Prošlost

Daleka prošlost Budžaka nije nam poznata. Imamo nagovještaje da su njegovi prostori bili dobro naseljeni u vremenu postojanja motičke župe tijekom 17. stoljeća. Provale austrijske vojske 1688. i 1737. godine dovele su do opustošenja budžačkog prostora. U izvješćima apostolskih vikara u drugoj polovici 18. stoljeća, pa i kod biskupa fra Augustina Miletića 1813. godine Budžak se ne spominje kao naselje. Njegov spomen u matičnim knjigama nalazimo tek poslije haranja velike kuge 1813-1818. godine. Vjerovatno je i do tada postojala koja kuća između Vrbasa i današnjeg Predgrađa. Tek sredinom 19. stoljeća u šematizmima spominje se selo s ovim imenom. Tako je potkraj turskog vremena bila jasna slika na budžačkom prostoru. Stari Budžak, kao malo selo svio se uz obalu rijeke, podalje od puta koji ravnicom vodi od Banje Luke Gradišci. Ispod sela, nasuprod samostanu oo. trapista bila je turska vojarna. Na samoj obali Vrbasa bio je poneki mlin. Gradiška cesta sjekla je ravnicu podalje od Vrbasa. Od nje se s Malte odvajao odvojak za trapiste i Slatinu. Išao je ispod današnje pijace, zaobilazio livnicu i okomito se spuštao na rijeku. Na prostranoj ravnici stršio je neki čardak i han lijepe Vide uz samu cestu. Sve ostalo bila je pusta poljana s dobrim pašnjacima, mjestimice obrasla grmljem i šipražjem. Dio uz Široku Rijeku pri Drakuliću bio je pun graba jer se tu vadio pijesak. Takva ravnica služila je za ispašu i povremeno logorovanje i vježbanje vojske, čije je trokutne šatore gledao francuski novinar Charle Yriarte 1875. godine. Inače, gotovo cijeli taj tepih zelene ravnice bio je begluk pojedinih banjalučkih begova. Prostori današnje pijace, kolodvora na Predgrađu, posjeda poljoprivredne škole, pa sve do Derviša bili su posjedi tadašnje banjalučke aristokracije.

Tijekom austrijskog perioda u Budžaku se događaju krupne promjene. Oci trapisti šire svoje posjede na budžačkoj strani Vrbasa. Radi starog Budžaka u Šeginom Putu nisu širili svoj posjed uzvodno, nego nizvodno i odmah nasuprot samostana. Kupuju veliki kompleks zemljišta između Vrbasa i pruge. Isto to čine i kod današnjeg "Stočara" i na Plavnicama. Još uvijek se u krugu "Stočara" može vidjeti gospodarska zgrada starije izrade. To je štala, koju su sagradili trapisti u kojoj su držali konje. Istovremeno se od Zalužana povlači pruga bliže gradu. Dolazeći preko Derviša, siječe Budžak cijelom njegovom dužinom. Na negdašnjoj begovoj poljani između Kumsala, starog Budžaka pri rijeci i današnje pijace izgrađena je željeznička postaja Predgrađe. Sa svim pratećim objektima i stambenim dijelom predstavlja novost, zasebnu cjelinu, koja se ne uklapa u budžački ambijent.

U Budžak dolaze časne sestre Klanjateljice 1879. godine. Nastanjivaju se u dijelu Budžaka s lijeve strane gradiške ceste, na mjestu zvanom "Pijesak". Prvo obitavalište bilo im je adaptirani turski čardak. Tu je bio evidentan spoj bosanske realnosti: na ostatku prošlosti stvara se novi život. Časne sestre, zapuštena ravnica i čardak, uz koji je na brzu ruku dograđena kapela. Otvaranjem sirotišta, škole, gradnjom lijepog samostana i uređenjem posjeda stvara se nama dobro poznati i lijepi "Nazaret".

Stari Budžak se proširuje, te od Vrbasa veže s gradiškom cestom. Pored Šeginog formira se i Pavlovića Put. Tako se Budžak stere od obale Vrbasa, pored Pred građa popunjavajući prostor do "Nazareta". Nastojanjem oo. trapista, čč, sestara i mještana budžačka se ravnica od zapuštenih urija pretvara u lijepo kultivirano polje sa značajnim prigradskim selom. U ono vrijeme živjeti u Budžaku, u blizini željezničkog kolodvora, grada i trapista, uz Vrbas i prometnice, na plodnoj i ravnoj zemlji obećavalo je lijepu budućnost i blagostanje.

