|
SVIBANJSKA TRAGEDIJA  Bujna mladost je jako kratka. Ne traje dugo. Ona se nekako rasplamsa izmedju 15 i 25 godine života.To su godine najintenzivnijeg rasta i sazrijevanja. Kod nekoga to traje i kraće i zavisi od raznih okolnosti. Negdje pri kraju ovog perioda nastaju obaveze, a uz obaveze i brige. To obično počinje sa udajom ili ženidbom. Dok je čovjek mlad i bez nekih velikih obaveza, mašta o životu. Misli, "napravio bi ga ovakvog ili onakvog, postat ću to ili to". Mašti i lijepim željama nikad kraja. Uzet ću sebe pod povećalo. Šta sve nisam bio, dok sam rastao i maštao. Ma nema kakve sve uspjehe nisam 'nanizao'.Stigao sam maštajući i do Hollywooda. Bio slavni glumac. I veliki nogometaš sam bio. Napadač, vodja navale. Driblao i žonglirao. Nadavao se krasnih golova. Pošto sam navijao za splitski Hajduk, Bernard Vukas mi je bio najveći uzor. I lijepo mi je bilo. Ma neka je bila i mašta.
Bar sam se na trenutke osjećao sretnim i slavnim u svome svijetu 'uspjeha'. To, što me nitko nije vidio ni čuo, a još manje mi se divio, ne mari. Nije mi bar mogao biti zavidan. Jer, stvarnost je posve drugačija od mašte. Nema uspjeha tako lako. Ne kaže se uzalud "da je naš put kroz život posut trnjem, a ne ružama". Možda je tako i bolje. Čovjek cijeni daleko više ono zbog čega se namuči, nego ono što lako dodje. I zato lagan i udoban život u mladosti nije ništa drugo nego zamka. Hvala Bogu, mene život nije mazio. Ne mogu se pohvaliti ni sa čim, sem bujne mašte. Bio sam jako siromašan. U svemu sam oskudijevao. Bio često željan da se do sita najedem. Ni škola mi nije bila blizu. 4 - 5 kilometara u jednom pravcu. Trebalo mi je svaki dan jedan sat do škole i isto toliko natrag do kuće. Znalo se je 'zalomiti', da put od škole do kuće traje i puno duže. Najčešće bi se igrao nogomet. Onako podijeljeni izmedju sebe. Igrališta su nam bila njive, koje nisu bile obradjene, ili neke manje slobodne površine. Golove bi pravili od dijelova odjeće ili školski tašni. Bilo je i raznog drugog zadovoljstva i doživljaja, koji su mi se urezali u pamćenje. Moj školski prijatelj Drago je  bio imućniji od mene. Živio je kod djeda i bake u Dragočaju, a rodom je bio iz Zalužana.Pošto djedovi i bake vole unuke iznad svega, njega su doveli sebi. I tako je on išao svih 8 razreda osnovne škole u Dragočaju. Para je uvijek imao. Djed mu se zvao Petar Sat. Ovo 'Sat' neznam jeli bilo prezime, ili su ga samo tako zbog nečega zvali. Kuća mu je bila ispod jedne šume pored dragočajske rijeke. Tako je Drago uživao sve blagodati ljubavi svoga djeda i bake. Rekoh, para je uvijek imao uza se. Često smo poslije nastave svraćali u dragočajsku zadrugu. Znao je kupiti 'fišek' smokava. Kako su mi samo prijale. I danas se rado sjetim toga. Kupio bi kradom poneki puta i cigareta. Popušili bi po jednu ili dvije, onako kako to znatiželjna djeca znaju da rade . Sve žele da isprobaju, vidjeći od starijih.A onda, kada bi stigao kući, znao sam povraćati, krijući se od starije braće ili sestara da nebi primjetili miris cigara iz mojih usta. I tako su prolazili školski dani i godine moje mladosti u Dragočaju. Bilo je dobrih, ali i ružnih, tragičnih trenutaka. Oni su mi se posebno urezali u sjećanje. Dva moja prijatelja, Ivo i Joso, ostaće mi posebno pohranjeni u bogatsvu mojih uspomena. Nažalost, tragično. Bili su krasni dečki. Odlični učenici. Joso je bio plav. Imao je izrazito crveno, pjegavo lice i bio bucmast. Malo je tepao kad je govorio. Ivo je bio tanji, sa šiljastom bradicom. Čelo mu je bilo nešto šire. Imao je i on par pjegica na licu i po nosiću,koje su mu lijepo stajale. Neću nikada zaboraviti naše igranje nogometa na stadionu "Poleta". Ja