VUJNOVIĆI

Ovo selo danas čini obod grada na njegovom sjeverozapadu. Inače, u prošlosti Vujnovići su bili omaleno mirno selo ispod Timara, smješteno uz istoimeni put, koji iznad Novakovića veže prijedorsku i staru gradišku cestu. Prostori sela pripadali su gradskoj, motičkoj, ivaštanskoj, rakovačkoj i u zadnje vrijeme petrićevačkoj župi. Manji dio, ispod auto - puta Banja Luka - Klašnice od 1983.godine pripada župi Budžak.

Od starosjedilačkih obitelji u Vujnovićima su se održali Arabadžići. Aleksići su također starosjedioci, ali se više pribrajaju Zalužanima. Krajem 18. stoljeća u selo su pristigle Pavleke, da bi se u 19. stoljeću pojavili Marići, Tukarići, Blaževići i drugi. Ljubičići i Gavrići su došli iz Liskovice.

Do potresa 1969. godine Vujnovići su bili čisto katoličko selo. Od tada se u njemu naseljavaju i drugi. Pogoni "Rudi Čajaveca", smješteni na zemlji Vujnovića ispod puta u gornjem dijelu sela oduzeli su dragocijeni prostor mještanima Vujnovića. Ovo se isto dogodilo prilikom gradnje autoceste u donjem dijelu sela, koje se time presijeca na dva jednaka dijela. Iako su danas Vujnovići periferija grada, pored prometnica koje ih uokviruju, ipak još nisu urbano izgrađeni. Doskora se u selu mirno, tiho i idilično živjelo, što sada narušava huka snažnih strojeva s prometnica i iz pogona "Rudi Čajaveca", te iz ciglane s Timara. Takvim približavanjem grada nagovješta se preobražaj sela u urbanu sredinu.

Vujnovići su bili jedno od najkatoličkijih sela u okolici Banja Luke. Takvu katoličku sredinu mogli smo naći u Golubićima u susjednom Šargovcu, u Stranjanima ili kojem sačuvanom ivaštanskom selu. U eri komunističkog poretka nisu bili zaraženi "crvenim bezvjerjem", tako da i 70-tih godina 20. stoljeća medu sobom gotovo nisu imali članova vladajuće ateističke partije, radi čega su trpjeli ne male kritike. Očito, Gospino svetište u selu činilo je svoje. Uz to, na dobroj zemlji, blizu grada i sa zaposlenjem, u selu se moglo dobro živjeti, sa svim blagodatima. U šali su se uvijek dokazivali Marići i Blaževići, uvjeravajući se međusobno, koji su bolji. Prvi bi govorili da potječu od B.D. Marije a drugi da su "blaženi", opet od blažene Gospe. I ne složivši se, na koncu izađe da su i "Blaženi" i "Marijini", i Blaževići i Marići gospini, kao što je cijelo selo pod njezinim okriljem. Čini se da ih je Gospa složila svaki put, kad bi ušli u kapelu. Složno bi molili.

Od kolovoza 1995. godine u Vujnovićima gotovo i nema katolika. Iz poznatih razloga morali su poći u izbjeglištvo. U selu su ostale samo 2-3 katoličke obitelji i nekoliko pojedinaca. Stjecajem okolnosti u ratnim vremenima i po nekoj pravičnosti međunarodnih i domaćih čimbenika selo je ostalo bez svojih mještana. Međutim, po pravednosti, to se ne bi dogodilo. Nitko ne bi trebao ići iz svog sela.

Gospina kapela

Značajno mjesto u selu i životu njegovih mještana zauzimala je Gospina kapela, smještena na pogodnom mjestu u gornjem dijelu sela. Izgrađena je u vremenu između dva svjetska rata. Bila je malih dimenzija, zidana i lijepo održavana. Uređivali bi je, krečili i kitili cvijećem, posebno za Spasovo, kad bi se kod nje održavao blagoslov za selo. Iza kapele postavljen je veliki drveni križ. Skromna kapela nije bila toliko značajna, koliko Gospin kip, koji je u njoj smješten. Naime, kad je poslije Drugog svjetskog rata od čč.sestara oduzet samostan "Nazaret", zauzimanjem č.sestre Agneze Komarice Vujnovćani su dobili Gospin kip, koji je do tada stajao u lurdskoj špilji u vrtu iza samostana. Neko vrijeme bio je smješten u kući Mate Arabadžića zvanog "Parica", dok na koncu nije postavljen u kapeli. Kip je dosta velik, nešto manji od naravne veličine. Bio je magnet, koji je privlačio vjernike da obavljaju privatne pobožnosti.

Takva svetinja u mirnom katoličkom selu nije se sviđala lokalnim ateističkim vlastima, pa su manirom komesara razbijački riješili stvar. Njihovi izvršitelji iznijeli su i razbili kip na putu ispod kapele. Časne sestre su od polomljenih ostataka opet sastavile kip, koji je nešto kasnije vraćen na njegovo mjesto, tako da su vjernici opet dolazili i molili kod kipa, obavljajući svoje zavjete. Tu se najprimjerenije vidi praksa, koja se zapaža pri svetinjama po selima: blagdanima, čak i običnim danima vide se vjernici, posebno žene, djevojke i djeca kako obilaze oko kapele. Njih po dvoje, troje prihvate se jedne krunice, obilaze, mole i završavaju klečeći pred kipom.

U potresu 1969. godine kapela je mnogo rastrešena. Kako takva nije mogla služiti svojoj svrsi, mještani su sazidali novo, čvršće zdanje. Već u 60-tim godinama 20.stoljeća tu se održavala Služba Božja nedjeljama i blagdanima, čime ovo Gospino svetište postaje filijalom petrićevačke župe. Kako je na sv. Misu dolazio veći broj vjernika, često puta zimi bi na snijegu prestajali cijelo vrijeme bogoslužja. Kad je izgrađena petrićevačka crkva 1973-1975. godine, šator u kome se služila sv. Misa postao je suvišan. Njegova željezna konstrukcija prenesena je u Vujnoviće, nastavljena na kapelu, pokrivena ter-papirom i opšivena daskama. Kasnije je taj montažni dio jednostavno obzidan i prekriven pouzdanijim pokrovom od salonita. Međutim, iako je tu bilo dosta prostora, i tako dograđena kapela bila je malena za veći broj vjernika, koji su se tu sabirali na sv. Misu, jer pored Vujnovćana tu su dolazili mnogi vjernici iz Zalužana i Šargovca, te nešto manje iz Novakovića i Derviša. 

Kvega