Pisati o Dragočaju a ne obratiti mu se istim onim riječima sa kojima se zaljubljeni mladić obraća svojoj djevojci sa "ljubavi moja", bilo bi nedovoljno i malo. Vjerujem da će se svi oni, koji su u njemu rodjeni i odrasli, složiti sa mnom. Ne mari ni to, što će se kod nekih pojaviti i mala doza 'ljubomore', jer sigurno osjećaju prema svom rodnom mjestu isto ono što i ja prema svome Dragočaju, pa mu evo ovako u zanosu tepam. Uvijek mi se vraćaju slike i uspomene iz prošlosti, posebno iz moje mladosti. Zašto je to tako, nije teško odgonetnuti. Uzroke ćemo naći samo i upravo u njoj. Ah, taj najljepši periode našega života! Tamo gdje smo je provodili, staze kuda smo prolazili, čini i to mjesto najljepšim, najdražim. I zato, dok kličem Dragočaju, kličem i svojoj mladosti. Čuvam je u svojoj duši i s njome se igram, baš kao dijete sa ljubljenom igračkom. To moje selo sam osam godina svaki dan poprijeko prolazio dva puta, idući u školu od kuće do nje i natrag. Svih osam razreda osnovne. Moj prvi školski dan davne 1952 godine ostat će mi u dosta ružnom sjećanju. Onako mali i mršav, nenaviknut na galamu i graju bezbrojne djece, koja su se okupila početkom rujna mjeseca te godine u školskom dvorištu stare dragočajske škole, utjerala je u mene neki strah. Naslonio sam se na školski zid i počeo plakati. Djeca su uz ciku i vrisku poskakivala ispod ogromnih dudovih stabala. Nisam znao šta da radim. Vidjevši me onako uplašenog i uplakanog, moj stariji susjed i dalji rodjak Pavo Marić ('Nininčin'), uhvatio me za ruku i uveo u razred 'prvačića', posjednuvši me pored drugog susjeda Drage, koji je došao ranije i već sjedio u školskoj klupi. O kako mi je to bilo drago. Prestao sam plakati. Još i danas sam zahvalan mom nekadašnjom susjedu Pavi za taj gest.

        Drugi svjetski rat je prouzročio najveća stradanja u ljudskoj povijesti. Period poslije njega, kao i 'oporavljanje' bilo je i bolno i teško. Još kada se tome dodaju tri godine uzastopne suše za redom, od 1950 - 1952, dobije se prava slika tadašnjeg stanja. Ali čovjek nebi bio to 'najžilavije' biće u prirodi, koje se svemu prilagodi i navikne, pa i na najveće patnje i iz njih izadje još jači i snažniji. Tako je ubrzo počeo i najsnažniji razvoj u cijelom svijetu, kako u materijalnom, tako i u ostalim svojim aktivnostima - kulturi, sportu, umjetnosti. Ubrzo se počeo osjećati jedan snažan zamah, elan i polet i u samom Dragočaju. Zato i ne čudi što su Dragočajci svom nogometnom klubu dali ime "Polet". Oko njega će se odvijati i glavni kulturni i zabavni život u Dragočaju. Svaki puta, kada bi "Polet" igrao kod kuće, okupljalo bi se po nekoliko stotina gledatelja uz aut liniju, ili iza gola sa zapadne strane igrališta, odmah uz zadružni dom. Navijalo bi se iz svih grla. Kada bi "Polet" dao gol čuli su se povici i po nekoliko kilometara uokolo, čak i do mojih Marića. Glavni nositelji igre bili su upravo Hrvati. Neka imena zaslužuju da ih ovdje spomenem. Bili su to braća Ivica i Marko Pranjić (sinovi Ante 'kovača'). Zatim Mićo Buduljak, snažan i korpulentan branič, elegantni brko Zvonko Mijatović, kao i Cico Vuković. Zapažen je bio i golman Tomo Ćorković, zvani 'Ćakara'. Bio je visok, plav i sa brkovima. Njegov smijeh je bio uvijek grohotan. Visoke lopte je uvijek hvatao uz smijeh i šalu, dok su mu niske bile 'smrt'. O Braci Šaliću (Lovričinom), majstoru tehnike i drublinga, sve najbolje. Tonu Vukovića je takodjer potrebno spomenuti. Nije bio neki igrač, ali je bio zabavljač na terenu i galamdžija, uz to i jako duhovit. Unosio je raspoloženje u kolektiv. I takvi su ljudi potrebni. Daju živost, humor i razonodu.

