|
BUKOVICA Kad govorimo o Bukovici i o njenoj prošlosti, moramo gledati malo šire područje od onoga što pokriva sadašnje mjesto, što se ne može reći da je predstavljala u prošlosti. U njoj su se isticali pojedini zaselci, nekad toliko, da se oni spominju a ne sama Bukovica. U svakom slučaju, riječ je o velikom i značajnom katoličkom selu, smještenom na blagim obroncima Kozare, koji se spuštaju prema Vrbasu i Trnu.
U prvom periodu turske vladavine spominju se dva gradska naselja, Banja Luka i Trn. Uz Banju Luku vezana su tri seoska područja: Motike, Dragočaj i Ivanjska, nastanjena katoličkim stanovništvom. Uz Trn se spominje selo Bukovica, kojoj su tada podpadali Barlovci, Jablan i predjeli dublje u Banjalučkoj Kozari. Takvu Bukovicu nalazi skradinski biskup i ap. administrator Bosne fra Tomo Ivković, u kanonskim pohodima 1626 - 1630. godine. Obilazeći banjalučke župe u dva navrata dolazi u Bukovicu, u kojoj krizma 124 krizmanika. Nije nam jasno kome je ovo selo pripadalo. Da li Banjoj Luci ili Dragočaju? Moguće da je s trnom imala vlastitu župnu organizaciju. Godine 1720. pribraja se novoj ivaštanskoj župi. Sedamnaest godina kasnije biskup fra Mato Delivić u svom izvješću nabraja sela ivaštanske župe. Spominje Bukovicu kao veliko selo, koje još uvijek pokriva Barlovce i Jablan. Međutim, pored Bukovice spominje Prnjavor i Junuzovce, kao mala seoska naselja. Prnjavor s pet a Junuzovci s četiri katoličke kuće. U kasnijim izvješćima i matičnim knjigama spominju se još Balaginci i Cigumovci. Sva ova manja naselja trebamo tražiti na prostoru te velike Bukovice ili na njenim rubovima. Posebne izmjene vidimo u izvješću biskupa fra Marijana Bogdanovića, poslanom u Rim 20. ožujka 1769. godine. Kao novost vidimo izdvojene Barlovce. Ne spominje se Bukovica, ni njeni zaselci. Sva ta mjesta unesena su u popis pod nazivom Lagundžije s 22 domaćinstva. Bit će da su obitelji s tim prezimenom bile brojne i dominantne na prostorima te stare Bukovice, umjesto koje je u popis unesen takav naziv sela. Listajući matične knjige i izvješća, u staroj i dosta prostranoj Bukovici nalazimo prezimena, na koja nailazimo u današnjem selu, te Barlovcima i Jablanu: Bumbari, Anušići, Miljani, Lopari, Bartulovići, Vidovići, Relje, Orlovci, Lipovci, Matoševići, Mačinkovići, Žunići, Josipovići, Lagundžije, Matići i drugi. Brojno stanje stanovništva 1737. godine 18 kuća 270 članova 5 kuća 62 članova Prnjavor 1742. godine 30 kuća 362 članova Junuzovci 1768. godine 22 kuća 333 članova (Lagundžije) 1785. godine 20 kuća 1813. godine 17 kuća 206članova (Balaginci) 1856. godine 23 kuća 280 članova 1858. godine 26 kuća 263 članova 1864. godine 24 kuća 243 Janova 1877. godine 20 kuća 244članova 1880. godine 22 kuća 192 članova 1885. godine 216 članova 1892. godine 213 članova 1935. godine 555 članova 1960. godine 698 članova
U posljednje vrijeme Bukovica je objedinjeno selo, kakvo se nije uvijek pokazivalo u prošlosti, kad se spominje više zaselaka na njenom području ili na njenim rubovima. Balaginci su činili zaselak Bukovice, koji se u prošlosti mnogo spominjao, nalazimo ga kao sastavni dio Bukovice, kao zasebno mjesto, katkad i samostalno, pa se stječe dojam, da je u pojedinim vremenskim periodima funkcioniralo kao posebno naselje, neovisno o Bukovici. Nekad su se kao važniji umjesto Bukovice spominjali Balaginci, Tako biskup fra Augustin Miletić 1813. godine spominje Balagince sa 17 kuća. Očito se vidi da se pod tim imenom podrazumijeva prostor cijele Bukovice. U matičnim knjigama neprestano se spominju Balaginci i Balaginčani, počevši od polovice 18. stoljeća. Kada pogledamo stanovništvo spomenutog mjesta u prošlosti, vidimo ista prezimena, kao u preostalom dijelu Bukovice: Orlovci, Mačinkovići, Matoševići, Žunići, Lipovci ... Balaginci kao mjesto poznati su i na širem području. Tako u matičnim knjigama župe Vodičevo spominje se da je u mjestu Žune kod Ljubije 