|
Ovo naselje ima povoljan geografski položaj. Kad gledamo s Crkvena, zapažamo da se od Obuvaljske blaga kosa spušta okomito na Vrbas. Uz doline i ravnice s lijeve strane, do rječice Dragočaja to su prostori zalužanskog naselja, koje ima mnogo prednosti. U blizini je grad Banja Luka, koji već zahvata prostore ovog mjesta, koje se naslanja na Vrbas između Derviša i Trna. Sijeku ga važne prometnice, koje vode za Prijedor i Gradišku. Tu je i željeznička pruga a uz nju i manja trenažna zračna luka u sastavu garnizona. Sve u svemu, značajno i zanimljivo naselje, koje se uklapa u gradsko područje Banje Luke na njenom sjevernom rubu. Jedino mu izgled i zdravu prirodu kvari deponija gradskog smeća, smještena pod Crkvenama, u jugozapadnom dijelu zalužanskog prostora.
Čini se da je u prvom dijelu turske vladavine na području Zalužana uz Vrbas bilo manje muslimansko naselje, nastalo kao produkt islamizacije u 16. i 17. stoljeću. Na sadašnjem prelazu pruge bilo je muslimansko groblje. Prema predaji, tu je bila i džamija. Ovo nam govori da je tijekom 16. i 17. stoljeća muslimanski dio sela bio uz Vrbas, na prostorima današnjeg marketa, betonare, škole, upravnih zgrada i ugostiteljskih objekata a dio sela s kršćanskom rajom katoličke vjeroispovijesti nastajao je u Koritovcu i sezao sve do Obuvaljke. Muslimanski dio sela nestao je u ratnim i kužnim godinama 1683 - 1737. godine. Od njega ostaje samo groblje i spomen na džamiju. Katolički dio Zalužana ostaje i dalje na istome mjestu, ne spuštajući se rijeci Vrbasu jer su kršćani sigurniji zaklonjeni šumom, nego usput i rijeku, gdje bi više bili izloženi turskom zulumu. Zato je cijelo vrijeme drugog dijela turskog perioda prostor Zalužana uz rijeku ostao nenaseljen, kako svjedoče izvori iz spomenutog vremena. Tek uspostavom austrijske vlasti zalužansko selo se izvlači na kosu, uz istoimeni put, odakle se dijelom spušta niže . prema Vrbasu, popunjava dotada prazni prostor i postupno stvara centar Zalužana. Kao najstarije rodove u Zalužanima nalazimo Kašljeviće i Aleksiće. Godine 1768. kućna zajednica Nikole Kašljevića broji 28 članova a Nikole Aleksića nešto manje, 24 člana. Inače, oni su uz Glavaše pravi starosjedioci, koje nalazimo na popisu 1744. godine a svi ostali nadošli su u kasnijim vremenima. Kneževići su pridošli iz Stranjana početkom 19. stoljeća. Migracijom i kužnim zatiranjima nestali su u gornjem Dragočaju a ovi, naseljeni u Zalužanima i susjednom Šargovcu održali su se kao značajne obitelji u mjestima. Sredinom 18. stoljeća jednu obitelj Pavlovića nalazimo u Zalužanima. Istovremeno, Pavlovići su bili brojni na Pavlovači, brdu između Dikevaca i Gradine, što nas navodi na pomisao, da su odatle došli u Zalužane. Preostali na Pavlovači su izumrli i raselili se a doseljeni u Zalužane nisu se dugo zadržali u novom obitavalištu. Tu ih je prorijedila velika kuga 1813 - 1818. godine, kad ih je 22 podleglo opakoj zarazi. Pavlovići, koji su preživjeli kugu preselili su se u Budžak, uz put koji nosi njihovo ime. Obitelji Glavaša nalazimo u Zalužanima uz Aleksića i Kašljeviće sredinom 18. stoljeća. Kužnim zatiranjem i seljenjem nestali su iz ovog mjesta. Ojdanići su naseljenici s Ojdanića Brda. Pojedine njihove obitelji zadržale su se na spomenutom brdu do polovice 19. stoljeća. U Zalužanima se pojavljuju krajem 