Pošto je zalužanski garnizon bio nedaleko 4 - 5 km, neki su vojnici za vrijeme svog vojnog roka, a ujedno i dobri nogometaši, bili učlanjeni kao igrači "Poleta" sve do svoga demobilisanja. Pošto se vojska tada 'služila' 2 - 3 godine i oni bi ostali svo to vrijeme njegovi članovi. Nekih se imena i danas rado sjećam. Bili su to Joksić i Kopajdić. Bio je i jedan visoki i mršavi srednji pomagač (centarhalf), čijeg se imena ne sjećam. Zvali su ga popularno 'Horvat', jer je podsjećao na tadašnjeg slavnog jugoslovenskog reprezentativca Ivicu Horvata. Bilo je i nekih zapaženih vatrenih navijača "Poleta", koji su se isticali svojim glasnim navijanjem. Najveći medju njima bijaše Nikola Petrošenski, galicijan. Bio je kočijaš u zemljoradničkoj zadruzi u Dragočaju, jer tada još nije bilo traktora. Te konje je timario i kočijašio upravo taj Nikola. Svaki puta, kada bi "Polet" dao gol, on je toliko skakao i urlao oko aut linije, a njegov šešir letio po desetak metara u vis. Nije se smirivao desetak minuta iza toga. Izgledao je kao mužjak (pijetao) alpske kokoši, koji poslije završenog 'ljubavnog čina' pleše i čini vratolomije. Gledatelji bi se zabavljali, posmatrajući ga u njegovoj 'radosti'. Više bi obraćali pažnju na njega u tim trenutcima, nega na samu nogometnu igru. Nekih smiješnih detalja se takodjer sjećam. Jednom prilikom gol za dragočajsku momčad postigla je i jedna djevojka. Pošto su gledatelji kod zapadnog gola bili uz sami gol, jednom zgodom lopta je šetala uz samu stativu, nikako nije htjela u gol, dok je jedna djevojka, koja je bila naslonjena uz nju, nije svojom cipelom brzo šutnula unutra. Tada još nije bilo mreža na golu. Sudija je pokazao na centar. Protivnički igrači su podigli prst u zrak u znak protesta da nije bilo gola. Medjutim, nije vrijedilo, sudija je ipak priznao gol. Dali nije vidio, ili 'nije htio da vidi', nije mi ni do danas jasno. Uglavnom, gledatelji su se poslije toga smijali i uživali u majstorstvu svoje sumještanke.

         Zbog "Poleta" i zaljubljenosti u nogomet imao sam dosta problema. Bio sam 50-tih godina prošlog stoljeća dječak sa obavezama i prema školi, ali i prema obitelji. Morao sam čuvati stoku. Bilo mi je lakše, jer sam imao i braće i sestara, pa bi se mi 'redali' kad će tko i kada da je čuva i napasa. Sve je bilo u redu, dok meni nije padala 'reda' da moram sa stokom na ispašu upravo kad je u Dragočaju bila utakmica, nedjeljom popodne. Ja bih se tada u većini slučajeva često izgubio od kuće i otišao na utakmicu. Čim bi utakmica završila ja sam, koliko su me noge nosile, trčao natrag kući, nebi li još uhvatio koliko-toliko dana da odmjenim sestru, koja je morala uskočiti na moju obavezu čuvanja stoke. Teško sam u tome uspijevao, jer je dragočajski stadion bio udaljen od naše kuće oko 3 kilometra. Kada bih dotrčao onako uzdihan, od dana nije više puno ostajalo. Često sam znao zateći svoju sestru kako plače. Jadnica, i ona je imala svoje društvo i rado je bila slobodna nedjeljom popodne. I danas mi je žao zbog toga moga 'grijeha', kojeg sam znao često počiniti prema njoj. Nadam se da mi je to ona davno oprostila, jer vrijeme i zaborav pokriju mnoge tragove iz prošlosti. Od tada je prošlo skoro 55 godina.

