|
DELIBAŠINO SELO Kad danas spomenemo trapiste, mislimo na njihov samostan, posjed i mjesto u kojem su se nastanili u blizini Banje Luke. Došavši u banjalučki kraj, naselili su se u Delibašinom Selu. Ono se nalazi na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od grada. Djelom je uz obalu rijeke, dijelom na rubovima bujne šume. Dakako, ovo selo postupno ulazi u gradsku regiju Banje Luke. Inače je pripadalo gradskoj župi, sve do prvih godina austrijske vlasti, kad je s ostalim selima na toj strani Vrbasa dodijeljeno župi Petrićevac. Godine 1973. osniva se župa "Marija Zvijezda", čiji centar čini trapistički samostan u Delibašinom Selu.
Prošlost Mjesto pod ovim imenom nastalo je u prvom periodu turske vladavine. Njegovi mještani pretežno su bili muslimani, što nam sugerira sam naziv mjesta. To je posve razumljivo za period islamizacije u Bosni. Selo je bilo malo, ali značajno. Locirano uz prelaz preko Vrbasa, na putu koji vodi od Banje Luke Slatini čini strateški važno mjesto. Međutim, pojavom austrijske vojske u banjalučkom kraju 1688. i 1737. godine muslimani se osjećaju ugroženim, pa se povlače u grad a u mjestu ostaje samo nešto katolika. Naravno, ne zaboravlja se ime mjesta, koje se i dalje naziva Delibašino Selo. U drugom dijelu turskog perioda spominje se ovo selo kao malo mjesto, s nekoliko katoličkih kuća. Nije moglo imati kakve perspektive zbog nesigurnosti, koja je tada - stjecajem okolnosti - vladala u spomenutom mjestu. Naime, turski zulum i periodično pojavljivanje kužnih bolesti predstavljali su permanentnu prijetnju, koja je vodila zatiranju našeg naroda. Ali u Delibašinom Selu moralo se računati s još jednim faktorom, koji je unosio nemir i nesigurnost, a to je nazočnost hajduka. Razni pustolovi, komite, drumski razbojnici, odmetnici i svakojake bande nalazili su uporište i sigurno sklonište u šumi, ispod koje im se kao brana ispriječila rijeka. Dobro zaklonjeni zavjesom šume a tako blizu grada i puteva, presretali bi prolaznike, otimali i pljačkali imovinu. Na brežuljku, s kojim nastaje šumoviti predio nalazi se seosko groblje. Malo kao i selo. Tek se u posljednje vrijeme povećalo. Njegovo postojanje seže u dalju prošlost, što potvrđuju zapisi matičnih knjiga. Između ostalog, obično se bilježi da je pokojnik pokopan u groblju u Delibašinom Selu (8). U vremenu dolaska trapista u groblju je bila skromna drvena kapela, posvećena sv. Ivanu Krstitelju. S vremenom ta kapela i groblje pretvaraju se u značajno svetište sv. Ive, koje zauzima vidno mjesto u duhovnom životu katolika banjalučkog kraja. Inače, cijeli banjalučki kraj može se dičiti lijepim brojem duhovnih zvanja, svećenika, redovnika i redovnica. Upravo Delibašino Selo prodiralo je jedno takvo zvanje, kojim se ponosi Katolička Crkva u Bosni. Naime, iznad groblja sv. Ive, u domu koji se nalazi u bujnoj i lijepoj prirodi rodio se sadašnji kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanske metropolije. U Delibašino Selo došli su oo. trapisti. Po njima nerijetko mjesto nazivamo Trapistima. Međutim, pravi, službeni naziv je i dalje Delibašino Selo. Čak i u novije vrijeme, kad se utapa u gradsku regiju. Brojno stanje Delibašino Selo je tijekom prošlosti bilo manje mjesto, s malo domaćinstava, što potvrđuju statistički podaci, koje izvori mogu pružiti: 1737. godine 6kuća 47članocva 1742. 7 kuća 50članova 1768. 11kuća 89članova 1813. 13kuća 67članova 1864. 10kuća 66članova 1877. 11kuća 47članova 1885. 58članova 1892. 