Prije pet i pol godina, u kolovozu 2001., pokrenut je list – 'novine' čiji 50-i broj sada imate u rukama. U uvodniku 1. broja – u riječi prireðivača – najavljeno je da će Naš zavičaj izlaziti povremeno, s malo stranica i u malom broju primjeraka.

Od kolovoza 2001. do travnja 2002. novine su izlazile svakog mjeseca (brojevi 1 do 9); u svibnju 2002. su izašla dva broja (br. 10 i 11); od lipnja 2002. do svibnja 2003. novine su takoðer izlazile jednom mjesečno (br. 12 do 23); a potom su izlazile jednom u dva mjeseca od lipnja do studenoga 2003. (br. 24 do 26) te jedan broj za prosinac 2003. (br 27); slijedećih sedam brojeva, od ožujka 2004. do ožujka 2005. izlazili su jednom u dva mjeseca (br. 28 do 34); novine se izašle za mjesec travanj 2005. (br. 35), a zatim opet jednom u dva mjeseca od lipnja 2005. do travnja 2006. (br. 36 do 42); od lipnja do listopada 2006. izlazile su jednom svakog mjeseca (br. 43 do 47); a jednom mjesečno su izlazile i od prosinca 2006. pa do veljače 2007. (br. 48 do 50).

Naš zavičaj je redovito imao po 4 stranice (38 brojeva); deset brojeva je imalo po 6 stranica (br. 19, 22, 23, 26, 30, 31, 32, 34, 38, 45), a dva broj 8 stranica (br. 15, 37). Ukupno to iznosi 228 stranica

Novine su izlazile u manjem broju primjeraka, svega izmeðu 50 i 60, pa su mogle doći u ruke manjem broju čitalaca. Ipak, osim u Hrvatsku, stizale su u Njemačku i još neke države Europe, a takoðer i do Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Zahvaljujući Marinku Majdandžiću, u Njemačkoj, svi brojevi Našeg zavičaja su stavljeni i na njegovu web stranicu na internetu (www.stranjani.de), i na taj su način postali dostupni mnogima širom svijeta.

U Našem zavičaju su objavljivane vijesti iz Stranjana i Matoševaca, i o povratnicima i njihovu životu u tim selima. Iako smo željeli objavljivati vijesti i prikaze takoðer o dogaðajima i životu Stranjančana i Matoševljana u progonstvu, i daleko od rodnog kraja, na naš poziv, da nam se o tome šalju pisani prilozi, nije bilo odaziva.

S izdavanjem Našeg zavičaja nastavit ćemo i dalje, ali ne znamo dokle. Možda će izlaženje novina u budućnosti biti i rjeðe nego dosad, jer je manje i zanimljivih i važnih zbivanja o kojima bismo mogli pisati, i koja bi još zanimala prognane i odseljene Stranjančane i Matoševljane.

Na Svijećnicu, 2. veljače, nakon poslijepodnevne mise u Stranjanima, župnik fra Dujo Ljevar i č. s. Marina Domić, sviračica i voditeljica crkvenog pjevanja u Barlovcima i u crkvici u Stranjanima, pošli su s Milom i Marom Debeljak njihovoj kući, da zajedničkom večerom obilježe fra Dujin i Marin roðendan i takoðer Marin imendan. Nešto kasnije, na večeri su im se priključili takoðer fra Velimir, te Marko Blažević, Mirkov, sa suprugom Zorom.

Malobrojnim katolicima u Matoševcima i Stranjanima puno znaći svaka proslava, kad se mogu okupiti i zajedno se malo razveseliti i zabaviti. Zasad to najčešće biva kod Mile i Mare.

Slavku Ljevaru se u mjesecu siječnju 2007. otelila krava koju je dobio iz donacije. Mile i Mare Debeljak su pomogli kod teljenja, a zatim je Mare kroz 18 dana 2 put na dan išla da pomuze kravu, jer Slavko u tome nije bio vješt, pa nije ni pokušavao. Par puta je kravu pomuzao i Ilija Ljevar, dok se nalazi kod svoje kuće. Vidio Slavko da to mogu uraditi i muškarci. Bilo mu je nezgodno što je u tako maloj stvari ovisan o drugima, te odluči da i on pokuša. Uspjelo je, i Slavko je sad u stanju da kravu i sam pomuze. Nužda čovjeka na sve natjera, a nije sramota ni pod stare dane učiti!