Impresivna je bila slika Budžaka u vremenu kraljevine Jugoslavije. Velebni i lijepi samostan čč. sestara izgledao je kao kruna na uređenom i prostranom posjedu. Žitorodni kompleksi zemljišta oo. trapista prostirali su se na budžačkoj strani uz Vrbas, te na Plavnicama ispod Novakovića. Željeznička postaja Predgrađe predstavljala je spoj Banje Luke sa svijetom. Poljoprivredna škola, zajedno sa svojim domaćinskim odjelom predstavlja jednu posebnost mjesta. Baš kao i kapela sv. Jurja. Naselje Budžak neprestano se povećava. Niču individualna gospodarstva nizvodno, sve do Derviša. Na obali Vrbasa je niz vodenica, među kojima je i ona oo. franjevaca, koju su 1919. godine prodali Franji Komarici. Zahvaljujući oo. trapistima i uticaju grada, Budžačani uživaju blagodati svoga vremena i prostora. Od trapiske elektane Budžakom se povlače električni vodovi. Osvjetljava se poljoprivredna škola s pojedinim domaćinstvima. Samostan čč. sestara "Nazaret" osvijetljen je 25. veljače 1930. godine. Pet godina kasnije od poljoprivrede škole povlači se električna linija do Dudića, da bi se rasvijetlio samostan oo. franjevaca

U Drugom svjetskom ratu Budžačani su dijelili poteškoće koje su snašle stanovnike banjalučkog kraja. U tim ratnim događanjima posebnu ulogu imao je samostan čč. sestara "Nazaret". Tijekom savezničkih bombardiranja 1944. godine ovaj samostan bio je pribježište za mnoge, koji su morali uklanjati iz svojih kuća:

- U samostan sestara sklanjali su se oo. trapisti. Njih do trideset nalazilo je ondje utočište, čime im je uzvraćeno gostoprimstvo i pomoć, koju su u početku pružali sestrama.

- Vojna bolnica iz Banje Luke, koja je zauzimala ponajviše prostora u samostanu. 

- Banjalučki župnik dr. Nikola Bilogrivić, sa svojom imovinom.

- Nekoliko sestara milosrdnica iz grada. 

- Nešto imovine banjalučkog biskupa fra Joze Garića.

- Zalihe cigareta tvornice duvana.

- Vojna glazba, nemajući mjesta, smjestila se u hladnjaku sirotišta.

Dotle je jedan dio sestara bio raspoređen po domovima katolika u šargovačkim Golubićima. Poslije Drugog svjetskog rata u Budžaku nastaju korjenite promjene. Mještani, pogođeni ratom i njegovim posljedicama snalazili su se kako su umjeli i znali, što nije moglo biti bez poteškoća. Časnim sestrama oduzet je 1949. godine samostan "Nazaret" s čitavim posjedom. Samostanski kompleks je pretvoren u veliku vojarnu, koju umjesto dotadašnjeg imena "Nazaret" prozvaše "Kozarom". Oduzeti su i posjedi oo. trapista. Na posjedu koji je pripadao poljoprivrednoj školi, u kutu što ga zatvaraju gradiška cesta i cesta koja vodi za trapiste otvorena je stočna pijaca. Grad se širi niz budžačku ravnicu. "Jelšingrad" se proširuje i gradi nova postrojenja na budžačkoj strani, nasuprot samostanu oo. trapista. Poslije potresa 1969. godine u Budžaku se gradi mnoštvo baraka, u kojim su smješteni građani, koji su ostali bez stanova, te doseljenici iz bliže i dalje okolice Banja Luke. Tri godine poslije potresa čč. sestre grade "Novi Nazaret" a naredne godine osniva se župa "Marija Zvijezda", kojoj pripade dio Budžaka između željezničke pruge i Vrbasa.

Inače, kroz povijest Budžak je dugo pripadao gradskoj župi. U 17. stoljeću potpadao je pod župu Motike, da bi početkom 18. stoljeća bio opet vraćen Banjoj Luci, kojoj pripada do uspostave austrijske vlasti u Bosni. Godine 1885. Budžak nalazimo u sastavu petrićevačke župe, kojoj pripada narednih stotinjak godina. Naime, godine 1983. osniva se budžačka župa, koja pokriva najveći dio Budžaka, osim dijela preko pruge, koji je trapiski i perićevačkog dijela između starog "Nazareta" i gradiške ceste.

