BanjaLuka - Banja Luka, Stranjani, Misin Han, Barlovci, Zaluzani, Ivanjska, Dragocaj, Prijecani, Budzak, Sargovac, Trn

BanjaLuka-Stranjani

KNJIŽARA

Franjevci

FRA MATO BENLIĆ

Administrator

Tuesday, 02 October 2007

FRA MATO BENLIĆ

/oko 1609-1674./

Iz Banje Luke

Katolička Crkva u Bosni imala je mnoge svete redovnike i svećenike, među koje s punim pravom ubrajamo fra Matu Benlića. O njemu možemo kazati sve najbolje. Bio je uzoran redovnik i crkveni velikodostojanstvenik, ponos franjevačke Bosne.Mnogi kroničari i povjesničari spominju ovog eminentnog franjevca. No, najbolje od svih, temeljni prikaz o njemu daje fra Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu, pa u izlaganju o fra Mati slijedit ćemo uglavnom njegove zapise.

Školovanje i službe

Fra Mato Benlić rođen je oko 1609. godine u Banjoj Luci, od oca Jure i majke Kate iz Sole. Oboje potječu iz uglednih rodova: otac od Brajkovića a mati od Kulenovića.Krstio ga je fra Tomo Glavočević u rodnoj Banjoj Luci.Osnove pismenosti učio je kod tadašnjeg banjalučkog kapelana fra Tome Ivkovića. Gledajući malog kako je bistar i čestit, naslućuje da je pred njim svijetla budućnost,pa jednom zgodom s pravom izjavljuje: "Ovo dite ima biti velik čovik6". Po savjetu istog kapelana roditelji ga šalju u Fojnički samostan, gdje je postupno prošao malo sjemenište, novicijat a čini se i dvogodišnje učenje filozofije, jer je tu obukao habit sv. Franje i položio zavjete,čime je postao član franjevačke zajednice. "Mudru knjigu"studirao je u Italiji, gdje je zaređen za svećenika i kratko vrijeme obavljao istu službu. Potom se vraća u Provinciju i kroz pet godina obnaša službu kapelana u Sarajevu, dokazujući se kao poletan mladi svećenik. Stječe titul lektora i status vrsnog propovjednika, sve na temelju stečenog znanja, prirođene talentiranosti i Bogom danog lijepoga glasa. Za njega tvrde da "biše strašan u karanju, ljubak u ponukovanju, osobito za smiriti nesklade7". U svakoj službi pokazivao je izvrsno ophođenje. Godine 1640. nalazimo ga u Fojnici, gdje vrši gvardijansku službu.Pet godina kasnije spominje se kao sarajevski župnik.Nekako u isto vrijeme /1644-1647./ obnašao je službu definitora, da bi ga subraća na kapitulu izabrala za provincijala 3. svibnja 1649. godine. Preuzevši upravu Provincije odmah je zamolio Propagandu u Rimu da bosanskim franjevcima dopusti na pojedinim mjestima obnoviti samostane, koje su Turci popalili u prvim godinama Kandijskog rata. Na temelju njegove zamolbe Kongregacija je to i odobrila 9. kolovoza 1650. godine.

Beogradski biskup

Ovaj vrijedni redovnik nije dugo obnašao dužnost provincijalnog ministra. Providnost Božja htjela je da bude urešen biskupskim dostojanstvom. Još otprije, ljudi su naslućivali da bi on mogao biti kandidat za neko biskupsko mjesto. Tako Sarajlije mole u Rimu 15. svibnja 1645.godine, da im Sveta Stolica imenuje fra Matu Benlića za bosanskog biskupa. S vremenom, fra Mato će postati biskup, samo ne bosanski, nego tamo gdje ga Crkva šalje.U proljeće 25. travnja 1650. godine Propaganda ga je designirala za beogradskog biskupa, što je papa potvrdio u konzistoriju 27. veljače naredne godine. Biskupsko posvećenje primio je u Olovu 25. lipnja iste godine a posvetu su obavili biskupi fra Marijan Maravić i fra Pavao Posilović. Kako je propis da u posveti sudjeluju tri biskupa,papa je dispenzom ovlastio da taj treći bude provincijalni vikar fra Andrija Jajčanin.

Kao novi biskup odlazi u Beograd 6. studeni 1651.godine, gdje ga katolici svečano primiše, pogotovo oni iz kolonija Bosanaca i Dubrovčana. Tada u Beogradu nije bilo mnogo katolika. Svega 840, od kojih njih 80 bili su Dubrovčani. U isto vrijeme, Beogradska biskupija imala je 34 župe, od kojih su deset opsluživali svjetovni svećenici dvadeset bosanski franjevci a četiri isusovci.

