjeraju da se uvijek ponovo u mislima vratim u Stranjane i napišem nekoliko riječi o tome, kao i asociram mnoge uspomene i doživljaje iz prohujalog života u tom našem banjalučkom kraju. Kao i stare poznanike, koje tom prigodom susretoh. Već sam jednom prilikom negdje napisao, "da ima dana u životu, da, kada bismo mogli, najradije zaustavili vrijeme da vječno traje". Nije mala stvar posjetiti mjesto za koje te vežu mnoge uspomene, a još više, za većinu tih sudionika skupa, rodno mjesto, iz kojeg si 'na silu i nevolju ljutu' morao da odeš, jer si u jednom trenutku kroz našu povijest postao nepoželjan, iako nikome ništa nisi skrivio, ništa nažao učinio, ... bio nevin baš kao ono malo dijete u kolijevci. Sve to nije bilo dovoljno da te se ne treba niti smije dirnuti, a pogotovo istjerati sa tvoga ognjšta, a još više, "da ne smiješ ništa sa sobom ponijeti, jer to sada treba njima". Moralo se je naprosto ići ako si želio sačuvati goli život. Jer tako su htjeli 'moćnici' sa raznih strana. Jedni, da grade svoju državu, tamo gdje ona prije nikad nije postojala, a drugi, jer su željeli drugu demografsku strukturu na svojim prostorima. Treći su opet, nošeni zatrovanim globalizmom, sve to nijemo promatrali, ni prstom maknuvši, a sve zbog svoje umiješanosti, da odlučuju i gospodare u ovome svijetu.

    

     Eto, sa takvim mislima, saznanjima i osjećanjima, stigao sam na taj skup. Ne mogu točno reći, jesam li bio sretan ili tužan. Ni jedno ni drugo nije postojalo u meni. Moglo bi se reći da sam bio pomalo kao 'otupljen i nijem' - premoren od svega, više ljut i rezigniran. Jer znam da puno toga nije bilo ni potrebno ni nužno, i da ljudskoj gluposti i zlu nema kraja. I zato bih volio da za ovakvu prigodu nikad ne bih ni trebao doći u ovo mjesto, gdje sam nekada znao uživati svoj život u miru i spokoju, prepustivši se njegovim čarima i slastima. Sada me nekako to najviše i dira i boli, a posebno saznanje, da nigdje, ama baš nigdje na ovoj našoj planeti Zemlji, nisi siguran, i da neznaš šta nosi dan a šta noć, baš kao i upozorenje našeg Božanskog Učitelja "da lisice imaju svoje jame, ptice gnijezda, a Sin Čovječiji nema gdje glavu da nasloni". Ostaje nam s toga vjera i nada u bolje sutra, ali samo u svijetlu naše vjere. A to 'sutra' u vjeri u neki bolji i pravedniji svijet, jer ovaj danas ne može ni u podsvijesti zadovoljiti sve ono što nam je potrebno i što želi naše srce. Uči nas to učiteljica ljudskoga roda - povijest . Jer mi, niti znamo, a još manje hoćemo, ovaj svijet učiniti boljim i sretnijim. I zato znam, da bi svi Stranjančani kada dodju u svoje selo, tih nekoliko sati ili dana, željeli da vrijeme stane. Jer nigdje, ama baš nigdje, sunce ne sija kao u rodnom mjestu. I teško im je, kada nakon tih nekoliko sati ili dana, kako tko, moraju napustiti tu svoju rodnu grudu, odakle ih istjeraše, i vratiti se u nove sredine. Tko zna gdje sve ne.