sam bio mršav i vižljast. Mogao sam sa loptom uraditi sve šta sam htjeo. Uz to sam imao nevjerovatnu brzinu. Teško me se je moglo stići. Znao bih loptu gurnuti pored protivničkog igrača, a onda u strjelovitoj brzini zaobići ga sa druge strane i odjuriti dalje sa njom. Suprotni igrač nije znao koga bi slijedio. Loptu, koja je već bila daleko iza njega, ili mene, kojeg se nije moglo stići. Poslije igre, Joso je sav zadihan znao govoriti: "Ne možeš sa Rudom. On je toliko brz, kao strijela, ne možeš ga stići". Meni je to naravno godilo. Uživao sam u tome. Ali nisam samo ja dobro 'baratao' sa loptom. Bilo je i bolji od mene. Zaslužuju  da ih ovdje spomenem. Jedan od najvećih, koji je druge znao učiniti smiješnim driblajući, bio je Braco Jurić, Kajin. Zvali su ga Cepil. Dobar je bio i Drago Mijatović. Zatim Ivica Mijatović, zvani 'Klica'. Tu bih mogao dodati i Matu Kajčinog ispod Crkvena. Jedan iz starije generacije zaslužuje takodjer da ga ovdje spomenem. To je bio Braco Šalić - Lovričin. Bio je manjeg rasta i podebel, sa prirodnom i kovrdžavom kosom, standardni igrač dragočajskog "Poleta". Lijepo ga je bilo gledati kad dobije loptu pa je povede naprijed. Strašan dribler. Nisu ga uzalud zvali "Muća". Pošto sam ovu priču namjenio kao uspomenu na moja dva gore već spomenuta prijatelja Josu i Ivu, više vremena zato posvećujem njima. Jednog dana, mjeseca svibnja, godine 1956, cijelu dragočajsku školu zavi tuga. Tragičan dogadjaj je bio strašan i zaslužuje poseban opis. Dan ranije, sjećam se kao da je bilo jučer, njih dvojica donesoše tamburice u naš razred. Bio je sunčan dan. Posljednji svibanjski dani približavali su se kraju. Raspust ili ferije nije više bilo daleko. Svi smo se po običaju radovali tome. Bili smo u 4 razredu. Kao i uvijek pred neki dogadjaj, ljudi se ponašaju malo drugačije i kao da slute na nešto. Njih dvojica su toga dana bili posebno veseli. Pjevali su i svirali na tamburice i zabavljali cijeli razred. Svi smo bili okupljeni oko njih dvojice i uživali. Njihovo  znanje sviranja na tamburicama imponiralo je i njima i nama. Iako to nije bilo 'profesionalno', za nas je bilo i više od toga. Divili smo im se. Neznam koliko dugo smo ostali tako. Neznam ni kada smo se razišli. Znam samo, da Ivu i Josu nikada više nismo vidjeli. I danas mi suze naviru na oči, kad se sjetim toga dana. Po kasnijem 'pričanju',njih dvojica su toga dana takodjer otišli svojim kućama. Bili su susjedi i rodjaci u drugom koljenu,'bratići'. Drugi svjetski rat nije bio davno završio. Bilo je prošlo tek 11 godina. Kao iza svakog rata,zaostanu razna eksplozivna sredstva u prirodi. Njih dvojica su se negdje domogli neke 'paklene naprave'njemačkog porijekla. Čekali su trenutak kada će biti sami kod kuće. I toga dana poslije podne, krijući se, njih dvojica su poneseni dječijom znatiželjom i ne znajući za opasnost, nešto 'ispitivali' oko tog oružja. Bilo je to u Ivinoj kući. I odjeknula je snažna eksplozija. Čula se podaleko. Ostali su na mjestu mrtvi. Eksplozija je bila toliko snažna, da je dosta oštetila kuću i namještaj u njoj. Komadi tijela su bili sakupljani po dvorištu. Ja sam za to čuo tek slijedeći dan. Moj otac je rano otišao do dragočajske zadruge u kupovinu, čuo za taj dogadjaj i po povratku kući ispričao ukratko šta se je desilo. Kao gromom pogodjen, brzo sam uzeo školsku tašnu i odjurio u školu. Već je i bilo vrijeme za odlazak.Trčao sam cijelo vrijeme kao omanut. Neznam ni kako ni koliko. Znam samo da, kad sam ušao u razred, našao sam stravičnu sliku. Dobar dio učenika već je bio stigao. U učionici tajac. Svi su bili crveni u licu i obliveni suzama. Učiteljica Mirjana je stajala ispred i