41članova U vremenima iz kojih datiraju ovi podaci, Delibašino Selo je malo selo, bez tendencije većeg rasta. I u novijem vremenu ovo mjesto nema kakvog većeg prirasta. Najveću brojnost svojevrsno donijeli su mu oo. trapisti, kojih je 1910. godine bilo 219 članova. Pa i u ovom vremenu širenja grada na Delibašino Selo nema kako značajnog prirasta stanovništva, jer tu su smješteni bolnički odjeli ortopedije, pivovara i vojna skladišta. Uz već postojeće trapiste. Trapisti Ovi strogi redovnici došli su u Bosnu 1869. godine. To je vrijeme kraja turske vlasti, kad ni jedan zakon nije garantirao kršćaninu sigurnu mogućnost posjedovanja zemljišta u ovoj najisturenijoj turskoj pokrajini. Prodorni pionirski duh o Franza Pfannera rješavao je i taj problem imovinskog stanja. Kad su došli u Delibašino Selo, trapisti su na posjedu imali na raspolaganju samo jednu krovinjaru, daščaru, kojoj nisu bili potrebni prozori, jer su razmaci između dasaka propuštali dovoljno svjetla. Dvije godine nisu znali što je mlijeko, povrće i inače pristojna ishrana. Uglavnom im je na stol dolazilo jedno te isto: kruh od kukuruza i grah. Odmah su izgradili privremeni samostan, da uzmognu koliko - toliko biti zbrinuti. To im je bio spas, jer zima 1870. godine bila je izuzetno oštra, s mnogo padavina. Vrbas se zaledio a čopori gladnih vukova spuštali su se do samostana. Zemlja je bila zapuštena, obrasla korovom ili pod šumom. Još uvijek je vladala nesigurnost, specifična za Bosnu u posljednjim godinama turske uprave. Turske vlasti su prijekim okom gledale na te čudne došljake iz austrijskih zemalja. Turska vojarna bila je na suprotnoj obali Vrbasa. Sve u svemu, složeno stanje, s prizvukom romantičnosti, arhaičnosti i nestabilnosti. U tako zapuštenom i njima nepoznatom predjelu trapisti su počeli upomo stvarati uvjete za život redovničke zajednice. Uskoro su se vidjeli krupni rezultati njihovog rada. Kako im se povećavao broj, tako su im ostvarenja bila veća i raznovrsnija. Slijedi izgradnja, korištenje drveta, vodene snage na Vrbasu, otimanje zemljišta od šume i kultiviranje, otvaranje radionica a povrh toga uređen život redovničke zajednice, u kojoj se mnogo radi a govori samo onda kad se moli. Tako uređena zajednica trapista ličila je na zahuktali stroj, koji zaostaloj sredini Bosne pokazuje smjer evropske kulture i civilizacije.
Trapisti su mnogo gradili, dograđivali i proširivali. Ovaj trend izgradnje je trajao sve do izgradnje sadašnje crkve 1925-1928. godine, kad se opatija "Marija Zvijezda" pokazivala u punom sjaju. Uz velebnu crkvu i samostan na posjedu bilo je mnogo zgrada, pogona i ustanova. Sve zajedno činilo je manje naselje na obali Vrbasa, ispod šume, koja je prekrivala okolne brežuljke. Osim crkve i samostana, koji su građeni u dva navrata ("Maria Stern" o. Franza Pfannera i "Marija Zvijezda" kakvu pamtimo) važnija ostvarenja oo. trapista bila su slijedeća: - Mlin s tri kola, izgrađen 1872. godine. Novi mlin, koji je sagrađen 1910. godine bio je najveći u Bosni. Dnevno bi se u njemu mljelo po četiri vagona brašna. - Sušionica šljiva, podignuta 1872. godine. - Uz sušionu vezan je "Schweizerei", prostor za proizvodnju čuvenog trapiskog sira. Krajem 19. stoljeća ta proizvodnja je prenesena u Topolu i Aleksandrovac. - Pilana, izgrađena 1872. godine. Rađena je u kombinaciji s mlinom, jer je kao pogon imala istu vodenu snagu Vrbasa. - Godine 1872. izgrađen je kerep, prelaz preko Vrbasa. Zajedničkim nastojanjem oo. trapista i austrijske vlade, s jednakim ulaganjem izgrađen je 1904. godine most sv. Bernarda na Vrbasu, koji je otvoren 27. studenog naredne godine. Blagoslovio ga je tadašnji banjalučki biskup fra Marijan Marković. - Pivovara, koja je počela s proizvodnjom 1875. godine, premda današnji nasljednici te trapiske tvornice na bocama piva "Nektar" kao vrijeme početka proizvodnje bilježe 1873. godinu. - Godine 1878. izgrađena je tvornica sukna. - Iste godine otvoreno je sirotište. - Hidrocentrala na Vrbasu izgrađena je 1899. godine. Povezano s ovim ostvarenjima, možemo spomenuti neke posebnosti i zanimljivosti, vezane