|
TRN Kad danas govorimo o Trnu, mislimo na manji grad, koji se naslanja na urbano područje Banje Luke. Table s oznakama periferije Banje Luke i Trna nalaze se ispod Zalužana, na razdaljini od jednog kilometra. Mjesto Trn je smješteno u prostranoj ravnici pored Vrbasa, koja se nastavlja na banjalučku kotlinu. Smješten na širokom prostoru pored rijeke, uz značajne prometnice i u blizini privredno jake Banje Luke ima lijepu perspektivu. Uostalom, ima i svoju dugu i zanimljivu prošlost.
U kasnoantičkom periodu rimski naziv za ovo mjesto bio je "Ad Ladios". U turskom vremenu Tern ili Tarn, da bi se od istog korjena izveo suvremeni naziv Trn. Nemamo etimološkog tumačenja ovog naziva, osim onog jednostavnog, što sama riječ sugerira, tj. da je mjesto dobilo naziv po nečem trnovitom. Ponajprije Trnskom Polju, nekad obraslom u trnovito raslinje. Prošlost U doba Rimljana u Trnu je bilo značajno naselje zvano "Ad Ladios". Naime, na rimskoj cesti, koja je vodila niz Vrbas bio je niz naselja: termalno naselje u Gornjem Šeheru i ono u Laktašima zvano "Ad Fines", "Castra", veća utvrda s podgrađem u centru današnje Banje Luke i "Ad Ladios" u Trnu. "Ad Ladios" je poput ostalih spomenutih bio naselje municipijskog tipa, tj. manji grad s izvjesnom autonomijom, komu je pripadalo prostrano područje okolnih sela. Naselje se većim dijelom nalazilo na cesti u širokom polju, s lijeve strane Vrbasa. Prema arheološkim nalazima mjesto se s manjim dijelom steralo i na desnoj obali. U provali barbara stradalo je ovo naselje u Trnu a njegovi ostaci i razvaline bili su vidljivi sve do novijeg vremena. Do potkraj turske vladavine mogli su se vidjeti ostaci temelja i zidova po njivama u trnskoj ravnici. Nemamo posebnih podataka o Trnu iz Srednjeg vijeka. Međutim, moramo zaključiti da je i tada na njegovom prostoru postojalo manje naselje, koje se nalazilo na desnoj obali Vrbasa, zaklonjeno rijekom i naslonjeno na brdo. Crkva sv. Ivana Krstitelja na desnoj obali Vrbasa, kao i sv. Martina u susjednom Jablanu potvrđuju pretpostavku, da je u predturskom vremenu Trn bio naselje, koje je činilo značajnije mjesto. U tijeku navala na banjalučki kraj Turci su se ugnijezdili u Trnu, Sagradivši manju drvenu utvrdu, odakle su napadali prometnice i banjalučka naselja. Čini se da je ta utvrda bila na nekoj uzvisini pored Vrbasa, negdje kod Bešlenice. Knez Krsto Frankopan, prolazeći u pomoć opsjednutom Jajcu razorio je to tursko gnijezdo u lipnju 1525. godine. U prvom dijelu turske vladavine Trn s crkvom sv. Ivana bio je značajnije katoličko mjesto. Sama varošica (kasaba) bila je s desne strane rijeke, s izmješanim muslimanskim i katoličkim stanovništvom. Neko vrijeme crkvi sv. Ive dolazili su i katolici Dragočaja i Ivanjske, što se jasno vidi iz presuda, vezanih uz spor oko trnskog mosta na Vrbasu. Okolna sela bila su uglavnom katolička. S lijeve strane Bukovica a s desne, sve do Slatine nastanjivali su katolici. S iste strane nizvodno bilo je manje katoličko selo Šušnjari, koje spominje biskup fra Mato Delivić 1737. godine. Tada su u njemu bile samo dvije kuće s petnaest članova. U maticama ivaštanske župe također se spominju vjernici u Šušnjarima, s mjesnim katoličkim grobljem. U drugoj polovici 17. stoljeća zapažene su tendencije, koje su vodile stvaranju vlastite župne organizacije u Trnu. Čini se da je upravo tijekom tih nastojanja buknuo Veliki bečki rat 1683-1699. godine. Tada su Turci porušili crkvu sv. Ive i na njenom mjestu sagradili džamiju. Kad je i ona propala, mjesto je ostalo pod nazivom "džamište", koje je u posljednje vrijeme bilo u sklopu posjeda pok. Matije Tomića. Znakovit je iskaz dra fra Berislava Gavranovića, da su Turci porušili crkvu "a franjevce rastjerali" (17), što potvrđuje da su pred spomenuti rat ispunjeni svi uvjeti za formiranje župe u Trnu: nazočnost svećenika, crkva i dovoljan broj vjernika. U Velikom bečkom ratu nestaje trnska varošica. Vjerojatno je spaljena 1688. godine. Godine 1717. austrijska vojska zauzima Dubicu, pa dubički Turci i muslimani nalaze izbjeglički dom u popaljenom Trnu. Austrijska vojska polazi na Banju Luku 1737. godine. U prolasku princ Hildburghausen s glavninom vojske boravi u Trnu (Trnsko polje) 22-24. srpnja. S neke uzvisine gledao je kako gori predgrađe Banje Luke, koje je planulo tijekom borbi austrijske prethodnice s Turcima. Bilo u borbi, od Austrijanaca ili Turaka, koji su se povlačili prema Banjoj Luci, Trn je posve