     Ali vratimo se mi pozitivnim stranama života. Moramo ga ipak činiti lijepim, iako je to teško. Sva sreća pa naša duša čezne uvijek da budemo sretni, spokojni, da živimo u miru. I zbog toga, ili zaboravljamo na ružne stvari, ili ih potiskujemo. I dobro je da je to tako. Sve u nekoj nadi da će nam sutra biti bolje nego danas. Da nije te nade, ma ne smijem ni da mislim na posljedice. I u toj nadi dodjoše i ove godine Stranjančani u velikom broju u svoje Stranjane. Oživješe opet to svoje selo, vratiše mu život. Čini mi se, ove godine još jače nego ranije. Skupiše se prvo na Ljevarevom brdu, gdje posvetiše veliki križ, koji će od sada neprestano svjetliti po noći, a i po danu iz daleka vidjeti. Lijepu i nadahnutu propovijed o vrijednosti i značenju križa održao je fra Ivo Orlovac, župnik sa Petrićevca. Mogu samo nadodati, da nam je svima križ i simbol i nada naše kršćanske vjere, oslonac u svim ovozemaljskim patnjama. Jer znamo da poslije 'našeg osobnog križa', kojeg neprestano kroz život nosimo, slijedi uskrsnuće. Isus je prolio svoju Božansku Krv za sve ljude. I bez obzira koliko i kako ga pojedinci slijedili, ili prihvatali, bez obzira jesmo li kršćani ili članovi neke druge vjere, na kraju ćemo svi biti obogaćeni njegovom ulogom spasiteljskog otkupljenja cjelokupnog ljudskog roda. Za cijelo vrijeme službe Božije fra Velimir Blažević se šetao izmedju nas misnika, poneki puta 'škljocnuo' svojim fotoaparatom i uživao u djelu svojih ruku. Jer taj postavljeni križ jest njegova zasluga i djelo, kao sina ovoga kraja. Radostan je bio i Rudo Ćosić, jer je i on doprinjeo u njegovom postavljanju. Rudo je povratnik u Stranjane. Više od 40 godina proveo je u Njemačkoj, zaradio mirovinu, takodjer i njegova supruga Andjelka, i sad sa ponosom i velikim zadovoljstvom provode svoju starost u Stranjanima. Ujutro kad ih probudi zlatno sunce, izlazeći iza Redka i Raskršća sa istočne strane njihove kuće, miluje ih po obrazima i razveseljava njihovu poodmaklu dob. Oboje još jako dobro izgledaju., iako su sedamdesete godine tu. Puni su mladenačkog duha. Andjelki nitko nebi dao te godine, takodjer i njezinom suprugu. Iako im je bunar u samoj bašti pored kuće, ne piju vodu iz njega. 'Tko zna, vele, šta se je sve u njega bacalo za vrijeme rata'. Odlaze po vodu na vrelo, napune flaše pa ih stave u hladnjak i tako piju zdravu i čistu vodu. A flaše Rudo nabavio sve u zelenoj boji, pa voda izgleda poput pive, baš kao banjalučki "Nektar". Sjedeći po danu pored kuće, odmaraju svoje oči, gledajući u obližnju šumi ispred male doline, koja se polako penje uz blagu uzvisinu. Dolje, uz mali stranjanski potok, vidi se stara vodenica u ruševnom stanju. Namjerava i nju Rudo obnoviti, upravo onakvu, kakva je bila još za života njegovog djeda Jose, a kasnije takodjer i oca Jose. Otac mu Joso bješe jako vrijedan domaćin. Mljeo je žito svojim susjedima i često prepričavao razne 'zgode' iz i oko svoje vodenice. Rudo će ponosno reći: "Tu sam samo zbog svoje očevine, i dužan sam zbog toga da ovo sve na neki način još čuvam i njegujem dok se može". A ja znam da moj imenjak i rodjak to može i hoće. Bar ću i ja lakše dolaziti u Stranjane, imati kome doći. Želim mu zato, da još puno i zdravo poživi.

     Primjetio sam za vrijeme mise i jednog 'debeljucu', koji se takodjer šetao naokolo i svojim aparatom 'hvatao' umorna i znojava lica, jer je sunce jako pržilo. Kako i nebi, kad je sama 'špica' ljeta, 1 kolovoza. Prepoznao sam odmah o kome je riječ, jer sam njegov lik davno upoznao, čitajući i surfajući po internetskim stranicama o selima iz naših krajeva. Riječ je o Josipu Anušiću, uredniku barlovačke stranice župe Barlovci, kamo sam bezbroj puta hodio ka svetoj misi. Rado sam mu prišao i stisnuo ruku. Znali smo se odranije, ali samo zahvaljujući ovoj vrsti komuniciranja. Josip je drag i mio čovjek, pun ljudske dobrote. Čest je gost na svim okupljanjima kad je riječ o našem narodu. Negdje u tijeku mise vidjeh kako se i moj 82-godišnji brat Mato, učitelj u mirovini, približava skupu, dok je iza njega njegova supruga uz pomoć štapa lagano takodjer došla da podijeli radost sa svima nama.