 Susjedne Kumsale su bile izrazito muslimansko selo. To se ne može reći za Budžak ni u prvom periodu turske vlasti u Bosni, kad se sustavnije provodila islamizacija. Na području Budžaka nalazio se poneki čardak, koji je svjedočio o nazočnosti izvršne turske vlasti. Međutim, mjesno stanovništvo bilo je katoličko. Pogotovo u vremenu postojanja stare motičke župe u 17. stoljeću, kad su ovi prostori bili prilično naseljem. Poslije ratnih stradanja u Bečkom i Banjalučkom ratu prostori Budžaka su opustjeli, da bi se malo selo formiralo u prvoj polovici 19. stoljeća. Stanovnici ovog starog Budžaka bili su katolici. Takvo stanje odražavalo se sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, kad se urbanizacijom i naseljavanjem stvara multikonfesionalna i multinacionalna sredina, karakteristična za većinu bosanskih mjesta.

Tko su bili stanovnici budžačkih prostora u dalekoj prošlosti? To možemo samo pretpostavljati. Kako je mjesto Budžak novijeg datuma, ne možemo pratiti pojedine rodove u daljoj prošlosti. U ravnici pod gradom, u nemirnim turskim vremenima nisu se mogli održati, pa se Budžak stvarao naseljavanjem iz bližih mjesta.

U 17. stojeću spominju se Milanovići kao stanovnici na budžačkim prostorima, ali to je stvar nepouzdane narodne predaje. Možemo reći da najstariji segment u Budžaku danas predstavljaju Lipovci. Međutim, ni za tu tvrdnju nemamo uvjerljivih dokaza. Moguće da su se tu udomili koncem 18. stoljeća. Do tada ih nalazimo na Petrićevcu i u Mađiru. Kasnije dolaze obitelji Šego i Pavlovići, koji se grupiraju u svojim putovima. Nadošli Topići su se smjestili niže prema Dervišima, tamo gdje je u tursko doba bilo vojno logorište.

U austrijskom periodu imamo jasniju sliku budžačke populacije. U naselju nalazimo petnaest "numera", od kojih je četrnaest bilo katoličkih a samo jedna pravoslavna. Za kraljevine Jugoslavije broj domaćinstava se povećava. Uz nešto starije Lipovce, Šege, Pavloviće i Topiće nalazimo i slijedeće: Marušiće, Jotiće, Lopare, Jajčeviće, Zoraje, Klindiće, Pajiće, Nanute, Psutke, Ljepotiće, Valentiće, Špoljare... Topići su bili krajnji prema Dervišima a Špoljari prema gradu. Ta kuća Špoljara bila je kod benzinske crpke, nadomak pijace. Kod kapele sv. Jurja bila je kuća Zdravana Valentića, doseljenika iz Ivanjske. Njegov brat Kruno, ču-veni zagrebački glumac također je rođeni Budžačanin. Lazo Delić je živio u gradu, ali je u Budžaku imao imanje s kućom, koju je obilježavala granata lipa.

U novije vrijeme Budžak vidimo kao kvart grada Banje Luke, s mješo-vitim nacionalnim i vjerskim sastavom stanovništva. Katolici imaju vlastitu župnu organizaciju, koja im mnogo znači u očuvanju svog identiteta. U takvom čuvanju duha katolicizma Budžačanima mnogo doprinose biskupijski centar, te samostani  čč. sestara "Nazaret" i oo. trapista "Marija Zvijezda". Uz njih i franjevački Presv. Trojstva. Budžak je pretrpio velike promjene u ratu 1991-1995. godine. Iako je većina katolika morala napustiti rodno mjesto, župa se održava i okuplja preostale katolike u kapeli samostana čč. sestara. Takav nam Budžak ostaje prepoznatljiv po onome, po čemu ga kroz prošlost prepoznajemo. Po katolicima, koji u njemu predstavljaju populaciju.