razoren. Prestaje biti varošica i svodi se u okvire sela. Muslimani se povlače u Banju Luku a ono malo katolika ostaje razasuto na trnskom prostoru. Sve do odlaska Turaka Trn ostaje neveliko katoličko selo, koje je 1737. godine imalo samo pet a 1877. godine sedamnaest domaćinstava. U selu je postojalo staro groblje sv. Ive. Krajem 18. stoljeća, za pokopane u ovom groblju, u maticama umrlih stoji uobičajena ubilježba: "Sep.in Com. Coem. S. Joannis trans Verbasz" (18). Kasnije nosi jednostavni naziv "Tarnsko grebglie", da bi to u novije vrijeme bilo groblje sv. Ive na Bešlenici. U prvom dijelu turske uprave u našim zemljama Trn je pripadao banjalučkoj župi. Diskutabilno je pitanje, da li je Trn imao svoju župnu organizaciju u drugoj polovici 17. stoljeća. Godine 1720. potpao je pod ivaštansku župu. Pred Banjalučki rat 1737. godine vidimo zanimljivu situaciju. Biskup fra Mato Delivić pribraja Trn ivaštanskoj a Šušnjare banjalučkoj župi, što je znak da je naselje na desnoj strani rijeke razoreno a većina preostalog malobrojnog stanovništva se nalazila na lijevoj obali Vrbasa. Trn ostaje u granicama ivaštanske župe do 1876. godine, kad se pribraja Petrićevcu. Godine 1879. osniva se barlovačka župa, kojoj pripada trnsko područje. Konačno, 1980. godine osniva se trnska župa, kojoj uz istoimeno mjesto pripadoše i sela Jablan i Bukovica. Stanovništvo Uz rijeku i važnu prometnicu, na prostranoj ravnici stanovništvo trnskog područja nije imalo sigurnosti i stabilnosti, pa je bilo podložno stalnim migracijama, ratnim i kužnim zatiranjima. Ovo se posebno događalo u vremenu turske navale, Velikog bečkog i Banjalučkog rata, te kužne 1732. godine. Turci su 19. srpnja 1737. godine pobili sve nemuslimansko stanovništvo u dolini Vrbasa nizvodno od Banje Luke, da se ne bi pridružilo Austrijancima. Time je Trn bio opustošen gore nego pet godina ranije, kad ga je pohodila epidemija. Godine 1742. biskup fra Pavo Dragičević nalazi dvanaest obitelji u Trnu s prezimenima: Petrović, Čečura, Kovačević, Ćosić, Topalović, Jurić, Josipović i Antunović. U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Trnu nalazimo 17 obitelji, čija su prezimena slijedeća: Čečure, Delići, Jurići, Alerići, Lukende, Žitnikovići, Čingali, Barunčići, Nulići, Vulinovići, Topalovići, Matoševići, Rebrovići i Matići. Pored Jurića iz prethodnog popisa ovdje nalazimo stare obitelji Delića, Čingala i Matića a Matoševići i Lukende su se pomicali u Bukovicu, odnosno Barlovce. Sve do konca turskog perioda ovo malobrojno stanovništvo bilo je razasuto na prilično velikom prostranstvu. Kuće su im bile u ravnici bliže Vrbasu a kasnije i na desnoj strani, na ruševinama nekdašnje varošice i po brežuljcima, koji su bliže rijeci. Potkraj turske vladavine pored Trna spominje se Jaruga. Nekada kao zasebno naselje a nekada kao zaselak Trna. To je dio Trna u polju, više u strani prema Bukovici i Jablanu. Brojno stanje stanovništva donekle možemo pratiti od 1737. godine. Nakon propasti varošice Trn postaje manje selo, s adekvatnim brojem mještana, što pokazuju statistički podaci: Tern 1737. godine 5 kuća 40 članova Tern 1742. godine 12 kuća 84 članova Tern 1768. godine . 17 kuća 138 članova Trn 1813. godine 14 kuća 168 članova Tern 1756. godine 7 kuća 75 članova 10kuća 38članova Jaruge Tern 1858. godine 8 kuća 84 članova 7 kuća 41 članova Jaruge Trn 1864. godine 12 kuća 107 članova 8 kuća 30 članova Jaruge 1877.godine 17kuća 151članova Jaruga-Trn Trn 1880. godine 8 kuća 72 članova 11 kuća 86 članova 1885. godine 217 članova Trn-Jaurga Trn1935.godine 637 članova Trn1960. 889 članova Izazovi novog vremena U austrijskom periodu Trn je bio značajno selo, razasuto s obje strane Vrbasa, s perspektivom i većim mogućnostima na lijevoj strani, jer na njoj se prostire široko, plodno polje, koje siječe važna prometnica. Ne bojeći se više turskog zuluma, mještani sve više grade kuće uz cestu i njene odvojke u polju. Takav trend se nastavlja i u vremenu postojanja zajednica naroda Jugoslavije. Lijepo je bilo vidjeti kultivirano polje, ispresijecano prilaznim putovima, uz koje su smještena seoska gospodarstva. U širokoj ravnici mogao se vidjeti pokoji gaj. Cesta za Gradišku prolazi kroz polje a njegovim krajem, označen nizom vrba, joha i drugog raslinja protječe Vrbas. Polje uokviruju manja brda. Jedno od njih je Bešlenica, s desne strane rijeke. U groblju sv. Ive na ovom brdu 1880. godine bila je skromna drvena kapela.