skamenjena. Svi su šutjeli. Nije se zbilja imalo šta reći. Toga dana nije bilo nastave. Bila je sahrana. Cijela dragočajska škola je tugovala i prisustvovala ispraćaju svoja dva mlada prijatelja, dva 'tića tek započela letjeti kroz život. Pogrebna povorka je bila zaista velika. Bilo je  nekoliko stotina samo učenika, jer Dragočaj je tada obilovao sa djecom i omladinom. Dan je bio prilično sunčan. Samo poneki oblak. Pravi svibanjski dan. Ipak, sunce je nekako drugačoje sijalo. Bilo je tmurnije, kao da je i ono tugovalo. U teškoj tuzi, čovjeku se učini kao da cijela priroda suosjeća i žali sa njime. Sve se spojilo u jedno. Tužna povorka kretala se prijedorskom cestom i zavijala prema groblju Crkvene sa istočne strane, gdje je i obala najveća. Oprostili smo se od naših veselih i dobrih prijatelja. Kasnije, kada sam posjećivao ovo groblje, često sam odlazio na njihova dva mala groba, u medjuvremenu označena sa dva manja metalna križa, koji i danas stoje. Sjednem tako kraj njih i razmišljam. Navru mi uspomene na njih dvojicu. Pokušavam se sjetiti nekih detalja iz našeg četverogodišnjeg druženja. Svaki mi detalj bude važan, jer mi je to još jedino, što je ostalo od njih.Bude mi tada žao, što sam igrajući lopte sa njima bio sebičan, što sam bio zaljubljen u nju i što sam je želio što duže zadržati u svojim nogama. Najradije bi im se ispričao. Utješio ih i rekao, "da su oni sada puno brži od mene i da ih više nebi mogao preteći i da se ne ljute na mene". Jer oni su sada sigurno u nebu i slični andjelima koji lete cijelim svemirom. Ta bili su mladi, još djeca. A djeca ne griješe, ili im je grijeh neznatan. Sa Crkvena se na sve strane pruža krasan pogled. Kada se gleda prema sjevernoj strani ispred vas 'puca'cijela dragočajska dolina, koja se polako penje u pravcu stare škole i Duralama i završava na najvišim dijelovima Kozare. Lijepo se vide vrhovi Krnjina i Mrakovice. U tom velikom neravnom krajoliku nazire se dolina kroz koju prolazi pruga Banja Luka - Prijedor. U daljini se bijeli ivaštanska crkva.Iznad nje, na obroncima Kozare su i Mičije,  katoličko selo. Kao da sam slutio, godine 1990 provodio sam svoj zadnji godišnji odmor u Dragočaju. Na brdu Šime Komljenovića Marići su izgradili bazen za vodu. Njega su napajali pumpama iz Šugavog vrela. Tu je nekada davno na tom brdu znalo lupati i'klepalo'. Popeo sam se bio na ploču od tog bazena i sjedeći dugo promatrao sav taj krasni kraj prema sjeveru. Tamo prema zapadu, gdje velika i duga planina Kozara završava i naglo se spušta ka svom podnožju, počinje Prijedorsko polje. Uvečer, kada se spusti mrak, iza brda Gradina i Ruštevac bijeli se prema nebu odsjaj grada Prijedora. Sada, kada mi u sjećanju ostade sve to, padaju mi na um stihovinaša lijepe bosanske sevdalinke: "Koliko je Prijedor polje, dugo široko, još je ljepša Prijedorčanka, mlada djevojka". Od Prijedora više nema planina. Nastaje ravnica sve do Bosanskog Novog. A i njemu promjeniše ime.Ne samo njemu. Nema više ni Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Bosanskog Broda. U ratu si agresor uzima za pravo da mijenja sve, zatirući tako sve ono što je stotinama godina mukotrpno stvarano snagom i duhom ranijih žitelja, sa nakanom da se to vremenom sve zaboravi, kao da nikada nije ni postojalo. Čudno je to, ne voljeti to ime Bosna, a voljeti u njoj da živiš, jer znaš da je lijepa. Pa onda otimaj i prisvajaj. A da bi to postigao i od svijeta sakrio, onda mijenjaj nazive i zatiri sve što nosi bosanski predznak. Koliko se je samo crkava i džamija porušilo. Takodjer i mnogih kulturnih spomenika. Ja naprotiv volim Bosnu. Ali samo onakvu, kakva je bila do ovoga rata. I sve u njoj. To njeno