|
KULJANI Kad govorimo o Kuljanima, trebamo znati da je riječ o velikom i prilično starom selu, nedaleko od Banje Luke. Smješteno je u kutu, što ga zatvaraju Vrbas i rječica Dragočaj. Graniči se sa Zalužanima, Ramićima, Barlovcima, Trnom i Priječanima preko Vrbasa. Na zapadu se prostire do Ramića i crkve sv. Vida. Proizlazi da je cijeli kuljanski prostor smješten s lijeve strane rječice Dragočaj, u njenom donjem toku. Dužina sela nije veća od pet kilometara a širina tek prelazi dva kilometra. Na istom prostoru u posljednje vrijeme bilo je oko 220 katoličkih kuća. Lijepo i mimo selo, koje se naslanja na Vrbas i gradišku prometnicu, te željeznicu Banja Luka - Prijedor, koja pored Dragočajke prolazi cijelom dužinom sela.
Samo ime sela nije nam dovoljno poznato. Vjerojatno je u njemu bila neka kula u prvom turskom periodu, po kojoj je selo prozvano Kuljanima. I sada ima lokacija "begluk" u selu, na kojoj je nekad bio čardak a čardak i kula mogu se shvatiti kao jedna ista građevina. Prostori sela podpadali su pod dragočajsku župu. Nakon što je ta župa nestala u Veliko bečkom ratu, Kuljani su pripali Ivanjskoj, da bi u kratkom vremenu 1876-1879. godine potpali pod Petrićevac. Konačno su 1879. godine ušli u sastav barlovačke župe, kojoj i danas pripadaju. Selo se izdvojilo iz područja velikog Dragočaja veoma rano. Čini se, odmah poslije propasti dragočajske župe, tj. na početku 18.stoljeća. U Velikom bečkom 1683-1699. i Banjalučkom ratu 1737. godine prostori Kuljana su opustošeni prilikom prolaska i sukoba vojnih formacija, uz nezaobilazne turske osvete. Osim toga, kuga 1732. godine prorijedila je mještane ovih prostora.
U prvom nama poznatom spomenu 1742. godine Kuljani su predstavljeni kao malo selo. Apostolski vikar i biskup fra Pavo Dragičević spominje ih sa sedam domaćinstava, s prezimenima domaćina: Adrovac, Busturević, Marinković, Stoić, Firić, Grgić i Lalić. Kako je selo i dalje bilo izloženo migracijama i kužnim zatiranjima, uskoro su i ovi nestali s područja sela, na koje su pridolazili drugi. Od tada postojećih ostao je samo spomen na Firiće. I danas postoji Firića most, obični prijelaz preko rječice Dragočaja u gornjem dijelu sela, što potvrđuje da su Firići obitavali u gornjim Kuljanima, kod same rijeke. Sredinom 18. stoljeća u selo dolaze Blaževići. Kao i oni u Stranjanima, vjerojatno dolaze iz Lišnje. Imaju drugotno prezime Pranješevići. Bilo ih je više, pa su činili poseban zaselak u Kuljanima. U matičnim knjigama ivaštanske župe krajem 18. i početkom 19. stoljeća često se spominju samo Pranješevići umjesto Kuljana, što govori o značenju i veličini zaselka. Pripadnici tih obitelji danas se prezivaju Blaževići a Pranješević je za njih samo nadimak. Nakon njih u selo dolaze Kukići, Anušići i Vidovići iz Barlovaca, Radmani iz Šimića, Pavleke iz Vujnovića, Domići iz Dragočaja, Mršići iz Trna... Međutim, u austrijskom periodu i za kraljevine Jugoslavije u Kuljane dolaze doseljenici iz Slovenije, Dalmacije i drugih krajeva, koji čine posebnost u selu. Slovenci su: Princ, Cucek, Štemberger, Kralj, Godnić, Šabec... Iz Dalmacije su Božinovići i Plazanići. Od Jajaca su došli Dojderi. Tuzle su starinom iz Šimića. Potkraj turske vladavine silaze ivaštanskoj crkvi u Ružiće, gdje