Sve u svemu, ovo je predodžba katoličkog sela Trn, koje je kao takvo postojalo sve do 60-tih godina 20. stoljeća. Tada Trnsko Polje zahvaća izgradnja. Trn kao mjesto nadilazi okvire sela i poprima gradske konture. Lijepe zelene poljane se parceliraju za gradnju kuća. Urbanizacijom i nacionalizacijom nestaje prirodni ambijent polja, kojeg sve više prekriva niska gradnja. Trn, dobivši gradsku fizionomiju, mijenja etničku i konfesionalnu sliku stanovništva. U takvom Trnu, u kojem s naseljenim pripadnicima drugih vjeroispovijesti živi znatan broj katolika, potrebna je vlastita župna organizacija. Išli su Trnjani na Službu Božju u Barlovce i gradske crkve; išli su u grkokatoličku crkvu sv. Nikole u Jablanu, gdje se od 1959. godine nedjeljom i blagdanima održavala Služba Božja za katolike. Međutim, to nisu bila zadovoljavajuća rješenja za Trnjane. Stvoreni su uvjeti za osamostaljivanje od matične barlovačke župe. Godine 1980. osnovana je župa Trn, koju čine istoimeno naselje, Bukovica i Jablan. U vrijeme osnutka župa je imala nešto više od 2000 vjernika. Pod vodstvom prvog župnika fra Duje Ljevara do 1985. godine izgrađen je župni centar na spoju Trna i Jablana. Župna kuća ima dosta prostora a crkva sv. Josipa također je prostrana, s dosta svjetla i prozračnosti. Izgrađena je u stilu, koji odaje crte suvremene arhitekture. Ratna događanja 1991-1995. godine teško su pogodila trnsku župu. Većina župljana pošla je u izgnanstvo a samo mali dio ostao je na rodnoj grudi preživljavajući teške dane. Župna kuća s gospodarskim zgradama gorjela je tri puta a crkva je minirana 18. svibnja 1995. godine. Zvonik crkve, nestručno miniran ostao je s ozbiljnim oštećenjima. Služba Božja u župi održavala se bez prekida. U nemogućnosti da drži sv. Misu u porušenom i zapaljenom župnom centru, župnik fra Blaž Marković okupljao je preostale župljane u kapeli na groblju Bešlenica do Josipova 1997. godine, kad je u podrumskom dijelu spaljene župne kuće uređen sakralni prostor. Zahvaljujući Caritasu i drugim humanitarnim udrugama sanirana je župna kuća, kod koje se opet sabiru župljani, koji održavaju kontinuitet katolicizma u Trnu. Sreća u nesreći Dana 29. rujna 1994. godine zapaljena je župna kuća u Trnu. Nakon ponoći Paljevinom i eksplozivom provaljena su podrumska vrata. Policija je bila na uviđaju i otišla. Oko 3 sata i 30 minuta odjeknula je nova eksplozija. Eksploziv je Podmetnut pod kola, garažirana u srednjem dijelu podruma. Pored razornog djelovanja eksplozija je inicirala požar u cijelom podrumu, na stubištu i u Potkrovlju. Krov je sav izgorio. U podrumu sve je uništeno kombiniranim djelovanjem eksplozije i vatre. Samo je jedno ostalo pošteđeno: bure rakije. Kako ]e bilo u kutu i iznad njega pukla vodovodna cijev, voda ga je neprestano oblijevala, tako da ga vatra nije mogla zahvatiti. Sve propade, ali "aqua viva" ne može propasti. Kad o ovome razmišljam, sjetim se događaja koji se opričava u Lepenici. Nadošla voda poplavila je sve oko crkve, pa i podrum župne kuće. A bure rakije pluta po potopljenom podrumu. Župnik fra Vjeko Šunjić gleda kroz prozorčić i viče Pepi Krati (Laštri): "Eno, eno! Vražije ne može potonuti! Idi, vadi ga, ako misliš popiti!" "Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 4502
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Komentirajte prvi
