 Informacije od StranjanaStranjančani dobro dosli, a vi svi ostali koji nas poznajete ali i vi svi ostali koji nas ne poznajete. Ova stranica je posvećena jednome malom selu na Sjeverozapadu Banjaluke oko 15km od samog centra. Ja sam se rodio i odrastao u tome malom selu koje će ostati viječno u mome srcu i ne samo to malo selo nego i svi ti divni ljudi koje neću zaboraviti cijeli zivot. Ovim putem zelim da doprinesem moj dio da ljudi barem putem interneta komuniciraju ako vec ne mogu drugačije. Ali moram da kazem da bih bio strasno sretan ako i drugi ljudi(susjedi) koji su sa prostora Sjeverozapadno od Banjaluke ostave svoje adrese jer imali smo dosta prijatelja koji su iz susjednih mijesta (Ivanjska, Misin han, Dragočaj, Zaluzani, Petrićevac, Sargovac, Motike...). Unaprijed svima hvala, a ako imate pitanja za sve vas sam tu (samo otvorite kontakt). Marinko Majdandzić (Tome Ivćeva Majdandzić, kod skole u Stranjanima)
Gdje su Stranjani? | Ovo je karta Bosne i Hercegovine, ako zelite da je povecate samo kliknite na nju. |  | Ovo je detaljna karta stranjana i njegove okolice, ako zelite da je povecate samo kliknite na nju. |
Provozajte se odStranjana do Dragočaja ! STRANJANI U gornjem dijelu Dragočaja, na južnoj strani šumovite Gradine, od davnina postoji selo Stranjani. Svilo se u dolini rječice i na padinama Gradine i suprotne strane susjednog brda Ivankova. Graniči se s Gradinom, Matoševcima, Ojdanića Brdom a iznad Ivankova i krajnjim, gornjim dijelom Motika. Vrlo rano, već u prvoj polovici 18. stoljeća na prostorima Dragočaja spominje se selo Stranjani. Biskup fra Mato Delivić spominje ih 1737. godine pod imenom "Stragnani". Bilježeći da je tada selo imalo 15 katoličkih kuća sa 145 članova. Tijekom rata iste godine umanjio se broj pučanstva, tako da pet godina kasnije, biskup fra Pavo Dragičević u Stranjanima nalazi 12 kuća s 86 članova. Kako se u istom izvješću navode imena i prezimena domaćina, tako u selu nalazimo obitelji sa slijedećim prezimenima: Jarac, Stevo, Jurić, Jelić, Gubičan, Jerković, Barić, Bukva i Komarica. Naravno, u posljednje vrijeme u ovom selu nemamo mještana s tim prezimenima. U migracijama, prouzrokovanim ratnim i kužnim prijetnjama nestali su ovi a nadošli drugi, koji se drugačije prezivaju. Od tada postojećih, Jurici su se pomakli na Ojdanića Brdo, dok su Komarice odselili u Novakoviće i Orlovac. Čudno je to, što u izvješću od 1774. godine Dragičević ne spominje Blaževiće. Naime, u migracijama poslije rata 1737. godine Blaževići su bili nazočni (43) Vidi: L Đaković, Nav. dj., str. 436. ) u gornjem Dragočaju. Godine 1742. nekoliko djece s tim prezimenom je krizmao na Ojdanića Brdu. U faksimilu jasno se vidi da su došli iz Lišnje (43). Bit će da se još nisu stalno smjestili u Stranjanima. U izvješću biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine ne spominju se Stranjani. Međutim, biskup spominje susjedne Matoševce, s dosta većim brojem od 24 kuće, što nam govori, da su Stranjani jednostavno pribrojeni ovom susjednom selu. Krajem 18. stoljeća u Stranjanima se ističu tri zaselka: Kula, Komarice i Kneževići, čije izdvajanje možemo dugo pratiti u matičnim knjigama. Kula (Čardak) ostao je trajno obilježen u Stranjanima. I danas taj dio sela ima samo nešto izmjenjen oblik imena s istim značenjem. Prvi spomen o izdvajanju imamo 1787. godine, kada se spominju "Avdagichi" (44). Vjerojatno su tu spahije imale svoju kulu i ekonomiju. Moguće da su kao gospodari tu bili naseljeni. Kasnije je susrećemo