šareno bogatstvo, kako u njenim žiteljima, tako i u njenom lijepom prirodnom izgledu. Nažalost,ona je danas 'dozlaboga' nagrdjena, podijeljena na dva neprirodna entiteta. Nikad je takvu neću prihvatiti. I kako mi je god žao svojih gore pomenutih mladih prijatelja, koje sam davno izgubio, tako mi je žao i Bosne. Gubljenje dragih osoba ostavlja uvijek ožiljke u duši. Tako je i sa našom Bosnom.Kao da je umrla. Bio sam nekoliko puta poslije rata u njoj. Posjetio svoje selo. Utisci su više nego negativni. Nekada, kada sam dolazio, duša mi je plamtjela od r adosti. Jedva sam čekao kada ću stići, pa sam već iz daljine gledao obronke poznatih brda i pomišljao u sebi: "Eno moga rodnog mjesta". Sada je drugačije. Mješaju se osjećaji tuge i straha. Neznam šta je neugodnije od tog dvoga. Mislim da je strah jači. Pomisao na sve ono što pripadnici moga naroda doživješe, stvara u meni nepovjerenje i ugoni strah. Osjećaj, koji je teško opisati. Kao da se čovjek budi iz ružnog i neugodnog sna. Idući sa Crkvena prema Marićima na Veliku Gospu prije pet šest godina zastadoh na brdu Plazaljka,koje dijeli i zaklanja taj zaselak prema tom groblju. Tu na tom brdu sam nekada sa svojim prijateljem i rodjakom Markom u djetinjstvu provodio sate i sate. Divio se pogledu prema istoku i jugu. Odatle, kao na dlanu vide se Budžak, Priječani, Zalužani i Trn, poredani uz rijeku Vrbas. U daljini je veliko brdo Crni Vrh, kao iz zemlje iznikao i poput ogromnog stoga sijena diže se u nebesko plavetnilo. Iznad crkve sv. Ive i groblja u Trapistima su Krčmarice, koje u sebi kriju liječilište, banju Slatina. Iznad Banje Luke dižu se brda Starčevice, Šehitluka i Osmače, a iza njih se pruža planina Čemernica. Sa druge strane puta prema Jajcu 'čivitne' se Zmijanje i Manjača, a iza njih u daljini jedva primjećujući i to samo kad je dan vedar, su Vrhovine. Svake godine u kasnu jesen, kad se skine ljetina, dolazili su nam u posjetu ovčari sa svojim velikim stadima ovaca u posjetu iz ovih krajeva. Otuda i naziv "vrhovci ili vr'ovci". Svrnemo li pogledom prema jugozapadu, primjetićemo u blizini, odmah iza Ćelanovca i kapelice sv. Roka, brdo 'Keskenovača' izmedju Motika i Gornjih Čivčija, koje se u ranu jesen zažuti od zrelog pitomog kestena. Rado smo "išli u kestene" u tom periodu godine. Prije dvije godine skoknuo sam u jednom danu iz Zagreba sa ženom i dvoje starije djece do Banje Luke. Otidjosmo do Marića. Sve zaraslo. Nekada sam tamo dolazio sa kolima, a sada sam morao ostaviti kola i ići pješice, jer na pojedinim dijelovima puta sam morao da se saginjem, pošto su medje sa obje strane puta toliko pustile svoje grane, da se nije moglo proći uspravno. Na njivi, ispod kuće gdje sam se rodio, privukoh rukama k' sebi oboje svoje djece i rekoh: "Djeco moja, vidite li ovo". Obadvoje zaplakaše, dok se meni srce razdiralo od tuge i žalosti. Pusta ih tako iz mojih ruku, pa se okrenu na drugu stranu da sakrijem svoje vlažne oči, jer meni od 60  godina bijaše sramota zaplakati. Zato ovu priču ovdje prekidam. Nedovršenu. A mogao bih još puno toga napisati. Gubitkom rodnog kraja i svega onoga što me veže za njega , moj je život na odredjeni način stao. Na silu zaustavljen. Dva osjećaja naglašavam ovdje: 'trijumf' progonitelja i 'žalost' progonjenog. Može li se ovdje uspostaviti mir, vratiti suživot, napraviti ponovo cjelovita Bosna, otkloniti strah, ..... ? Vrijeme će dati odgovor. Svibanj je najljepši mjesec u godini. Sve se budi i cvjeta. Radja se novi život. I ja sam u njemu rodjen. Ko zna....? Rudolf Marić
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 4849
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Komentirajte prvi