nalazimo Milu Tuzlu kao crkvenog odbornika. Tu je živio s obitelji. Od njegovog sina Ante potiču obitelji kuljanskih Tuzala. Antin sin je pokojni Joso a Josini sinovi Marko, Tone i Joso Tuzla, sada već stariji ljudi. Rendulići su od Kutine a Begići starinom iz Like. Osim toga, u selo je došlo i nekoliko obitelji iz daljih slavenskih zemalja, poput obitelji Karla Kaube (izvorno Kouba), što je i danas uobičajeno češko pre-zime. Ti doseljenici su se grupirali u donjem dijelu sela. Pokopavali su se na groblju Gajić, dok su starosjedioci i dalje išli na Crkvene. Međutim, u posljednje vrijeme Gajić postaje groblje svih Kuljančana. Inače, od kada se zna za Kuljane, uvijek su bili nastanjeni katoličkim življem. Tek u novije vrijeme doseljavaju i drugi u donji dio na gradiškoj cesti. Od vojarni do crkve sv.Vida i dalje obitava katoličko stanovništvo, osim dviju kuća pravoslavnih, doseljenih u 60-tim godinama 20.stoljeća. Blizina crkve sv. Vida sa župnim centrom, te kapela sv.Ilije doprinosili su formiranju katoličkog ambijenta u selu, kakav se nalazi po sačuvanijim selima banjalučkog kraja. Zato nije ni čudo, što je u selu bilo mnogo dobrih katolika, poput pok.Ante Blaževića - Pranješevića. Tu su rođeni i svećenici vlč. Ivica Božinović i fra Božo Blažević, te časne sestre Helena Radman i Marina Domić. Naravno, ovo je selo imalo i svoga "papu" Matu Pavleka. Takvo selo blizu grada, na povoljnom položaju bilo je primamljivo za one, koji su tražili kuće i posjede oko Banje Luke 1991-1995. godine, što im je pogodovalo, jer su se Kuljunčani - pod velikim pritiskom - morali sklanjati i napuštati domove. Negdje je bilo prisile, izbacivanja, čak i ubojstava (Niko Blažević Pepin, djed Joso Brkić). Na koncu 1995. godine selo je izmijenilo etničku i konfesionalnu sliku. Ostao je neznatan broj katolika i tužna konstatacija: "Što bi od onako lijepog sela i još ljepšeg života u njemu?". Kapela sv. Ilije Kuljani su imali svoje svetište u selu, lijepu kapelu za održavanje "goda" i Privatnih pobožnosti. Svetište je ustanovljeno u 30-tim godinama, između dva svjetska rata. Mještani su najprije kupili parcelu zemlje od Jose Jakobašića, koja se nalazi na pogodnom i cijelom selu dostupnom mjestu. Na tome malom komadiću zemlje s nekoliko stoljetnih hrastova sazidali su kapelu pred Drugi svjetski rat, koju su lijepo uređivali i po potrebi popravljali. Ovo malo zdanje potpuno je rastresao potres 1969. godine. Kako ne bi ostali bez svetinje i "goda" u selu, mještani su pred Ilin-dan 1971. godine sazidali novu, solidniju kapelu. Ona nije baš najljepša u barlovačkoj župi, ali je najuređenija, jer su joj oni bliži Kuljančani posvećivali mnogo pažnje. Osim zavjeta na Ilin-dan, tu bi se u svibnju održavao poljski blagoslov za selo a u posljednje vrijeme slavio bi se i blagdan sv. Nikole Tavelića. Svakako, najsvečanije kod kapele bilo bi na blagdan sv. Ilije proroka. Ilin-dan je blagdan za sve u selu, čak i za one koji su se zapustili u vjeri, jer ako ništa drugo, bojali su se gnjeva Ilije gromovnika. Svjesni su da ih može snaći neka nevolja ako ne svetkuju Ilin-dan i inače dan Gospodnji. Takvo "uvjeravanje" doživio je Ivo Blažević Apin iz istog sela. Djeca su se spremala kupiti sijeno nedjeljom. Otac Ivo, ne