Banja Luka

Ovaj grad, s umjerenom kontinentalnom klimom, smješten je uz rijeku Vrbas. Kao takav, ima i niz specifičnosti. One se ogledaju u svakom,pa i političkom i etničkom pogledu.Do dolaska Turaka banjalučki kraj sa svojim naseljima pripadao je Slavoniji, banovini ugarsko-hrvatskog kraljevstva, s katoličkim življem hrvatskog podrijetla, s nešto Madžara u svojstvu činovnika i pripadnika vojske u utvrdama. U crkvenom pogledu bio je u sklopu Zagrebačke biskupije. U turskom vremenu Banja Luka je bila grad na istočnoj granici Turske Hrvatske, pretežno naseljen muslimanskim življem, s manjim brojem katolika i pravoslavnih, smještenih u dvije-tri mahale.

U selima bliže okolice obitavali su katolici a na širem planinskom području bili su nastanjeni pravoslavni. Tijekom austrijskog razdoblja i Kraljevine Jugoslavije tripartitna pripadnost stanovništva u gradu i okolici bila je prilično izjednačena. Naime, podjednako su bila zastupljena sva tri naroda, uz nazočnost manjina i nešto Židova, koji nestaju u vremenu Drugog svjetskog rata. Takvo stanje traje do katastrofalnog potresa 1969. godine. Planskim protežiranjem - poglavito poslije navedenog potresa - rapidno se povećavalo brojno stanje srpskog naroda.

U uvjetima stvorenim administrativnim putem /nacionalizacijom i urbanizacijom bližih katoličkih sela/ mijenja se etnička i konfesionalna slika, pa uz ateiste na vlasti sve je manje katolika i muslimana a sve više pravoslavnih, koji u sve većem broju naseljavaju banjalučko područje.

U ratu koji slijedi Banja Luka postaje najvećim gradom Republike Srpske. U istom smislu postaje administrativni, kulturni i privredni centar te tvorevine. Istodobno predstavlja i jako vojno uporište. Banjalučki kraj se predstavlja kao "oaza mira". U tako tužnom povijesnom trenutku dominantni narod koristi opću situaciju i naklonost međunarodne zajednice, pa Banja Luka sve više poprima srpska obilježja.

Tu će se smjestiti izvjesni broj Srba iz Hrvatske, s Manjače, Grmeča,Dinare... Međutim, banjalučki kraj nije predstavljao mirno područje za preostala dva naroda. Oni će se morati izmjestiti. Htjeli-ne htjeli,morat će napustiti svoja ognjišta, čime se u korijenu mijenja etnička slika. Kako to nazvati? Humano preseljenje? Etničko čišćenje? Ili nešto treće? Svejedno je, epilog je isti. Ostaci ova dva naroda zanemarivi su a opstrukcija pri povratku još uvijek ne omogućava veći broj povratnika.

Možemo se dičiti ljudskim pravima, demokratičnošću, angažiranjem međunarodne zajednice, europskim integracijama i mudrosti političara,ali ovo, što je dopušteno da se dogodi u banjalučkom kraju, baca ružnu sjenu na ponos suvremenog čovjeka.

 "1 Iz dopisa fra Borisa Ilovače banjalučkom biskupu Alfredu Pichleru, 12. 1. 1964. godine"

"Iz knjige: S Banjalučkih strana

autora: Fra Jurice Šalića"