Stjecajem tadašnjih okolnosti, fra Mato Benlić kao beogradski biskup dobiva široke ovlasti. U tim burnim i nesigurnim vremenima papa Inocent X. imenuje ga upraviteljem smederevske crkve i ovlasti ga da može pohoditi katolike u Slavoniji, Bačkoj i Ugarskoj, tim zemljama pod turskom upravom. Tu je došao u nelagodan položaj, jer Slavonija je pripadala bosanskoj biskupiji.Tenzije su rasle, pa je došlo do razmirica. Oglasilo se svećenstvo Slavonije, Bačke i Ugarske. U svojoj predstavci zagrebačkom biskupu 1. kolovoza 1658. godine izrazilo je želju, da više vole beogradskog fra Matu Benlića, nego bosanskog biskupa fra Marijana Maravića. S istom namjerom obratiše se Propagandi 12. rujna 1658. godine

velički franjevci, te o. Tomo Horvat, generalni vikar u Pečuhu. Na takve zamolbe Propaganda imenuje beogradskog biskupa fra Matu 1659. godine upraviteljem Crkve u Slavoniji i Ugarskoj, premda nitko nije nijekao pravo da područje između Save i Drave pripada Bosanskoj biskupiji. Zahtjevima onih, koji su ga cijenili ni to nije bilo dosta. Austrijski car Leopold I. predlaže ga papi 29.siječnja 1661. godine za bosanskog biskupa, zašto su se zalagali i mnogi bosanski franjevci, koji su ga veoma voljeli.

Fra Mato je bio veliki dobrotvor, koji je podupirao uređenje i obnovu crkava. "Za života što ga imadijaše crkvam i ubogim sve razdili8". Sabirao je priloge širom Ugarske za obnovu Sutješke crkve. Kako je u Beogradu 1672. godine izgorjela crkva sv. Ivana Krstitelja, njegovim nastojanjem dobivena je potpora od Propagande, pa je spomenuta crkva obnovljena 1675. godine. Kako je iznimno volio Bosansku provinciju i svoju braću u njoj, prema dozvoli Propagande u oporuci ostavio je sva svoja dobra rečenoj Provinciji 7. srpnja 1673. godine.

Rad skopčan s opasnostima

Svoje dužnosti savjesno je obavljao, na zadovoljstvo Crkve, Reda i svog naroda. U teškim situacijama nije se nikada nikomu žalio. Strano mu je bilo parničenje. Ni na jedan sud nije prizivao, nikoga u Rim nije tužio. Kao svijetli primjer bio je oličenje bosanskog franjevca i crkvenog dostojanstvenika. Zagrebački biskup Petar Petretić, u izvješću koje šalje u Rim 6. listopada 1659. godine, piše za fra Matu Benlića "da je pobožan čovjek,štovalac Boga, ispovjedalac i opsluživalac sv. rimske i katoličke... vjere9".

Naravno, u onim teškim vremenima imao je velikih poteškoća s Turcima. Uz svakojake optužbe imputirali su mu da - prilikom kanonskih pohoda i dijeljenja sv. krizme - kao papin čovjek uhodi po turskoj zemlji. Radi takvih intriga bio je u stalnoj opasnosti, u kojoj je dva puta bio utamničen. U Temišvaru ga okovana baciše u tamnicu. U mjestu Nijemci također su ga uhvatili Turci. Srijemski svećenici i narod javljaju u Rim 22. siječnja 1663. godine da su ga vezali, batinali, sputali u bukagije i zatvorili. Svoje oslobođenje može zahvaliti velikoj otkupnini, bez koje Turci nisu običavali puštati iz tamnice.

Radeći u takvim uvjetima narušeno mu je zdravstveno stanje. U svemu je bio velik, pa i u bolesti, u kojoj je pokazao veliku strpljivost. Smrt ga je zatekla u Franjevačkom samostanu u Velikoj /Slavonija/. Primivši sv. sakramente i zazivajući Ime Isusovo blago je preminuo u Gospodinu 30. siječnja 1674., u 65. godini života i 22. episkopata. Za svog biskupovanja krizmao je 60.000 osoba i zaredio 145 svećenika. Pokopan je u istome mjestu, u crkvi sv. Augustina, u grobnici, koju je dao još za života načiniti.

Fra Mato Benlić, redovnik i biskup, ovakvim životom i zalaganjem predstavlja primjer pastira u Katoličkoj Crkvi; lijep primjer življene vjere za katolike i inovjerce. Dostojan blage uspomene.

6 N. Lašvanin, Ljetopis, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo 1981., str. 242.

7 N. Lašvanin, Nav. dj., str. 242.

8 N. Lašvanin, Nav. dj., str. 243.

9 J. Božitković, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala, Beograd 1935., str. 79.

"Iz knjige: FRANJEVCI SJEVEROZAPADNE BOSNE

autora: Fra Jurice Šalića"