     Kada je misa bila gotova svi smo se zajedno uslikali ispred križa. Iza toga je slijedila zakuska sa pečenjem i kolačima, poredanim na improviziranom stolu. Mogao se je poslužiti kako je tko htio. Vrijedne domaćice su na 'tacni' dijelile i nudile kolače raznih vrsta. Šarenili su se i mamili svojom slašću. Izabrao sam jednu oblatnu, čiji je 'fil' bio prvoklasan. A sve to dijelile su dvije sestre, Janja i Mare, obadvije rodjene Blažević. Kada je pak o Mari riječ, ne mogu a da se ne sjetim moje davne prošlosti i momačkog života. Došavši iz vojske, onako mlad i pun snage, gledao sam samo da se nadjem u ženskom društvu. Našao sam se tako jednog dana u posjeti kod Ćosića, moje rodbine. Primjetim odmah iza njihove kuće na njivi nekoliko grla stoke i jednu omanju plavušu. Pridjem joj i zapodjenem razgovor. Pošto se nismo poznavali, a ja pomalo nevješt i stidljiv, možete misliti kako mi je bilo. Ispitivački smo kradom gledali jedno u drugo. Čas smo sjedili, a čas čučali, polako se krećući za kravama, koje su se pasući, brzo pomjerale sa jednog kraja njive na drugi, jer je trava od svakodnevne ispaše bila slaba, njiva prava ledina. I ja sam kao dječak čuvao stoku. Uvijek se ostavljala jedna njiva za njenu ispašu i zvala ledina. Stoka je brzo popasla travu i nije je preko cijelog ljeta bilo dovoljno. Morao si je neprestano vraćati, paziti stalno na nju, da ne ode u 'tudje'. O, kako sam tu obavezu mrzio. Bilo je tako i toga dana sa Marom. Neznam koliko sam dugo ostao sa njom. Možda sat ili dva. Bio je to moj jedini, prvi i posljednji susret sa njom. I eto, ta mi Mara ove godine na susretu u Stranjanima nudjaše lijepe kolače. Udala se je ona lijepo kasnije. Sa svojim Milom rodila troje djece. Bili su prvi povratnici u Stranjane, a muž, nažalost sada pokojni, bio glavna spona izmedju Stranjančana, novo uspostavljenih vlasti u Banjoj Luci i UNPROFOR-a. Bio je uvijek na usluzi. Posebno u trenutku održavanja skupa u Stranjanima, prava ljudina. Šteta što je prerano otišao. Kažu da Bog dobre ranije uzima sebi. A mene životni put odvede na sasvim drugu stranu, u Šargovac, drugoj Mari. I ja sam sa njom sretan. Svakodnevno uživamo u ljepoti iskrene i odane ljubavi, sa djecom i unučadi.

     Sa nekima se susretoh po prvi puta u životu, a upoznali smo se preko ove stranice. Kako je to lijepo. Vidjeti tako 'poznata' lica sa slika. He he! Nisam falio ni kod jednoga. Sve sam od prve pogodio. Odmah poslije mise ugledah Ferdu Blaževića - Džigija. Gotovo smo se u isti tren obojica pogledali, prišli jedan drugome i kao stari znanci pozdravili. Veseo i otvoren, blagog i prijaznog pogleda. Dobričina u svakom pogleda. Još smo se jednom sreli u bari, sjedili na klupi i uljudno razgovarali. Šteta što je moj boravak u Stranjanima bio dosta kratak. Samo prvi dan do kasno poslijepodne. A tako bih se rado sa svima zadržao u dužem razgovoru. Valjda će biti još prigode za to. Po prvi puta sretoh i našeg urednika Miku. Upravo je onakakv, kakvog ga i upoznah, preko slika i dopisivanja. Miran i strpljiv. Koliko se je samo načitao i otrpio bezbroj ružnih komentara na svojoj stranici. Baš tu se je i dokazala njegova veličina. Jer da je drugačije, davno bi zatvorio ovu stranicu. Možda bi i stranjanski skupovi bili drugačiji. Možda ih nebi ni bilo. Jer za takvo nešto treba imati puno živaca i strpljivosti. Želim da ostane takav kakav je. I da se svi i dalje druživo na www.stranjani.de.