sa sličnim nazivima: - Avdagna Kula ili Kula Avdagma (45). - Samo naziv Kula, što možemo vidjeti u istoj matici 1802. godine. - "Dragozaj Kula", u kojoj je 15. veljače 1809. godine umrla Katarina, kći Ivana Cvitkovića, pokopana na Crkvenama. Tek u novije vrijeme naziv Kula s njezinim dodacima zamjenjuje ime Čardak, toponim istog značenja, koji i danas označava spomenuti dio sela. Koncem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća na Kuli, Čardaku obitavali su katolici s prezimenima: Cvitković, Bajlović, Debeljak, Domaćinović, Jakobašić i Bukva. Od ugledne obitelji Cvitkovića potiče i fra Stipo Cvitković, koji je kao franjevac djelovao u prvoj polovici 19. stoljeća. Na službi ivaštanskog župnika nalazimo ga 1836-1838. godine. Umro je u Fojnici 1848. u 48. godini života. Komarice Pojedine obitelji Komarica obitavale su u Matoševcima i Čivčijama, ali najbrojniji su bili oni, koji su nastanjeni u masivu Ivankova Brda, ponajviše u strani, koja se spušta u dubinu stranjanskog sela. Moguće da su živjeli i u Zovici, nešto zapadnije od Ivankova. Kako su bili brojni i činili kompaktnu cjelinu, zaselak je po njima dobio ime. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća često se spominje ovaj zaselak, sa žiteljima samo ovog prezimena. U vremenu haranja kuge 1813-1818. godine pomrlo je mnogo mještana, koji su nosili prezime Komarica. U maticama umrlih ivaštanske župe zabilježeno je da ih je 1815-1816. godine pomrlo trideset i šest a 1818. još jedanaest članova. I poslije haranja te kuge spominje se zaselak Komarice, ali u njima nisu više samo mještani s tim prezimenom, nego se u njemu nastanjivaju i drugi, s drugim prezimenima. Komarice, ili kako u matičnim knjigama stoji "Comaricicihi" obitavali su na Ivankovu i njegovim padinama do (44) MK župe Ivanjska za 1787. godinu, br. 333. 45) MK župe Ivanjska za 1793. godinu, br. 145. ) Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine, kad jednostavno iščezavaju s područja Stranjana. Čini se da su napustili svoja ognjišta zbog prijetnji i napada ustanika, koji nisu mogli gledati mirne katolike u tim burnim vremenima. Tijekom istog ustanka gotovo svi, osim jedne obitelji pojaviše se u Novakovićima. Ta, preostala obitelj bila je na matoševačkoj strani. Obitavala je ispod Ivankova, u današnjim Ljevarima, samo preko puta, na matoševačkoj zemlji. Dok je u prvoj polovici 19. stoljeća domaćin jedine kuće Komarica na čivčijskoj strani Ivankova bio Filip Komarica Vidov, dotle je u isto vrijeme glavar obitelji na matoševačkoj strani bio Petar Komarica. U tijeku Bosansko-hercegovačkog ustanka glava te obitelji bio je Pejo Komarica, koji je s obitelji napustio svoje ognjište. Nije s drugima otišao u Novakovići, nego po nagovoru Marka Marića zvanog Drlja naselio se u Orlovcu, blizu Crkvena. Imao je dva sina, Tomu i Ivu, od kojih potječe sadašnji naraštaj Komarica za Crkvenama. KneževićiNegdje u maticama stoji samo Kneževići a negdje paralelno Kneževići- Stranjani. Obitavali su na sastavu Stranjana i Matoševca. Pojedine njihove obitelji bile su na matoševačkom tlu. Čak šta više za velike kuge 1813-1818. godine Kneževiće iz gornjeg Dragočaja, koji su podlegli zarazi (njih petnaest) pribrajaju Matoševcima. Bilo ih je i u Čivčijama. Negdje na prelazu iz 18. u 19. stoljeće počinju se naseljavati u Zalužanima i Šargovcu. Međutim, prvotna domovina Kneževića u banjalučkom kraju bila je ova u Stranjanima. Najvjerojatnije su tu došli iz majdanskog kraja poslije 1744. godine. Po svoj