Malo se prognanih Stranjančana, a još manje Matoševljana, vratilo u svoj zavičaj i na svoja pradjedovska ognjišta. U očekivanju radikalnih političkih promjena, kad-tad u budućnosti, imanja se nisu prodavala, i to se smatralo razumnim i ispravnim držanjem, a za one koji su se dosad vratili u Stranjane i Matoševce je bilo ohrabrujuće. Nažalost, svim prognanicima je dugo čekanja da se nešto promijeni, pa da se mogu povratiti svome zavičaju. Ako su nekad na to i računali, sada sigurno računaju sve manje.

Neki, stoga, već razmišljaju ili se odlučuju da svoja imanja prodaju. To je prošle godine u Stranjanima učinio Toma Šalić, Markov, koji je prodao srpskom izbjeglici iz Bugojna zemlju i kuću svoga pokojnog brata Vida, a koja je podignuta 2001. godine sredstvima Europske Unije, i u koju se Vid trebao vratiti, ali se to nije dogodilo, nego je kuća cijelo vrijeme ostala prazna, a u meðuvremenu je Vid umro.

Nedavno je u Stranjanima i Franjo Blažević, Stipin, prodao svu svoju zemlju. Nije sporno da svatko ima pravo raspolagati svojom imovinom kako hoće, ali je žalosno da je Franjo našem čovjeku, Hrvatu i katoliku, zemlju cijenio 16.000 KM, a proda ju je, kako se čuje, srpskom kupcu za 5.000 evra.

Zora-Ruža Blažević, Pajina, u zadnjih pet-šest godina, otkad joj je vraćena imovina, više je puta iz Hrvatske dolazila u Stranjane, nekad sama a nekad s kojim od sinova ili s kćerkom. Tim prigodama se uglavnom zadržavala po nekoliko sati, samo toliko da svoju kuću obiðe i pogleda.

Na 5. veljače 2007. Zora je došla sa sinom Velimirom, a s njima je bio i Ivo Batković (Pinac), Mirkov. Došli su da kuću malo urede, pa su sa zidova poskidali prljave i iskidane tapete i prostorije okrečili, podove pomeli i oprali i obrisali prašinu. Bilo je dosta posla, koji se nije mogao uraditi za jedan dan, pa su Zora i Velimir prenoćili u svojoj kući, a s njima i Pinac.

Zora je takoðer podnijela zahtjev Elektrokrajini da se kuća opet priključi na električnu mrežu i u kuću uvede struja, što je već i učinjeno.

Prošlog ljeta su svoju kuću u Stranjanima popravljali i ureðivali takoðer Vlado Blažević, Josin, i supruga Anða. Bilo bi poželjno i dobro da i drugi, čije su kuće koliko-toliko očuvane i koji su u mogućnosti, ulože štogod u njihovo ureðenje i održavanje, makar se ne mislili vraćati posve u svoj kraj. U ureðene kuće moći će makar povremeno dolaziti i u njima proboraviti koji dan, a ako bi došlo takvo vrijeme da ih treba i prodati, veća će im cijena biti.

Ove godine se obilježava 150. godišnjica smrti fra Ivana Franje Jukića. Fra Ivan Franjo Jukić je rođen u Banjoj Luci 1818. od roditelja Joze i Klare r. Jurić, a porijeklom je iz Ivanjske. Umro je u Beču 1857. Začetnik je moderne književnosti u Bosni, zauzimao se za opismenjavanje naroda i osnutak pučkih škola, skupljao je narodno blagi i pisao radove povijesne, zemljopisne, etnografske i političke naravi.

U njegovu radu: Drevnosti bosanske, pod naslovom 'Krajina bosanska', nalazi se i zanimljiv opis dijela Bosne koji se naziva Bosanska Krajina. Ono što Jukić piše općenito o tom dijelu Bosne, vrijedi i za banjolučko područje, pa i za naš stranjanski i matoševački kraj. Opis je zanimljivo pa ga ovdje prenosim u skraćenom obliku.

Jukić piše: „Među ilirskim državama, Bosna, ako njen položaj, prirodnu krasotu, i plodnost zemlje u pogled uzmeš, može zaista prvo mjesto zauzeti. Od sve pak Bosne najplodnija i najuzoritija je ona strana, što se proteže od Vrbasa k zapadu do austrijanske međe, koju Bošnjaci Krajinom zovu, a inostrani zemljopisci Turskom Hrvatskom. Prostor ove zemlje može imati 150 milja zemljopisnih, a žitelja preko: 100.000 duša. /…/. – Kršćana ponajmanje ima, oko 12.000; imaju šest župa (parohija), u Banjaluki, Ivanjskoj, Gradiški, Sasini, Volaru i Bihaću; stoje pod upravom biskupa bosanskoga, iliti drugojačije zvanog, apostoličeskog namjestnika.

