|
Veće šumske površine Kozara je vrlo bogata šumom. Počevši od Jablana i Barlovaca, pa sve do releja na Krnjinu, steru se velike i manje šumske površine, ispresijecane obradivim zemljištem, kućištima ili jednostavno zapuštenim posjedima, koji zarastaju u šipražje, dok u njemu ne prevlada više raslinje.Bliže gradu i Vrbasu su manji gajevi i šumarci, koji se povećavaju,što se više zalazi u planinu, da bi iznad Bistrice prevladala neprekinuta šumska zavjesa. Svježi šumski zrak i zelenilo privlače izletnike, pa cijeli kraj čini jedan veliki prirodni sanatorij.
Trapiska šuma, iznad Delibašinog Sela preko Vrbasa naslanja se na sam grad. To je veliki kompleks zrele hrastove šume, koji veže s Krčmaricama i Crnim vrhom. Zahvaljujući oo. trapistima i njihovoj brizi sačuvana je od nekontrolirane sječe. Pošteđena je i u najezdi sječe u posljednjem ratu i poratnim godinama. Za svakog Banjalučanina ova šuma predstavlja svojevrsni park, veliki kompleks zelenila, pristupačan građanima za ugodne izlete i šetnje. Živo bude u ovoj šumi za lijepih ljetnih dana a najživlje za Ivandan, kad se mnoštvo našeg naroda sabere na zavjet pod samom šumom, u groblju sv. Ive. Gradina je šumovito brdo, koje dijeli Stranjane s dragočajske strane od ivaštanskih predjela. Pored hrastovog drveta, u njoj pretežno raste kesten, radi čijeg ploda ujesen dolaze mnogi namjernici iz bliže i dalje okolice. Kao i u Kozaru, i ovdje se najviše ide radi branja kvalitetnih gljiva, posebno carske gljive "rujnice" /"aurea caesarea"/. Lijepo je hoditi Gradinom, brati gljive obilazeći gljivišta. Pojedini bliži mještani poznaju gdje se i kada pojavljuje svako "kolo" gljiva. Tako dobivamo dojam, da bi Mara Debeljak Milina mogla žmireći otići u Gradinu i nabrati korpu gljiva. Ruševnjak je prostrani šumski predio, koji od Gradine veže do gornje Ivanjske, te od Taraševca do Giga. Iz tako goleme šume mnogi bliži i dalji mještani se zbrinjavaju za drvo za grijanje i građu. Keskenovača se pruža visom između Motika i Čivčija, produžavajući se u sve veći šumski predio preko Maršale do Jorgića klupa. Bila je potreba, a i vruća želja Motičana /poput Antića Marića zvanog Tucek/otići u Keskenovaču i odsjeći koje drvo. Također, svi smo rado išli tom šumom, berući "rujnice" i druge gljive, te skupljajući plodove kestena.Inače, rado smo šetali šumom, gledajući svakojake ptice. Jednom zgodom,brat Pero je uhvatio tako divnu, šarenu pticu, s pernatom krestom na glavi. Čak joj ni naš stric Mile nije znao imena. Pošto je imala krestu na glavi, dali smo joj ime "divlji oroz". Tu smo, pod Međom, na rubu Keskenovače, uoči blagdana sv. Ive palili "lile", tj. ivandanske krjesove.
"Iz knjige: S Banjalučkih strana autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 3138
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