baš potrčan za rad odgovara ih a djeca, mladost k'o ludost: hoće, pa hoće. Sakupe sijeno a grom ga zapali. Ivina žena zakuka: "Izgorijet će sve! Sva sijena i slama". A Ivo, probudivši se u svojoj kršćanskoj svijesti odgovara: "Neće, neće! Izgorijet će samo ono, koje smo kupili na svetkovinu!" Na opće iznenađenje, pogodio je: izgorjelo je samo sijeno, nesretno kupljeno nedjeljom. Tijekom rata 1991-1995. godine ova lijepa kapela je pretrpjela više oštećenja i potpuno demolirana. Nesavjesni došljaci u njoj su zatvarali marvu... Pravoslavni svećenik, noseći vodicu pri blagoslovu kuća, videći takvu neprimjerenost zgrozio se i izgalamio na bezobzirne stočare i svojim prosvjedom prisilio ih da odstrane marvu iz kapele. Lijepa gesta humanosti, razumijevanja i vjerske tolerancije pravoslavnog svećenika u moru razobličenja ljudske biti došljaka. Brojno stanje stanovništva u Kuljanima 1742. godine 7 kuća 58 članova 1768. godine 11 kuća 139 članova 1813. godine 13 kuća 185 članova 1856. godine 12 kuća 61 članova 1858. godine 13 kuća 108 članova 1864. godine 13 kuća 107 članova 1877. godine 12 kuća 96 članova 1880. godine 14 kuća 116 članova 1885. godine 130 članova 1892. godine 118 članova 1935. godine 378 članova 1960. godine 606 članova 1991. godine 220 kuća 832 članova 1995. godine 398 članova 1996. godine 16 kuća 56 članova U potresu 1969. godine Cijele jeseni 1969. godine nije se spavalo po kućama, jer je tlo stalno podrhtavalo. Svatko se snalazio kako je znao a Ivica Begić se lijepo dosjetio, pa u dvorištu, na čistini smjestio poveću kacu, povalio je na stranu i u njoj smjestio ležaj. Da se ne bi kotrljala, podbacio je cigle sa strane. Tu je mirno spavao, sve dok se momčići iz susjedstva nisu poželjeli malo našaliti s njim. Dok je on noću spavao, oni odmaknu cigle u stranu i zaljuljaju kacu. Ovo je probudilo Ivicu. Kao sumanut, misleći da je potres, onako iza sna istrči stari Čifut vani. Kad je došao sebi, shvatio je da nije bio potres, nego pakost dječaka, koji su pobjegli. Sočno se izgalamio, spomenuo im svu rodbinu i otišao opet u kacu na spavanje. Svetac ima strpljenja Joso Blažević Stipin iz Kuljana vodio je radove prilikom saniranja crkve u Bos. Aleksandrovcu. Za takvu izvedbu angažirao je momke iz svog susjedstva. Medu njima bio je i Marinko Kuljanac Ivin. Za vrijeme jednog odmora Joso uđe u crkvu. Nešto mu je bilo neobično. Čuje nekakvo lupanje, koje nikako ne prestaje. Dolazi iz potkrovlja. Znatiželjan, popne se gore. Uspevši se, imao je što i vidjeti. Marinko stoji pored kipa sv. Ivana Krstitelja, vadi orahe iz džepa i čekićem lupa ih na glavi sveca. Joso odmah složi galamu na njega: "Nesrećo jedna, što to radiš? Zar nemaš na čemu tucati orahe, nego baš na svečevoj glavi?" Momak mu hladnokrvno odgovora: "Kad se on ne buni, što se Ti ljutiš?" Nadimci u Kuljanima Apini, Babini, Cojlini, Pepini, Jurišini, Begovčini, Kukani, Biger, Ćeleš, Kina, Kilometraža, Zlatni, Dasa, Srića, Šeko, Čifut, Majstoruša, Ministar, Papa, Seljak, Pješak, Hitler, Kale, Dimnjačar, Golovrat, Puđo, Macan, Uljez, Čovin, Duplak, Živa duša, Krko, Šile, Šerif, Šef...
"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 4665
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Komentirajte prvi