1864. godine                                     6 kuća                          50 članova

 1877.                                                    11 kuća                        72 članova

1885.                                                                                            149 članova

 1892.                                                                                           195 članova

 1935.                                                                                           924 članova

 1960.                                                                                           1180 članova

Časna sestra Andreja Blažević

Sestra Andreja pripadala je družbi sestara Klanjateljica. Krsno ime bilo joj je Ruža. Rođena je u Stranjanima 13. travnja 1904. godine, od roditelja Pave Blaževića i Mande r. Tubić. Privučena primjerom svoje starije sestre Blaške odlučuje se slijediti duhovni poziv. Kao zrela djevojka dolazi u samostan čč. sestara 1928. godine. Prve zavjete polaže dvije godine kasnije a doživotne 1935. godine, kao sestra Andreja. Gotovo cijeli redovnički život provela je u Budžaku, ponajviše radeći u bašti. Nadošlo je vrijeme Drugog svjetskog rata, s mnogo poteškoća i opasnosti. U poratnom vremenu nadolaze još veće poteškoće. Godine 1949. ateističke vlasti oduzimaju od sestara samostan "Nazaret" s cjelokupnim posjedom. Među posljednjim sestrama samostan napušta i sestra Andreja na Silvestrovo, 31. prosinca iste godine. Poslije ovakvog izgona slijedilo je vrijeme iskušenja, snalaženja i preživljavanja. Sestra Andreja je dvije godine provela kod gospođe Pajić, da bi 1951-1955. godine bila u zajednici sestara u kući Franje Nanuta. Od 1955. godine boravi u novom obitavalištu čč. sestara, u kući, otkupljenoj od Marka Topića. Premještena je u Topolu 1973., da bi se naredne godine vratila u Budžak. Kao starica i bolesnica odlazi u kuću odmora u Bos. Aleksandrovcu 1983. godine, odakle je pošla na vječno klanjanje Bogu 28. srpnja 1992. godine, u 89. godini života. Sahranjena je u grobnici čč. sestara na groblju sv. Marka u Banjoj Luci 30. srpnja 1992. godine. Iako je jednolična odora čč. sestara, osobnost sestre Andreje je prepoznatljiva. Bilo je to vrlo jednostavno, skromno i marljivo stvorenje, osoba molitve i duboke vjere, koja ju je održavala u onim teškim ratnim i poratnim vremenima. S predanjem je radila svoj posao u vrtu, pa je s radošću i ponosom svakodnevno stavljala na stol pred sestre plodove svog rada, koje je ona sa zajednicom doživljavala kao Božje uzdarje i blagoslov. Pod starije dane, kad je uvelike osjećala slabost i reumatičnost, pomagala je u zajednici sestara koliko je mogla, uvijek s molitvom, pozdanjem i predanjem Bogu. Na samrti je slušala pucnjavu iz vatrenog oružja, koje je bilo usmjereno prema samostanu. U takvim trenucima tješila je sestre riječima: "Bit će bolje!" Željela je dobro svojoj zajednici i onda, kad je prelazila u pokoj, kojeg više nitko ne može narušiti.

Osobno sam se susretao sa sestrom Andrejom kao staricom u Budžaku i Bos. Aleksandrovcu. U tim prigodama susreću osobu punu pažnje prema svakom bližnjem. Prilikom jednog takvog posjeta Bos. Aleksandrovcu uzela mi je ruku govoreći: "Ja se mnogo molim za svećenike...". Dugo sam razmišljao o tim njenim riječima i staračkim rukama, pa zaključio: "Taj osjećaj, ta pažnja i toplina! To su ruke majke".

Kaže da je mnogo molila za svećenike. Znam da se nije samo molila, nego i radila, upućivala oltaru Gospodnjem. Zajedničkim nastojanjem sa sestrom Blaškom dijete od brata Ivana odlazi u dječačko sjemenište u Visokom, pa tako - i njezinim zaslugama - sada imamo dra fra Velimira Blaževića.

U nekdašnjem "Nazaretu" bila je škola čč. sestara, u kojoj je stjecalo znanje mnogo djece iz prigradskih sela. U tolikom mnoštvu sa sela bilo je djece, koja su se malo grublje izražavala. Koje bi dijete bilo pogana jezika, nešto ružno kazalo ili psovalo, dobivalo bi veliki crveni jezik, da ga nosi cijeli dan. Naime, jezik je posebno načinjen od crvenog platna. "Lajavcu" bi se podvezao, pa bi ga nosio poput neke velike kravate. Razmišljajući o ovakvom stegovnom postupku, zabrinuto gledamo na liječnik današnjeg čovjeka. Kad bi ovo bio opći parametar, moguće da bi se iznenadili i došli do porazne konstatacije: "Bože moj! Koliko bi danas ljudi, umjesto kravate nosilo veliki crveni jezik?"