prilici, od tih Kneževića potiče fra Grgo Knežević, koji je djelovao u prvoj polovici 19. stoljeća. Godine 1816-1818. nalazimo ga na dužnosti ivaštanskog župnika. Poznat je po nabavkama crkvenog posuđa, posebno ciborija, od kojih su dva bili u posjedu ivaštanske i barlovačke župe. Onaj barlovački je iz 1817. godine. Poslije velike kuge 1813-1818. godine Kneževići se sve manje spominju u Stranjanima, Čivčijama i Matoševcima. Tu posve nestaju a održali su se oni, koji dođoše u Zalužane i Šargovac. U izvješću biskupa Miletića 1813. godine ne spominju se Stranjani, nego Pranjići, s 4 kuće i 36 članova. Bit će da su preostali iz Stranjana pribrojeni susjednim Matoševcima i Ojdanića Brdu. Pranjiće, koji su tada bili najznačajniji u Stranjanima, spominje kao selo. Osim ovih spomenutih obitelji, prema kojima su se formirali zaselci, u Stranjanima su obitavali mnogi mještani s prezimenom Bukva, koji se spominju u popisu 1744. godine. Početkom 19. stoljeća, najkasnije do haranja kuge 1813- 1818. godine nema ih više u Stranjanima. Vjerojatno su izumrli u kužnim periodima 1783. i 1795-1796. godine. Dakle, na prelomu 18. i 19. stoljeća u Stranjanima su obitavali: Komarice, Cvitkovići, Kneževići, Blaževići i Bukve. Njima su pridošli Domazeti i Jakobašići, koji su se tu kratko zadržali. Tridesetih godina 19. stoljeća u selu se pojavljuju Ljevari koji naseliše posjede Komarica na padini ispod Ivankova. Njih slijede Šalići i Pranjići, pristigli iz sasinske župe. Promatrajući brojno stanje pučanstva prema dostupnim izvorima, možemo reći, da su Stranjani u prošlosti bili značajnije selo, s dosta brojnim pučanstvom, pogotovo u prvoj polovici 18. stoljeća. Zaraze i ratne tenzije činile su svoje, pa je taj broj prilično oscilirao: Stranjani su od davnina bili čisto katoličko selo. Takvo je ostalo sve do rata 1991-1995. godine. Zajedno s Ojdanića Brdom, Matoševcima i Čivčijama čini skup katoličkih sela gornjeg Dragočaja. Od svih, nekako su najkršćanskiji Stranjani.  Nije ni čudo, što je iz takve sredine potekao ugledni franjevac provincije Bosne Srebrene, dr. Velimir Blažević. U posljednjem ratu Godine 1995. Stranjančani su poput mnogih katolika banjalučkog kraja morali napustiti svoje selo. Gotovo svi, izuzev dvije-tri osobe. U njihovo selo došli su drugi ljudi, pravoslavne vjeroispovjesti. Neuseljene kuće su otkrivene, pojedine sravnate sa zemljom. Prethodno su sve opljačkane. Kako je to izgledalo u danima egzodusa našeg naroda, predočava izvjesni Dušan Marić, koji, između ostalog piše: "Kao u filmovima o naseljavanju Divljeg Zapada u Stranjanima koji su preko noći ostali "ničja zemlja" nastala je velika trka, ali ne za napuštenom zemljom i kućama već za stvarima. Za dvadesetak dana razneto je sve što se moglo odneti: stoka, traktori s priključnim mašinama, kokoši, hrana, crep, podne prostirke, tehnika, nameštaj, posteljina, posuđe, garderoba, električne instalacije, kade, vrata, prozori, lamperija... Od šezdesetak kuća i stotinu drugih objekata desetak je bilo useljeno izbjeglicama iz Glamoča, isto toliko useljivo pod uslovom da potencijalni stanari ne cepidlače zbog toga što nema vrata, prozora, nameštaja i sličnih "sitnica", dok je ostalo pretvoreno u beskorisne zidine, istinsko, urbano groblje. I tako... do juče lepe kuće u Stranjanima zvrlje prazne, a iz njih opljačkane stvari čekaju kupce po pretrpanim podrumima "snalažljivih" Srba ili na banjalučkoj pijaci" (46). Sve se ovo događalo u - kako on reče u istom članku - "Stranjanima, hrvatskom