     Poslije mise pozvao me je imenjak na ručak. Ma bilo mi je kao nekada, dok smo još odlazili jedni drugima na 'svraćanje' u raznim prigodama, dok smo živjeli u svom rodnom kraju. Divan je to običaj bio. Kako je koji zaselak ili kraj slavio svoga patrona, ili sveca, tako su i svraćali rodbinu jednom godišnje na ručak i toplo druženje. Moji su svraćali uvijek na Veliku Gospu. Gotovo svake godine su nam dolazili ujaci, mamina braća. Davno je to bilo. Ali meni kao djetetu je taj dan, upravo zbog tog običaja 'svraćanja', bio posebno drag. Zato mi je ove godine u Stranjanima kod imenjaka Rude bilo posebno drago, nezaboravno. Sjedeći ispred kuće, u hladu vinove loze ispod brajde i postavljenih stolova, slatko smo razgovarali o svemu. A bilo je toga puno za reći i upitati za nešto, ili nekoga. Fra Velimir je više puta toga dana dolazio u Ćosića baštu, snimao i 'pamtio' za svoje novine "Naš zavičaj". Okupljeni su bili i Rudina braća, Marko i Mato, kao i sestre, Finka i Ankica. Ubrojimo li još i njihovu djecu i unučadi, možete misliti kako je izgledalo toga dana kod Ćosića. Kao nekada kod svih nas kod naših kuća i u našim baštama.

     Jedan mi susret nije bio ni malo lak i jednostavan. Prije bi se moglo reći, mučan i neugodan. Radi se ni o kome drugom, nego o mojoj tetki, Jeli Šlat, polusestri moje pok. majke. U starosti od skoro 80 godina leži neprestano u krevetu, teško bolesna, na svom rodnom imanju. Ne ustaje i ovisna je neprestano o drugima. A tih 'drugih' je u Stranjanima toliko, da ih možete izbrojiti na prste. Ako samo spomenem da joj svakodnevno dolazi u pomoć starica Zorka, koja je još starija od nje, u poodmakloj 9- toj deceniji, i koja je još uvijek hvala Bogu na nogama i pokretna, sve sam vam rekao. Uspio je fra Velimir da je smjesti u dom u Banjoj Luci i da joj obezbijedi kakvu takvu svakodnevnu njegu. Bili su svi sretni zbog toga. Ali da zlo bude još veće, ona ne mogavši, ili još bolje, ne htjede izdržati u domu, nego se vrati natrag kući. I sada su svi tužni zbog toga. Iako je stara, bolesna i nepokretna, boji se za svoju zemlju i kuću. Hoće da pazi na to. Da nije tužno, bilo bi smješno. Eto što ti je čovjek. Treba da napusti ovaj svijet, ali duša mu je još uvijek tu, boreći se za ovozemaljsko, propadljivo. Pa si mislim u sebi: "Treba nam svima mladjima i zdravima ovakvo nešto da bude opomena, kako treba da se ponašamo i mislimo, kad jednog dana budemo stari i nemoćni". Jer nije dovoljno samo nešto htjeti i voljeti. Treba i moći. Njenu patnju i bijedu nisam mogao gledati. Bilo mi je teško. I zato mi je laknulo kad sam završio sa posjetom kod nje.