        Posebno je lijepo bilo na blagdan Velike Gospe na Crkvenama. To poznato brdo sa grobljem i divnim pogledom na sve strane mamio je mnoge posjetioce sa svih strana. Sredina je ljeta, a godišnji odmori u 'jeku' omogućavali su upravo to, da se je ovdje sakupljao i najveći broj posjetilaca. Prije i poslije mise trgovalo se je lubenicama i dinjama, sladoledom, bombonama i slatkišima raznih vrsta. Naročito su mi ostale u uspomeni dugačke i šarene šekerlame i prodorni glad djidje: "Obidji pa dodji djidji"! "Šareni, vruće, vruće"! "Bombon cigaret"! Mislio je na upravo spomenutu šekerlamu, koju su djeca držala u ustima kao neku cigaretu i lizala. Poslije mise sa Crkvena se nije brzo razilazilo. Ostajalo se je duže vrijeme. Svećenik je posjećivao grobove i blagosivljao ih po želji posjetilaca. Razilazilo bi se je tek kasno poslije podne. A onda uvečer obavezno igranka u Marićima. Bio je to vrhunac ljeta i za mene najdraži ljetni užitci. Svaka kuća je imala nekoga od rodbine na 'svraćanju'. Lijep i drag običaj. Poslije podne, kad sunce malo oslabi, a ljetna žega popusti, eto ti mladosti sa svih strana na igranku. Okretalo bi se i plesalo do u noć, momci i cure 'zagledavali' i udvarali jedno drugome. Harmonika uz pratnju gitare razgaljivala srce. Sjećam se jednoga svirača iz Motika, Mirkana. Nije dobro čuo, pa je držao glavu naslonjenu na harmoniku. Valjda je tako 'osluškivao' da li ga taj njegov instrument dobro 'sluša'. Imao je srebrene zube i govornu manu. Kada bi mu se reklo, "hajde sviraj Mirkane", on bi sa smiješkom odgovarao: "Ščviraj, ščviraj"!

        Bilo bi nepravedno ovdje ne spomenuti još jedan svečani ljetni dan, jedno proštenje za Gospu od Andjela, ili "Gospodandjele", 2 kolovoza u Barlovcima. Poslije mise se ostajalo do dugo poslijepodne u šljiviku iza poznatog bunara ispred crkve. Uvijek je bilo puno svijeta, a sveta misa se održavala vani, sa zapadne strane crkve pod lipama. Gostovali su većinom svećenici iz nekih drugih župa, snažni na riječi. Zadnju godinu pred ovaj rat gostovao je gospodin Vinko Puljić, sadašnji kardinal. Bio je tada župnik u Bosanskoj Gradišci. Kako je samo divnu propovijed održao. Onako, kako to on zna i umije. Imao sam čast ugostiti tog divnog čovjeka kod mene za vrijeme božićnog blagoslova kuća ovdje u Njemačkoj 1987 godine. Bio je gost kod našeg župnika, pa ga je ovaj doveo kod mene. Tada je još bio u Zadru, kao voditelj mladih srednjškolskih pitomaca za buduće svećenike. ...... Za Barlovce me vežu i druge uspomene. Dragočajci su nedjeljom punili crkvu na nedjeljnoj misi. Dolazili su i Šargovčani, Motičani, Zalužančani. Muškarci su zauzimali uvijek desnu stranu crkve, a ženske lijevu. Kao momak sam obavezno sa svojom djevojkom, a sadašnjom suprugom, odlazio svake nedjelje u tu crkvu. Kako je lijepo biti zaljubljen. Neće mi Bog zamjeriti, što sam za vrijeme mise znao često pogledavati na lijevu stranu, gdje se ona nalazila. Svaki puta kada sam je očima 'našao', primjetio sam da je i ona mene pogledavala. Oči su nam se susretale, nošene snagom zaljubljenosti. Ah, ta divna vremena! Uvijek rado mislim na njih. Nikakvo čudo, što je ta veza okrunjena brakom, koji i danas intenzivno traje, pun miline, nježnosti i skladnosti. O, to dobro stvorenje. Jednostavno, skromno, puno dobrote i ljubavi prema svakome. Puno toga u životu zahvaljujem svojoj ženi. Sa njom sam bogat, prebogat. Koliko bih samo siromašniji bio da je ne posjedujem. Bog nas nije kaznio, što smo se za vrijeme bogoslužja pogledavali, nego nas je nagradio što smo slaveći njega u svetoj misi, ljubili jedno drugo.