1821. godine vjenčana Lucija, kći Marka Orlovca, samodošla iz Balaginaca, sela tadašnje ivaštanske župe (20). S druge strane vidimo da je 23. ožujka 1804. godine u dolinskom groblju pokopana Helena, kći Nikole Lipovca iz Balaginaca. Prnjavor se vrlo rano spominje. Godine 1737. navodi se kao malo naselje, uporedo s Bukovicom. Pojedini biskupi, obilazeći banjalučke župe dolazili su u Prnjavor. Inače, i danas se dotični dio Bukovice tako zove. Kuće su mu smještene uz put, koji se od Vidovića Brda spušta u smjeru Zalužana, izlazeći prije njih na barlovački put. Dakle, Prnjavor je dio bukovičkog sela, koji se naslanja na Barlovac. Do novijeg vremena tu su obitavale obitelji Lipovaca, Vidovića, Mačinkovića i drugih. Cigumovci (Cigumovci) također se spominju u matičnim knjigama krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Spominju se u vremenu postojanja velike Bukovice, u koju je bio uključen i Jablan. Po svemu sudeći, ovo mjesto je bilo negdje na rubu stare Bukovice, prema Trnu ili Kozari. Svoje mrtve pokopavali su na Suvajama. Junuzovci se spominju kao posebno selo još 1737. godine. Moguće na rubu stare Bukovice ili dublje u Kozari. Župna kuća u Bukovici U drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća u Bukovici se spominje župna kuća, koja je bila vlasništvo ivaštanske župe. Tu bi se zadržavao svećenik, kad bi dolazio u ovaj dio župe. Da li je to u stvari preostali župni centar iz prijašnjih vremena ili rezultat nastojanja da se tako nešto ostvari, teško je što određeno reći. Nešto od toga naslućujemo u izvješćima biskupa fra Tome Ivkovića 1630. godine, koji je krizmao u ovom selu, ali nismo sigurni, da li se tu radi o župi ili dijelu druge župe. U svakom slučaju, ta kuća je postojala u gore navedenom vremenu. Spominju je biskupi koji su obilazili ivaštansku župu u drugoj polovici 18. stoljeća. Također je spominje Nastavnik Božić 1785. godine. Nešto više o njoj nalazimo u knjizi inventara ivaštanske župe. Imamo prikazan njen inventar prilikom primopredaja 1807. i 1809. godine. Godine 1807. predavao je župu fra Jakov Bumbar nastupajućem župniku fra Marku Šekimiću. Nakon što je prikazao inventar župne kuće u Ivanjskoj, popisao je sve što se nalazi u župnoj kući u Bukovici. Naravno, tu se vidi dosta skromnije stanje, nego ono gore u župi, u rezidenciji. Ovaj popis donosimo u originalu, kako je fra Jakov zabilježio: Bukovicza Ambar Navlake 3
Shenicze Ulcekaa 6 Pesskiraa Polovni 3 Kokuruza 7 Zobi Ulcekaa 3 Konoba Prove Ulcekaa 2 Kacze velike 3 Mahla (Kacza) 1 Czela Cabricze 3 Bigliacz 1 Adrovichia 2 Carssaffa Polovni 4 Sac 1 Jastukaa 4 Gradele 1 Peczaricza 1 Parxagn od Kaffe 1 (20) "Kune... Lucia Marci Orlovacz, exigaluscha olim de Balaghinzi pago Ivagnska...", M. V. župe Vodičevo, godina 1821., br. 31. 76 Navlake Pesskiraa Polovni 6 Konoba 7 Kacze velike 3 Mahla (Kacza) 2 Cabricze Adrovichia Sac 1 Gradele 4 Peczaricza 4 Parxagn od Kaffe 33 3132 1111 Oxeg 1 Raxagn 1 Kanatar 1 Kima 1 Sofre 4 Lopara 2 Slanica od Solli 1 Kapaka od lonacza 4 Zejtinicza i Sirchetnicza 1 Sitta 2 Resseta 2 Nachve Ambarich 1 Sikira 1 Lopata gvozdena 1 Metla 1 Kassika gvozdena 1 Obruc gvozdeni 1 Bukagie 4 Svichiaa Lojani 6 (Adrov) Jedan od Tovaraa 3 (Adrov) Jedan od Okaa 30 (Adrov) Od Rakie u Tome Blazevichia, Koi uzima Tovaraa 2 Maala (Bacvicza) od okaa 20 Kuchia Sahna 5 Lengiera 2 Tancericza s Kapkom 1 Zdila mahli i Veliki 5 Lonaczaa mahli i Velčiki 7 Kotla 3 Kassikaa 5 Tava 1 Sacakaa 3 Prikladan 1 Verige 1 Res Sacra Paramenta perfecta 1 Paramenta nova 1 Kalexvet. 1 Daska od Ottara 1 Prilika Gospina 1 Prilika S. Rokka 1 Tarane Oke 2 Smokka Oke 2 Chiuskia 1 Mlinchich od Bibera 1 Bibernicza 1 Cirak mideni 1 Pusska dugacka brez oggnia 1