uz nastojanje oo. trapista: - Kad su došli, trapisti su bili deprimirani zaostalošću kraja i nepostojanjem nikakvih uvjeta za život redovničke zajednice. Poticaj da tu ostanu i urede svoj život davao im je katolički narod, koji se na Ivan-dan, tri dana nakon njihovog dolaska sabrao na mjesnom groblju. Narod je ostavio lijep dojam na trapiste, koji su bili oduševljeni njegovom pobožnošću. Taj primjer ih je poticao da su načinili dobar izbor i da ustraju u namjeri ostanka i izgradnje. - Prvo zvono nakon 1528. godine u banjalučkom kraju pozvonilo je kod oo. trapista 1871. godine. - Prvu i jedinu vjetrenjaču u našim krajevima izgradili su trapisti još za turskog vremena. Spominje je o. Franz Pfanner u opisu borbi u Banjoj Luci 14. kolovoza 1878. godine: "Puške prašću kano naša vjetrenjača" (9). U vremenu Bosansko- hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine, a ponajviše za borbi s pobunjenim muslimanima 14. kolovoza iste godine trapisti su predstavljali svojevrsno sklonište za mnoge Banjalučane. U nemirnim vremenima ustanka kod njih je nalazio utočište banjalučki župnik Andrije Vidović. Ovo potvrđuje fra Anto Knežević, koji napominje da je spomenuti župnik "dva puta Trapistani sa svim svojim imanjem i službom bježao" (10). U navali muslimanskih pobunjenika u kolovozu 1878. godine trapisti su - zaklonjeni rijekom - pružali kakvu-takvu sigurnost. Mnoštvo katoličkog naroda bježalo je preko kerepa samostanu oo. trapista. U posljednji trenutak izbjegli su oo. franjevci s Petrićevca i sklonili se kod trapista. Otac Pfanner je pridošlice i siročad poslao duboko u gustu šumu, da bi bili pošteđeni od eventualnog napada na samostan. - Za potrebe radionice trapisti su devedesetih godina 19. stoljeća imali dvije parne mašine. - Godine 1898. u mlinu su postavili uređaje za proizvodnju malih količina električne energije, pa je 27. ožujka iste godine samostan dobio električnu rasvjetu. Ovo je prethodilo gradnji hidrocentrale. - Manja centrala, s turbinama ("čigrama") izgrađena je 1899. godine. Od nje se tijekom vremena granala električna mreža, da bi se osvijetlila poljoprivredna škola, pojedine kuće u Budžaku i gradu, te samostani čč. sestara i oo. franjevaca. - U zajednici oo. trapista živio je brat Eberhard, arhitekta, koji je projektirao sve značajne objekte. Usput, dao je planove za gradnju mnogih crkava u sjeverozapadnoj Bosni: Dubica, Mahovljani, Ivanjska, Barlovci, Gradiška, Prnjavor, Doboj, Topola, Bos. Aleksandrovac... - Kod oo. trapista radilo se parnim mašinama, elektrikom, traktorima... U raznovrsnim radionicama izrađivana je kvalitetna roba. Istovremeno, na individualnim gospodarstvima u susjedstvu moglo se vidjeti drveno ralo. Gvozdeni plug značio je mnogo a plug s dva točka zvani "švabac" imao bi koji veliki gazda. - Kod trapista radili su mnogi susjedni mještani. Tu su se nalazili zaposlenje, usvajali nove metode rada, strojeve i alate. Ukratko, uključivali su se u novost života, koji nudi napredniji svijet. U zaostaloj sredini to je značilo izvor primanja, tj. nalaženja ruha i kruha. - Samostan je imao "portu", na kojoj su se siromašni mogli nahraniti u određeno doba dana. Uvijek su mogli dobiti potrebni obrok. Bilo je istinske sirotinje, kojoj je "potra" život značila. A bilo je i zgubidana, koji bi se smucali trapiskom šumom i čekali vrijeme za obrok. Možemo konstatirati: zajednica oo. trapista u Delibašinom Selu predstavlja se u svom pravom svjetlu. U početku malobrojna a kasnije u sve većem broju. Najviše ih je bilo 1910. godine, kad je samostan brojio 219 redovnika. Pored izgradnje, poljodjelskih i zanatskih djelatnosti, među njima je bilo stručnih ljudi iz svih područja ljudske aktivnosti: humanista, inžinjera, arhitekta, medicinara, biologa, filozofa... A što je