          O sveti Ante Padovanski, sveče cijelog svijeta! Zar ću tebe zaboraviti? Nipošto! Tvoj 13 lipanj i susret bezbrojnih hodočasnika na brdašcu 'Dudić' iznad stare prijedorske ceste na Petrićevcu, na samom ulazu u Banju Luku su nezaboravne uspomene. Sav prostor oko crkve je bio ispunjen vjernicima. Što je vrlo interesantno, ne samo katolicima. Veliki broj pravoslavaca i muslimana dolazio je na taj dan na Petrićevac. I oni su Te sveče poštivali, utjecali se Tebi za pomoć, na svoj način. A svetac je svetac, ne poznaje razlike medju ljudima. Žalosno je samo, što je broj Tvojih poštovalaca medju njima bio ipak malen. Jer da nije tako, Tvoje svetište bi bilo i danas cijelo, a hrvatski katolički puk u svojoj Banjoj Luci i svojim selima. Ali pošto ružne stvari ne volim spominjati, a još manje o njima pisati, radije odoh do Trapista, do svetog Ive. Tamo još uvijek stoji sve na svom mjestu. Hvala Bogu! I za ovo svetište me vežu lijepe uspomene. Samo 10-tak dana poslije sv. Ante i Petrićevca, hitali smo u ovo svetište. Dan uoči Sv. Ive lijep običaj 'palenja lila'. Koliko li sam samo trešanja ogulio i dobivene kore sušio danima, samo da bih se mogao zabaviti paleći ih. Pošto su Marići jednim dijelom na brdu, moglo se promatrati kroz dragočajsku dolinu sve do Ivanjske i Mičija na Kozari kako gore bezbrojne vatre. A na sam dan toga sveca velika posjeta u Trapistima. I ovdje bezbrojni posjetioci. Dolazili su i Cigani u velikom broju i svojom muzikom uveličavali taj dan. Ostajalo se je do kasno poslijepodne, sve do večeri, svuda uokolo. Po crkvenom dvorištu i okolo njega, po kosini sve do groblja.

        Žurim! Idem dalje! Bojim se zaboravit ću nešto, propustiti ne navesti još neko mjesto. Kako ne spomenuti Ćelanovac i svetog Roka 16 kolovoza, dan iza Velike Gospe. I ovdje su se okupljali mnogi. Čivčijjaši, Motičani, Šargovčani, Dragočajci, ..... Ma odakle sve 'ne'? I ovdje se prodaju lubenice. I ovdje je 'djidjo'. Predvečer igranka u 'Tucekovoj bašti'. Popije se poneka više. Poneki puta i potuče. Sve to spada u 'sliku' nekadašnje stvarnosti. Nije baš lijepo, ali život je takav. Bilo bi monotono da je drugačije. Ćudljive su naravi ljudske. Duša traži Boga, ali tijelo je slabo, vuče na grijeh, ljubi previše ovozemaljsko. Zato je često 'čašica' slatka, omamljuje. Ah, ta bistra vodica. Bistra za oko ali muti razum. Kako joj odoliti? A sva ova mjesta bogata šljivama. ........ Veselo je i na svetu Anu 26 srpnja na Damjanovcu u Ivanjskoj. Išlo se najčešće vlakom iz Ramića. A damjanovačko groblje odmah u centru Ivanjske, sa istočne strane. I ovdje je lijepo. Na isti dan ove svetice, majke Blažene Djevice Marije, išlo se i na jedan drugi kraj. U Rebrovac. Priznam, tamo nikad nisam otišao. I žao mi je. Nije se moglo svuda stići. ...... Kad već spominjem tuču, bila je rijetka pojava, ali se dešavala. Naročito izmedju Motičana i Dragočajaca. Ali davno, pedesetih godina prošlog stoljeća. Sve što je vrijeme više odmicalo, ljudi odlazili u gradove, uspostavljali više kontakta sa drugim svijetom i ta pojava je izčezavala. Treći dan Božića, na svetog Ivana, Barlovci su još jednom u godini znali ugostiti veliki broj 'misara'. Crkveno dvorište bi znalo u tom dijelu zime biti prepuno vjernika. Lijepo je bilo promatrati redove mladosti vijugavim sniježnim prtinama na sve strane prema crkvi ili od nje. Bio je to ujedno i završetak božićnih blagda i još jedna prilika zajedničkog druženja u molitvi, pjesmi i drugom zadovoljstvu. Pa ako bi još na taj dan, posebno izmedju već spomenutih Motičana i Dragočajaca pala poneka tuča, bio iščupan kolac, slomljen ili odvaljen proštac iz nečijeg plota, ništa zato. Brzo se zaboravljalo. Uostalom, nije Isus uzalud rekao, "da je došao izgubljenim ovcama doma Izraelova". I mi pripadamo u tu skupinu, iako smo kršćani.