18. stoljeća. Čini se da su tu došli zahvaljujući ženidbenim vezama. U matičnim knjigama spominje se da je u 80-tim godinama 18. stoljeća nekoliko nevjesta s Ojdanića Brda udano u Zalužane. Nakon njih pojavljuju se i pojedine njihove obitelji. U vremenu pomora velike kuge 1813 - 1818. godine bilo ih je više u Zalužanima, nego na Ojdanića Brdu. Bar ih je više pomrlo od zaraze. Sredinom 19. stoljeća nestaje ih u postojbini na spomenutom brdu a u Zalužanima su se umnožili, tako da s Kašljevićima i Aleksićima čine najmnogoljudnije rodove. Tijekom vremena u Zalužane su naselili i drugi: Ljevari, Brkići, Uvalići, Matoševići, Tadići... U posljednje vrijeme nadošao je izvjestan broj pravoslavnih, koji su se naselili u donjem dijelu sela. Tijekom prošlosti Zalužani su imali slijedeće brojno stanje: 1737. godine 40 kuće, 530 članova 1742. " 14 " 110 1768. " 12 " 187 1813. " 15 " 162 1856. " 11 " 125 1858 " 11 " 118 1864. " 13 " 125 1877. " 14 " 85 1880. " 13 " 95 1885. " 106 1892. " 114 1935. " 325 1960. " 454 1991. " 483 1994. 295 1996 . 38 Od 1885. godine uračunata je samo barlovačka strana sela. Strana koja pripada župi Petrićevac pribraja se Vujnovićima, pa o njoj nemamo točne evidencije. Zalužančani su inače dobri vjernici. Ponajviše su dolazili Gospinoj kapeli u Vujnoviće, jer to im je najbliže. Mnogi su se vidjeli i u većem broju u barlovačkoj župnoj crkvi, u kapeli čč. sestara u Budžaku, katedrali, na Petrićevcu, u trapistima, u Trnu... U svom selu nemaju bogomolje. Bio je kip - svetinja na Tunjicama, koji je porušen u jesen 1995. godine. Crkve, i kapele, kao i današnja kapela na Crkvenama građane su u zalužanskom dijelu groblja. Ovaj povijesni razvoj Zalužana doveo je do urbanizacije samog mjesta, na dodiru gradskih regija Banje Luke i Trna. Međutim, rat 1991 - 1995. godine donosi korijenite promjene u mjestu. Zalužančani su jednostavno morali napustiti svoja ognjišta do kraja kolovoza 1995. godine. Ostao ih je samo neznatan broj. Mnogi su se zadržali na Okučanima i u Petrinji, bilo da su mijenjali imanja, ili su jednostavno razmješteni po tuđim kućama. Takvo stanje zadržava se godinama. Gospodin Ćup Imamo svakojakih nadimaka, ali ovaj nam je posve neobičan. Kad je bio mali dječak, jednom zgodom vadio je orahe iz ćupa. Kako mu je to teško išlo - valjda zbog nestrpljivosti ili nespretnosti - razbio je spomenutu glinenu posudu, samo da što prije dođe do njenog sadržaja. Prema neprežaljenoj posudi - ćupu dobio je ovaj nadimak. Inače, zove se Drago Ojdanić, s drugotnim nadimkom Dragec. Sin je pok. Marka zvanog Brka. Sredovječan čovjek, koji živi u mješovitom braku sa suprugom Ivankom. S njima je i mati i sin Marko, dok je kći Klaudija u Njemačkoj. U obitelji je sve skladno, sve se slaže, samo on, kad se nakiti pićem malo iskače iz te harmonične zajednice. Dobar čovjek, zna i hoće mnogo uraditi, što treba kod kuće, susjeda i u selu. Ne može se obaviti sahrana na Crkvenama a da on ne organizira kopanje i ostale pripremne radove. Inače je dobar vjernik. Često je preko rosnih bara i rijeke dolazio na ranu Misu u barlovačku crkvu. Prije Mise uvijek je bio naslonjen na ogradu pored bunara, ugodno ćaskajući s ljudima. Time je razgonio mamurluk. Poslije rata dolazio je na bogoslužje po grobljima i mi nismo smjeli početi sa sv.Misom bez njegovog "odobrenja". Kod