Planine znatnije jesu: Vrtoč, Prkosi, Crna gora, Grmeč, Srnatica, Osmina, Kozara, Benakovac, Beregomica, i.t.d. – Rijeke: Sava, Una, Unac, Klokot, Vrbas, Vrbanja, Vrbaska, Švrakava, Sana, Blija, Zdena. Podneblje ovde vrlo je ugodno; planine spomenute nisu drugo, nego žirorodne gore, nisu visoke, već rastovinom i bukovinom pokrivene, osobito tako zvani Savski lug, koji se kraj Save na šest sati proteže, samom je visokom rastovinom zaodjeven. Planine ove neizbrojena krda prasaca svojim žirom hrane, zato svinjad najveće je blago žitelja; ali lakomost zemaljskih gospodara, ako ovako za nekoliko godina proslijedi, sve će upropastiti, jer ovi za malu cijenu prodaju inostrancima šume, odkud jedni natovare pune lađe drva, te plove u Beograd, drugi sijeku duge, treći pale lug, te izvaruju potašu, dugi opet sijeku japiju lađarsku za engleske i egipatske velike brodove; a što je opet najgore, isti kmeti nemilice poraziše šumu, jer mnogi za drugi gnoj i ne mare, već pale šumu, pa onda siju žito, a gdje je ove godine sijo, do godine već tu neće, nego opet seli, i traži gdje još ima šume. Od čobana ništa da i ne napominjem, oni su svagdi neprijatelji šuma, osobito gdje ih nikakvi zakoni ne stežu, kao kod nas u Bosni.

 Osim planina ima ovdje dosta ravnica i dolina, koje su vrlo plodne, s kojih stanovnici po dva žita na ljeto skidaju; rađa ovdje pšenica i kukuruz, koji je običajna hrana seljaka, zatim proso i ječam, manje se sije heljda, zob i pir. Vinogradi bi mogli malo ne svuda biti, no samo ih ima u banjolučkoj nahiji, u predjelu Ivanjska zvanom; ali što manje ima grozđa, to više ima šljiva, i to od više vrsta, najviše pak tako zvanih požegača, ili savki; zato u Krajini baš kao i u Posavini piju, ili pravije da reknem, loču rakiju i staro i mlado, i mužko i žensko. Ovdje ili se jelo, ili radilo, ili igralo, uvijek rakija valja da razgovore otvara, i kavgu zameće.

Trgovina ovdje dosta je znamenita; iznosi se, kako prije spomenuh, drva za vatru, duge, japija lađarska, potaša, paklina, šišarice, pijavice, crveni luk, grozđe, svinje, volovi, sitna stoka, žito, vuna, koze, vosak, slanina, salo, maslo i loj. Unosi se pak: so, kafa, šećer, pirinač, suknene, svilene i prtene stvari, i to iz Beča, Pešte, Trijesta. /…/

Što se tiče ruda i rudnih voda, Krajina ostaloj Bosni nimalo ne ustupa; zlata, srebra, mjedi, tuča na više mjesta nahodi se, ali samo se gvozđe obrađuje. Osobite je dobrote gvozđe staromajdansko; ovo se za oruđe (alat) po svoj Bosni raznosi, premda posvuda dosta dobra gvozđa ima. Dragog kamenja, i planinskog kristala nalazi se u staromajdanskoj nahiji oko Briševa.

Običaj i nošnja Krajišnika sasvim je različna od ostalih Bošnjaka; osobito nošnja koja opet među rišćanima i kršćanima u nečemu se razlikuje. U Krajišnika poimavši od opanaka, pa sve do duge crvene kape, sve je kako napomenuh, različno od drugih Bošnjaka, ne samo kod mužkih, nego tako isto i kod ženskih; ovdje je svaki komad različno izkićen i omašćen (obojen).

  U Krajini ne samo Turci već i raja većinom uvijek nosi za pasom oružje; ili putovao, ili na njivi radio, sve mu je puška za pasom. Zato ovdje kad šljive rode, već se napred Turci vesele, da će biti razbijenih glava; a to njihove kese puni.“

(Preneseno iz: Sabrana djela Ivana Franje Jukića, izd. „Svjetlost“, Sarajevo, 1973., knjiga I., str. 144-147,)

Komentirajte prvi

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2