     Poslije veselog 'svraćanja' kod imenjaka i tužne posjete tetki Jeli, otišao sam sa ženom u baru. Bilo je oko 15 sati. Sunce je pržilo, a u bari malo svijeta. Glavna fešta bit će tek navečer. Polako predjosmo preko bare, ili igrališta, prodjosmo izmedju klupa i postavljenih šatora. Sjedosmo na improviziranu klupu pored samog potoka. A korito skoro suho, ne sjećam se da sam vidio vodu. Nikakvo čudo u ovo doba godine. Tek što smo sjeli primjetih da se jedna plava i poniska osoba žurno približava k' nama. Ma odmah sam je prepoznao. Bila je to moja susjeda Ljuba. Okretna i vesela. Radosno sam raširio ruke i zagrlio je. Bila je to obostrana želja, da se susretnemo, jer se dugo nismo vidjeli. Letjela su pitanja sa obje strane, o svemu, a najviše o tome "gdje je tko", "jeli živ i zdrav" i sl. Ljubu poznaju skoro svi na ovoj stranici, pa nije potrebno mnogo trošiti riječi o njoj. Tu susretoh i druge poznanike, najviše one, sa kojima često komuniciram preko interneta: Kajzu, njegovu ženu Katicu i njenu sestru Andjelku, Dadu, ... Ponovo se nadjoh sa Mikom, Džigijem, ... Bezbroj izmijenjenih misli i želja, sve ukratko i brzo, jer vrijeme leti. Sve sam se bojao propustit ću ne vidjeti nekoga, ne stitnuti mu ruku. Ma prava je to radost. Tu susretoh i Ljevara, starog online prijatelja, ... Miju, Pepića, .... Sretoh i Piska u hladu topola. Nakratko sam se sastao sa njim, sjeo na klupu i izmijenio nekoliko riječi. Bilo je lijepo u prolazu čuti: "Evo nam našeg Sirijusa". Sretoh rodicu Nadu, sestričnu iz Kočića. Došla iz dalekog Sidneja. Sa svima sam se slikao. Neka ostane kao slatka uspomena na moj prvi dolazak u Stranjane na ovaj skup. Bilo bi šteta ne imati sve to u mojoj kolekciji slika, ne imati sve te drage ljude kod sebe, pa neka je i u slikama. A njih rado imamo, ili na lep-topu, ili u nekoj kutiji i brižno čuvamo. Kada smo besposleni, ili kada nas obuzme sjeta i sjećanje na minula vremena, onda ih nježno uzimamo u ruke, zagledavamo svaki detalj na njima. Čak i drvo, ispod kojeg smo se slikali, granu na kojoj smo bili naslonjeni. Pitamo se, 'stoji li još, ili je davno posječeno'?.

     Zamoliše me Kajzo i Katica da odem sa njima do njihovog imanja, jer nije daleko. Rado sam prihvatio ponudu. Nakon kraćeg pješačenja i blagog penjana na više, pri kraju se morasmo popeti uz prilično veću obalu. Usput vidjesmo vrelo i vodu kako tanko curi iz cijevi. Natočismo flašu i napišmo se. Kajzino je imanje na samom vrhu. Kuće nema, pokazuje mi samo rukom gdje je stajala. Sagradili su si manju vikendicu. Još nije opremljena, ali u njoj su već najnužnije stvari. Hoće ljudi da češće posjećuju svoj rodni kraj, da se ognjište skroz ne ugasi. Baš lijepo. U bašti dvije kruške sarajke. Rodile! Koliko ih god ima na granama, toliko i još više leži na zemlji. Početak je kolovoza pa su i one pri 'svom kraju'. A meni drage sarajke, jer i ja sam ih imao u svojim Marićima. Volio bi ih imati i u Hrvatskoj, gdje ih još nisam vidio. A vrijedne Kajzine ruke su već ukalemile nekoliko mladica ispod tih dviju velikih. Obeća mi da će mi slijedeće godine izvaditi i donijeti jednu u Kašinu. Držim ga za riječ. Pri povratku se polako spustimo niz brdo, ja lakše nego žena u svojim ljetnim sandalama sa peticom. Morade ih izuti i kratko ići bosa, jer na neravnom terenu noga mora čvrsto i sigurno da se osloni. U bari je sada bilo još više svijeta. Kako se dan privodio kraju i glavna fešta je bila sve bliže.