Bog platio!

U Budžaku je obitavao Ivica Batković Andrijin, doseljenik iz Orlovca. Vodio je pogrebno društvo sv. Marka, radio spomenike, ukrasne vaze... Mnogo toga je radio i časnim sestrama, redovito bez ikakve naknade. Od strane sestara uvijek se čula zahvala: "Bog Ti platio!" Jednom je tako obavio neki posao kod sestara. Počašćen kavom i rakijom oprašta se, odlazi kući a časna sestra izusti uobičajeno: "Bog Ti platio!" Dosadi Ivici takva "preporuka", pa će časnoj: "E, ne može ni Bog uvijek plaćati. Dete, sada platite Vi!" Razmišljam o tome, pa dolazim do zaključka: "Bolje bi bilo da je časna sestra izostavila rakiju".

Joskan

Ovo je pripovijest, koju je napisao fra Franjo Lipovac o smrti mlinara Jose Lipovca iz Budžaka. Donosim je u cjelosti:

Suton je. Vrbas se probija krajem. Muklo šumi. Naglo prolazi kroz stjenoviti predio. Valovi šume razbijajući se od tvrde klisure. Voda se zapjenila. Dolazi i prolazi. Još koja ptica leprša zrakom. Laki vjetar popuhuje. Tiho je u sutonu ljetne večeri, sve je u skladnom redu.

U daljini rječnog talasanja zapaža se čamac. Teško ide naprijed. Bori se s brzim valovima rijeke. Nitko se ne vidi na njemu. Ali, za nekoliko časaka, eto ga na vidiku. U njemu je seoski mlinar, stari Joskan. Bio je na ribarenju, pa se vraća umoran i mokar. U torbici nosi nekoliko ribica. Starac je s tim zadovoljan. Ipak je nešto uznemiren i dršće. Trese mu se staračko tijelo, kako i ne bi. Mokar je do kože, vjetar propuhuje, a čovjek star i iznemogao. Čamac se primiče kraju i zamalo već ga stari mlinar veže za brijest. Izvadio je mrežu, torbicu i nesigurnim korakom pošao prema mlinu. Nije mu daleko. Eno, tamo gore na obali, medu zelenim vrbljem.

Sunce je upravo zalazilo kad se je starac vraćao. Cijela je okolina odsjevala u rumenim bojama. Joskan je u š a o u mlin. Pod rukom je nosio suhoga granja, što ga je usput skupio. Uskoro naloži vatru u maloj peći, sjedne na klupu i grijao se. Vatra se razgorila, pucketalo je suho granje, a starac se zamislio. Nije ni večerao, samo je ispušio lulu duhana i otišao leći. Ne može spavati. Prehladio se u ribolovu, muči ga kašalj i glavobolja. Jutro je. Tanka maglica zastire obzorje, a tek prodire koja sunčeva zraka. Sva priroda još spava. Dole se čuje buka Vrbasa. A Joskan? On se pati. Sve bi on sada dao, samo da mu je ustati, uzeti čamac pa na rijeku. He, sada je istom na njega djelovala huka Vrbasa. Dolaze susjedi da ga tješe. Ali on samo nešto misli. Želio bi se na rubu čamca kraj rijeke odmarati, loviti ribu, mljeti i životariti.

Sunce je visoko odskočilo. Joskana uhvatila groznica, muči ga i trese bez prestanka. Cijeli dan nije ništa jeo, samo bi katkada puštao guste kovrtljaje dima. Tako do na večer. Smrklo se... Tamo, malo dalje u selu, čula se buka i žamor. U mlinu starog Joskana svjetluca blijedo svjetlo zaprešene lampe, što visi u uglu. Vani je naglo zazviždao vjetar i lampa se utrnula, a kroz to vrijeme ugasio se i jedan život: Joskan je umro. Sutradan došli su susjedi i pokopali starca na seoskom groblju. I tamo u sjeni lipa s mirom počivao je stari mlinar...(7).

"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA

autora: Fra Jurice Šalića"

Komentirajte prvi

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2