Bore Slavnića radio je sve što bi mu se zapovijedilo. Bio je pravi volonter. Običan radnik, majstor, domar, čuvar stada... Kažu da je čak sjekirom "sjec'o kokošima vodu". Malo više mu jezik leti prije misli, pa svašta kaže. Pogotovo kad malo više popije. Onda mu je jezik "k'o ošlajfan brus". Nadošao je rat 1991-1995. godine. Traže se ljudi pod oružje i na radnu obvezu. On se ne odziva na te pozive, radi čega se morao sklanjati od policije, koja prisilno kupi sposobne za rad. Tu mu je bila sretna okolnost, što mu je kuća na rubu zaravni, ispod koje je šumovita strmina, koja se obara ravnici i rječici Dragočaj. Taj položaj mu je dobro došao. Kako mu je gospodarska zgrada na samom rubu zaravni i dvorišta, uvijek je po njoj nešto radio. Kraj sebe je imao staklenku od pola litre šljivovice i nešto spremljenog jela. Kad bi se pojavili policajci koji kupe na radnu obvezu, zgrabio bi pripremljeno jelo i piće, pa bi zamakao niz stranu u šumu, gdje ga nitko nije mogao pronaći. Ipak, jednom su ga uhvatili na spavanju, pa je otišao mjesec dana na radnu obvezu, na neko poljoprivredno imanje u Foči kod Doboja. Supruga i mati ostale su kod kuće a on je sa sinom izbjegao u kolovozu 1995. godine. Zadržao se u Ratkovcu kod Okučana. Odatle odlazi u Njemačku, da bi se vratio kući 8. siječnja 1997. godine. On je bio prvi povratnik u barlovačku župu. Nastavio je lijepo živjeti u svome domu. Nekad i preveselo, kad se prepusti šljivovici. Jednom, kad je pretjerao, nije mu bilo dobro. Opet briga za suprugu Ivanku. Odvede ga u ambulantu, gdje mu liječnik propiše lijekove. Trebao ih je primati šest narednih dana. No, on neće. Jednostavno kaže: "Ne može!" Liječnik se čudi tražeći objašnjenje. A on ga kratko daje: "Ispek'o sam rakiju". Kao, treba piti a to ne može na lijekove. Uvijek je stvarao ugodno raspoloženje u društvu. Ima lijepih ideja, dosjetki i prigovora, ali i uvijek spremnih odgovora. Kad sam krajem 1998. godine napuštao Barlovce i odlazio na novu dužnost u Vojnić, u šali sam mu govorio: "E moj Dragec! Ja odoh a s Tobom nisam sve obavio. Drugi su Te krstili, pričestili, krizmali i vjenčali a ja bih trebao obaviti ono posljednje, što ne stigoh uraditi". Spremno odgovara u istom tonu:"Hajde Ti pratre! Ovdje je mnogo naroda pomrlo. Sad je red da se netko od pratara doveze u groblje". Nema šta, odgovor bi po mjeri. To je Drago Ojdanić, Brkin, Dragec, Ćup. Možemo reći i Amfora. To dvoje je slično. Gemelli Godine 1840. kod Ilije Kašljevića i njegove supruge Katarine r. Matić našla su se bliznad Ivan i Ruža. Godine 1853. rodili su se Petar i Katarina, bliznad Marijana Ojdanića i Agneze r. Pezić. Godine 1854. rodili su se Jakov i Marija, bliznad Marka Ojdanića i Roze r. Pezić. Godine 1858. došle su na svijet bliznakinje Katarina i Roza, kćeri Ivana Aleksića i Ivanke r. Madžar. Godine 1945. rodili su se blizanci Mirko i Ivo, sinovi Ilije Kašljevića i Kaje - Ojdanić. Nadimci u Zalužanima Purko, Pajko, Brajko, Kreja, Žuna, Cika, Pišća, Bakrica, Ključuka, Ilišak, Leut, Fiut, Krumak, Šum, Muf, Ćup, Dojdo, Šerif, Bilan, Doja, Kega, Gera, Pisko, Dreljo, Brmbo, Čana, Kići, Krivan, Buba, Čupka, Ledina, Šnole, Kusovac, Čule, Ćipa, Meha, Super baka, Kena, Jagan.
"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 4949
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