     Morao sam natrag u Zagreb, pa sam razgledavao ima li još nekoga, koga bih rado vidio. Nakratko sam se sastao i sa Tomom Majdandžićem, ocem četvorice sinova. Jedan od njih, najmladji, jest i naš Mika. Znamo se mi još iz mladjih dana. Opet srdačan kratki razgovor. Pri kraju posjete, kada sam se već spremao da odem, pridje mi Drago Mijatović. Upita: "Rudo, jesil' to ti". Znamo se od malih nogu. On je stariji za godinu ili dvije od mene. I sa njim srdačan razgovor. Kako smo rado kao djeca poslije nastave igrali nogometa na Poletovom stadionu u Dragočaju. Bili smo obojica zaljubljeni u loptu. Sjećam se, jednom prilikom sam ga 'predriblao', a on onako iznenadjen i pomalo 'ljut' zagalami nešto. Sigurno pomišljaše u sebi: "Ma vidi njega, klinje, da mene okrene". Drago je isto povratnik u svoj Dragočaj. Reče mi da je cijelo ljeto u svojoj kući, sa suprugom Janjom. I oni su već 40-tak godina u Njemačkoj. Sada su u mirovini, baš kao i Rudo i Andjelka Ćosić, pa sve više i češće provode u rodnom kraju. Neka im je sa srećom.

     Na kraju bih se još u mislima osvrnuo na sve ovo što napisah, da je sve u životu kao jedan tren, i da sve ostaje samo kao prošlost. Nju znamo i pamtimo, a budućnost samo želimo i snujemo. Na prošlost više ne možemo utjecati, ali zato puno toga možemo i trebamo mijenjati na bolje za naše sutra. Sve se tako brzo mijenja i ništa nije ni stalno ni sigurno. Pogledamo li u demografsku sliku stanovništva u tim našim selima od prije sto ili dvjesto godina, primjetit ćemo, da je bilo malo istih prezimena sada pred ovaj rat u usporedbi iz tog perioda. To pokazuju statistički podaci u nekoliko izdanih knjiga od naših svećenika u zadnjih desetak godina: knjige od pok. fra Jurice Šalića, fra Ive Orlovca, pok. fra Ante Nedića, ili ove najnovije, od fra Velimira Blaževića za njegove Stranjane i Matoševce: "Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju".

      Vraćajući se za Zagreb kasno navečer, kada je već bio skoro pao mrak i ostao još samo odsjaj na nebu od već davno zašlog sunca, ostadoše mi divne slike od mog posjeta Stranjanima. Razmišljao sam kako su susreti sa ljudima ispunjeni ljubavlju nešto tako lijepo, poželjno, daju smisao i radost, obogaćuju nas u ovoj našoj svakodnevici. Bi mi u duši žao, što je sve tako kratko trajalo, i što je evo već i to samo prošlost. Zabolje me duboko u duši, zašto sve u životu traje samo kao jedan tren i što tako brzo i neminovno odlazi. A tako bih rado volio da lijepe stvari duže traju. I zato će mi ovaj dan zbilja ostati kao: "SUSRET KOJI SE PAMTI I NE ZABORAVLJA".

Pogledajte sve slike sa dana stranjančana kliknite na slova.

Komentari (9)

2. Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript , :: 19-10-2009 14:14 Svaka prica od Rudija je unikat pa tako i ova, a meni je i posebno draga, jer eto pise o svojim razmisljanjima i osjecajima koje je dozivio tijekom posjete Stranjanima. Rudi nadam se da ces doci i dogodine i da cemo imati vise vremena da sjednemo i u miru popijemo sok.  Hvala za pricu i meni je stvarno jako lijepa, i iskreno ja bih da vrijeme stane kada smo u Stranjanima.    Pozdrav

7. Aferim Josip Ljevar, :: 23-10-2009 12:36 Naslov je sve rekao,pozdrav prijatelju

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2