najdragocjenije, kao zajednica čine svijetlu točku kršćanstva u banjalučkom kraju. Vlastodršci ateističke Jugoslavije su ih razvlastili, ali oni su i dalje ostali na svome mjestu. S umanjenim brojem i mogućnostima, održavajući samostan i prihvaćajući se župnog rada prilagođavaju se zahtjevima i izazovima, s kojim se susreću Bogu posvećene osobe i Božji narod u ovome vremenu. Brat Mohor Kad tražimo lik, predstavu trapista, u mnoštvu tih strogih redovnika u odori s bijelom togom,cmim prevjesom i kožnim pojasom,svatko se prisjeća nekog od zaslužnih Božjih ljudi iz samostana " Marija Zvijezda". Tu se izmjenjuju čitave generacije, koje skupa čine plejadu svetih i umnih ljudi, dobrih majstora, graditelja, ekonomista, baštovana... Nama je u svježem sjećanju uzorni svećenik o. Anto Artner, te naš suvremenik, Superior samostana o. Niward Volkmer. Iz mnoštva tih sluga Božijih izdvajam časnu osobu brata Mohora. Puno mu je ime Mohor (Franc) Dvojmoč, rodjen 14. studeni 1914. godine u selu Dobrove kod Krškog u Sloveniji. U samostan "Marija Zvijezda" došao je 1928. godine. Nije se spremao za svećeničku službu, pa postaje obični trapist, brat u bratstvu, brat Mohor. Neko vrijeme poučavao je novake, da bi godine, koje su prethodili Drugom svjetskom ratu proveo u filijalnom samostanu " Josipovac" u Bos. Aleksandrovcu, gdje je spravljao čuveni sir. Tako je postao "majstor trapiskog sira". Tu je naučio i svirati, pa je tako osposobljen vodio crkveni zbor. Tko god bi dolazio u samostansku crkvu oo. trapista na sv. Misu, morao bi upoznati ovu iznimnu osobu. Po redu, radu, držanju i ponašanju bio je običan redovnik-trapist, poput ostalih u samostanskoj zajednici. U svojstvu časnog brata život mu je bio neprestano služenje Bogu, svome Redu i vjernom narodu. Crkva i samostan predstavljali su polje njegovog rada. Istina, sve ovo je svojstveno svim trapistima, ali ono po čemu ga ljudi cijene i pamte jest njegov lijepi glas i sviranje na orguljama, koje je odavalo vrsnog umjetnika. Desetljećima je u samostanskoj crkvi kao orguljaš vodio crkveni zbor, gdje je uvijek do izražaja dolazio njegov izvježbani, melodični i Bogom nadareni glas, koji slušateljima ostaje nezaboravan. Kad bi pjevao koralne Mise, nazočni bi imali priliku doživljavati klasiku glazbe. Nije se udaljavao od samostana i crkve a ipak je bio u svemu informiran. Točno je znao što se svijetu događa. Čak i u ono vrijeme, kad su trapisti u šutnji živjeli, molili i radili. Veći dio svog života proveo je u takvoj šutnji. I tada je znao sve novosti. Kad je ubijen predsjednik SAD-a John Kennedy 1963. godine, on je odmah dočuo za atentat. Kako? Preko radija ili razgovora prolaznika? U oba slučaja on je bio obaviješten. Idući na molitvu znacima prenosi vijest Antonu Goričancu. Tonči shvata da je na nekog državnika izvršen atentat, ali ne dokučuje tko bi to mogao biti. Radoznalost je velika. No, šutnja je bila zakon, pa je Tonči saznao za zlu kob Kennedya tek poslije molitve. Brat Mohor je preminuo u nedjelju 6. listopada 1996. godine nakon što je učinio svečanijom sv. Misu lijepim pjevanjem i sviranjem. Da, bio je to vjerni i vrijedni brat Mohor Dvojmoč. Pretpostavljam što na slovenskom jeziku znači Dvojmoč, ali uviđam da je brat Mohor udvojenom moću radio svoj posao. Radio, odradio, otpjevao, pa se pridružio anđeoskim korovima. Otišao je na blagi počinak a kod banjalučkih katolika ostao je u lijepoj i trajnoj uspomeni. 8) "Sep. in Coem. Dellibassino Sello nuncupato", MK. župe Ivanjska, godina 1811., br. 178. 9) Obzor 1878. godine, od 27. kolovoza, br. 195. 10) Dr. fra B. Gavranović, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini, Sarajevo 1959., str. 159
"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 3656
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