         Sve ove 'uspomene', navedene u ovoj priči, mogu se smjestiti u period izmedju 1950 i 1970 godine. Bilo je to vrijeme moga rasta i sazrijevanja, najljepši dio moga života. Ali i ne samo moga. Prateći cjelokupna zbivanja na mnogim poljima ljudskog djelovanja i stvaranja u bilo kojoj oblasti ili aktivnosti u svijetu, svugdje se osjećao snažan duh napretka. Svijet je tada u nekoliko godina bilježio rast i promjene, više nego ranije za jedno stoljeće. Pratio sam jedno vrijeme od prije nekoliko godina na zagrebačkoj televiziji razgovore sa članovima nekadašnjih glazbenih grupa iz tog perioda. Svi se otprilike slažu, "kako su sretni, jer su živjeli i djelovali u najsretnijem i najveselijem vremenu u ljudskoj povijesti, velikom napretku, a naročito u stvaranju velikog broja 'evergreen' - ova na muzičkom polju". Tko se ne sjeća pojave Elvisa Presleya i rock-en-rola, Bitlsa, ..... . Velikih hitova, kao "Marina", "La paloma", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Zelena trava moga doma", ..... i mnogih drugih. Čule su se te pjesme gdje god se stado napasalo, kukuruzi kopali, sijeno kupilo, ...... . Eto, mogu se pohvaliti, da sam i ja dijete toga vremena, istina nešto mladji za nekih 5 ili 6 godina. Ali se svega sjećam. I sretan sam zbog toga. Još uvijek pomalo živim u tom vremenu, hranim se maštom i 'uspomenama' iz njega i lijepo mi je. Svoje Mariće i cijeli Dragočaj nosim zaključane u svome srcu. I bit će samnom dokle budem i ja živio. A jednoga dana, kada se preselim u ljepši svijet, sve ću ponijeti sa sobom, sve svoje susjede i rodjake, pred lice andjela, u susret Kralju Kraljeva - Isusu Kristu i Njegovoj Majci, pred lice Božije. Moći ću tada zavapiti riječima apostola Pavla: "Bože, gledao sam Te na zemlji kao u ogledalu, a evo, sad Te gledam licem u lice".

Komentari (5)

1. E dragi moji prijatelji... Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript , :: 15-02-2008 15:26 Uvjek kada pročitam Rudijeve priče vratim se u moje djetinjstvo, mada sam dosta mlađi od Rudija, ali on to tako lijepo opiše i kaže kao da sam ja to živio i doživio.    Rudi neću reći Hvala za priče neću ni pomisliti da ti kažem,jer Hvala nije dovoljno za ove priče, jedino što želim reći je,.....     Nastavi dalje istim tempom,   Nastavi da nas uveseljavaš,  Nastavi da nam daješ snagu da ne zaboravimo ono naše mjesto  Nastavi, Nastavi, ....    S poštvanjem Mika.

4. Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript , :: 15-02-2008 19:54 Svaka cast gospodinu Rudolfu Maricu za ova cvrsta sjecanja koja nam je ovdje svima nama iznio.Dok sam citao,uzivao sam i pritom se sjecao nekih opisanih detalja koje sam i ja prozivljavao dok sam bio mladji.Kao on se jos nije niko nasao da nam to sve lijepo opise kao sada u ovoj prici,svaka cast!!  Njemu veliki pozdrav

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2