selu nadomak Banjaluke". O Stranjančanima, kako i zašto su otišli od svojih kuća ne reče ni riječi. Također ni o odgovornosti prema tim ljudima radi pljačke i rušenja u selu. Crkva sv. Franje u Stranjanima  U udaljenim selima barlovačke župe: Matoševcima, Stranjanima, Ojdanića Brdu i dijelu Orlovca nije bilo značajnijeg crkvenog objekta, u kojem bi se redovito održavala Služba Božja. Postojale su kapele skromnih dimenzija, kod kojih se bogoslužje održavalo samo na "prašiane" tj. prilikom poljskih blagoslova. Suočavajući se sa zahtjevima suvremenog pastorala, postajala je sve očitija potreba za izgradnjom skromne crkve, kako ne bi morali ići u udaljenu župnu crkvu, čime ujedno ne bi ovisili o vremenskim uvjetima. San, da gornji Dragočaj ima svoju crkvicu ostvario se 1975. godine, kad je u Stranjanima izgrađena prostrana kapela veličine 12x6 metara. Izgrađena je na zemljištu Mare Pranjić Stipanove. Zemljište se nalazi kojih 200 m prije završetka asfaltnog puta, s desne strane, na prilično nagetoj kosini. Uz Stranjančane svojski su se angažirali mještani okolnih sela, pa je ova crkvica barlovačke župe ubrzo dogotovljena. Ipak, uz zauzimanje župnika duša ovog ostvarenja bio je Marko Pranjić Perin. Nedugo zatim, ispred crkve s gornje strane podignut je zvonik od metalne konstrukcije sa zvonom težine 50 kg. Pred sam početak posljednjeg rata 1991. godine dograđena je sakristija, pa je tu bilo sve što je potrebno za jednu filijalnu crkvu: sakralni prostor za bogoslužje, poljski blagoslovi, održavanje vjeronauka, te zvono kao vjerski znamen u selu. Naravno, tu su i brojni vjernici, koji se tu sabiru nedjeljama i blagdanima. Tu se stvarno lijepo manifestira pobožnost vjernika gornjeg Dragočaja. Prije svih, jezgru skupa čine pobožni kršćani Stranjana. Sav puk pobožno moli i pjeva. Kad u pričesnom dijelu č. sestra Branislava Garvan počne pučku pjesmu "Zdravo Tijelo", braća Šalići (Franjo i Tomo) prihvate a Matoševke podrže, sve bruji od pjesme. U crkvici se održavala Služba Božja sve do svetkovine Velike Gospe 1995. godine. Tijekom rata kapela je ostala netaknuta, da bi tek u poraću, u siječnju 1996. godine u nju provalili pljačkaši. Više iz obijesti nego iz kristoljublja nahrupili su u nju oni, koji su harali po selima. Bezbožne ruke demolirale su svetište, skinule zvono i razbile kip sv. Franje, koji je s cijelim zdanjem zračio duhom franjevačke jednostavnosti i skromnosti. Akcijom policije zvono je pronađeno i vraćeno od pljačkaša. Gradinsko groblje s kapelom Rođenja BD Marije Iako su ovo groblje osnovali Matoševljni 1928. godine na Ružića zemljištu, ipak ga više pribrajamo Stranjanima. Jednostavno radi činjenice, što već postoji groblje u Batkovićima i što se na Gradini u većem broju pokopavaju Stranjančani, počevši od Drugog svjetskog rata. Groblje nije dugo bilo bez kapele. Prvo je podignuta skromna drvena kapela u gornjem dijelu, koja je dugo služila svojoj svrsi. Oko 1980. godine na njenom mjestu podignuta je skladna zidana kapela, također malih  dimenzija. Posvećena je rođenju BD Marije, ali se ne slavi na sam dan, radi proslave na Crkvenama. Na Gradini se slavi na prvu nedjelju poslije Male Gospe. Tada bi se okupilo mnogo katolika iz gornjeg Dragočaja, a uz njih i izvjestan broj iz Motika i od Giga. Po završetku bogoslužja nastalo bi narodno veselje. Tu, ili s igrankom negdje u Stranjanima. Svakako, lijep doživljaj. Crkveni i narodni zbor, u lijepoj prirodi, uz svirku, pjesmu, svraćanja s ugošćavanjima i dobrom