Oko 1810. godine spomenuta kuće ne vodi se više kao vlasništvo župe. Vjerojatno je otuđena i prodana. Kako se Jablan odvojio sa Suvajama, Bukovica je ostala bez svetinje. Tako je bilo do novijeg vremena. Između dva svjetska rata Bukovčani su na Vidovića Brdu podigli veliki drveni križ. Poslije Drugog svjetskog rata na istome mjestu podigli su kip- svetinju da bi 1979. godine sagradili lijepu kapelu, pored koje su podigli zvonik s manjim zvonom. Kapela je posvećena Pohođenju B. D. Marije, pa su se tu održavale sv. Mise na blagdan Marine i u nedjelju poslije Male Gospe. Za Bukovicu, dosta udaljene od barlovačke i trnske crkve ova kapela je sve više dobivala na značenju, jer se kod nje održavao vjeronauk i bogoslužje pojedinim nedjeljama i blagdanima. U ratu 1991 - 1995- godine ista kapela je oštećena i demolirana. Bukovačke dileme U zajednici naroda države Jugoslavije Bukovica je bila veliko selo s brojnim stanovništvom. Zapostavljena, posebno od vlasti poslije Drugog svjetskog rata predstavljala je agrarni kraj, koji se zbog ondašnjih prilika sporo uključivao u suvremene tokove života. Selo se prorjeđivalo u gornjem, kozarskom dijelu a jačalo u nizinama. Višak populacije odlazio je dalje: u Zalužane, Kuljane i grad Banja Luku. Nerijetko su se selili diljem svijeta ili išli na rad u inozemstvo. Inače, u zdravom ambijentu stasavali su zdravi ljudi, a odvažnošću i otpornošću planinskog tipa čovjeka. Zajedno s Jablanom i Barlovcima Bukovica je sačuvala ustaljene forme življenja, s posebnim odlikama i običajima, oblikovanim podnebljem i prilikama na njenim prostorima. U takvoj situaciji Bukovčani su dočekali odvajanje od matične barlovačke i pripajanje novoj trnskoj župi 1980. godine. Vjerski život u taško čisto katoličkom selu također je sačuvan, po čemu se Bukovica ističe, zajedno s Barlovcima. Iz tako sačuvane kršćanske sredine dolazila su i duhovna zvanja. U posljednje vrijeme imamo slijedeće svećenike iz Bukovice: Fra Stipo Orlovac 1836 -1882 godine Fra Antun Mačinković 1849 -1887 godine Fra Anto Mačinković 1872 -1929 godine Vlč. Tomo Matošević 1920 -1988 godine Vlč. Nikola Matošević 1932 - 1997 godine (laiciziran 1973,) Mons. dr. Anto Orlovac 1947- Fra Ivo Orlovac 1957 - U ratu 1991 - 1995. godine ni Bukovica nije izbjegla sudbinu katolika banjalučkog kraja. Pod rastućim pritiskom selo se postupno prorjeđivalo, da bi u kolovozu 1995. godine u izbjeglištvo otišla najbrojnija skupina Bukovčana. Veoma malo ih je ostalo na rodnoj grudi. Razasuti diljem Hrvatske mnogi Bukovčani traže novi dom, ali ono što im Bukovica znači, to nigdje neće naći. Do nekog konačnog i povoljnog rješenja mogu sjetno pjevati sa žuborom Bukovice: Što je selo, sve do te granice, Nigdje sela, kao Bukovice. U Bukovici je bio običaj, razumljiv za ono vrijeme koje je prethodilo i nastavilo se poslije Drugog svjetskog rata. Kuće su bile riglovane, uglavnom s dvije prostorije, pa se osjećao manjak stambenog prostora a potrebe su kadkad prevelike. Kad bi se našla prinova, dijete u kući u zimskom periodu, obično bi se u uglu prostorije koja bi se zagrijavala nastrlo slame, donio prekivač, pa bi se mati oporavljala, brinući se za novorođenče. Tu bi bila i staklenka sa šljivovicom i kava, da bi se počastili oni, koji dolaze na "babine". Tako se našlo dijete u jednoj bukovičkoj obitelji. Nekako u isto vrijeme našla se i druga prinova, tele. I ono bi trebalo topline, pa su ga unijeli u istu prostoriju, samo u dragi kut. Malo neumjesno, ali nema se kuda. Treba i njega sačuvati. Dolaze susjedi i rodbina na čestitanje. Sve je dobro bilo, dok nije došla baka Kaja iz Josipovića. Slabo videći, zagleda se, pa tepa djetetu. "Jest lijepo! Isti ćaća". Kako se dohvatila šljivovice jezik joj se razvezao, pa neprestano tepe djetetu. Na koncu, pometena šljivovicom, baka izgubi i ono malo vida i rasuđivanja. Izgubivši orijentaciju, gleda tele a i dalje ponavlja: "Jest lijepo! Isti ćaća". "Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA autora: Fra Jurice Šalića"
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 3414
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