šljivovicom. Katkada bi se to završilo s kavgom i naganjanjem po selu. No, i to upotpunjuje ovakve "godove". Koncem 1995. godine kapela je provaljena, iako iz nje provalnici nisu imali što odnijeti. Ostala je tako bez većih oštećenja. "Na trzni" Ova lokacija se nalazi na Pranjića raskrižju, gdje se stranjanski put račva u odvojke matoševačkih puteva. Tu se bočno odvajaju još dva puta, jedan za Šaliće a drugi za Gradinu (kući Nike Blaževića-Adžića). U kutu, kojeg zatvara gornji matoševački put, s onim koji vodi u Gradinu bio je kip -  svetinja. Podigao ga je pok. Andrija Tubić s Čardaka poslije Drugog svjetskog rata. Zdanje je bilo od kamena, u čijoj unutrašnjosti je bilo veliko raspelo, urađeno u metalu. Zdanje svetinje posve je rastrešeno u potresu 27. listopada 1969. godine, nakon čega nije obnovljeno. Uskoro je uslijedila akcija uređenja puteva. Sama raskrsnica je asfaltirana. Prilikom proširenja samo mjesto svetinje ušlo je u poravnati prostor raskrsnice, mače, samo ovo minijaturno svetište predstavljalo je mjesto okupljanja i molitve u središtu sela. Kako je svetinja porušena i izgrađena crkvica sv. Franje nešto niže od njenog mjesta, ta je svetinja pala u zaborav. ČađoOvo je neobičan nadimak za čovjeka, koji u posljednje vrijeme predstavlja iznimnu ličnost u Stranjanima. Ovaj nadimak dobio je po crnom, zagasitom tenu. Pravo mu je ime Marko Ljevar. Njegov otac Pejo bio je ugledan čovjek u selu. Od njega i majke Marice naslijedio je dobronamjernost. Uvijek je bio u društvu,volio i malo popiti, ali njegova dobra riječ, uvažavanje sugovornika i veselost uvijek su ga činili simpatičnim i privlačnim. Voli život, voli pjesmu. Otisnuo se u inozemstvo zaposlio na željeznici u Münchenu. Kad bi dolazio kući, to bi bio ugodan doživljaj za njega, ukućane i selo. Kao snalažljiv čovjek donosio bi deficitarnu robu, pa je na taj način mnogima izlazio u susret. Odmor od nekoliko dana za njega bi bio pravi raj. Odmoriti se kod kuće, biti zajedno s obitelji a onda otići na koji "god", proći selom, vidjeti se s prijateljima i znancima, družiti se s njima..., tu je bio pravi Marko. Dolazio bi u baru u sred sela, gdje se okupljala mladež, lijepo bi se veselio, pjevao s društvom, malo nakitio, pa i pokartao. To je njegov odmor i vikend. Kući bi se vraćao kasno na počinak. Jednom zgodom imao sam sv. Misu u Stranjanima. Po završetku č. sestra Branislava i Markova supruga Jelica se dogovore ići kod njih na kavu. Meni ne preostade drugo, nego biti sluga pokoran, pa ih odvezem u Ljevare. Cijelo vrijeme njih dvije su lijepo pričale a ja se nisam baš mnogo petljao u njihov razgovor. Više sam slušao. Između ostalog, priča Jelica kako je Marko došao iz Münchena u ne baš dobrom zdravstvenom stanju. Gripa, prehlada..., nešto takvo ga je mučilo, pa je loše izgledao, kao sjena. Otišli su na sahranu u susjestvu, da isprate umrlu baku. Svi plaču, pa i Marko pustio suze. Onako slabog zdravlja i uplakan nije baš lijepo izgledao. Jelica dalje pripovijeda: "Svi plaču za bakom. Plače Marko. Plačem i ja, ali ne samo za bakom, nego i za Markom, što mi tako loše izgleda". Takav je Marko. Provodi lijep, jednostavan život našeg čovjeka. Taj ustaljeni način života poremetio je nadošli rat, ali Marko se snalazi i u takvim prilikama. I dalje zadovoljno živi na relaciji Zagreb - München. U Zagrebu je smjestio svoju obitelj. Istina, ljepše bi mu bilo da se vrati ondašnjem životu, da su mu nekadašnji Stranjani. Da može zapjevati u Ljevarima ispod Ivankova.
|
Info Stranjani 
