BanjaLuka - Banja Luka, Stranjani, Misin Han, Barlovci, Zaluzani, Ivanjska, Dragocaj, Prijecani, Budzak, Sargovac, Trn

BanjaLuka-Stranjani

KNJIŽARA

Sjeverozapadno

ŽUPA IVANJSKA

Administrator

Monday, 27 November 2006

ŽUPA IVANJSKA

Počeci i stradanja u ratovima

Počeci župne organizacije i samo ime Ivanjska datiraju iz Srednjeg vijeka. U

Zborniku goričkog arhiđakona Ivana, zvanom "Statuta capituli Zagrabiensis"

1334. godine nabrajaju se crkve Zagrebačke biskupije u donjim sutocima Sane i

Vrbasa. Pod brojem 39 spominje se "ecclesia sancti Johannis baptiste" 9. Ta crkva

bila je u Ivanjskoj, kod današnje župne crkve. Tu su ivanovci imali posjed, na

kome su sagradili rečenu crkvu i manje utvrđeno naselje Ivangrad, kojeg spominje

Ivan Franjo Jukić10. Po ivanovcima i crkvi sv. Ivana cijeli kraj od Radinjače

do Verića dobiva ime Ivanjska. U predturskom vremenu, pored te crkve, u

susjedstvu bila je crkva sv. Kuzme i Damjana na Damjanovcu i sv. Martina u

Turjaku.

S dolaskom Turaka gasi se postojeća župna organizacija. U vihoru turskih

navala nestaju ivanovci a Turci ruše njihovu crkvu i Ivangrad. Ipak, ivaštanski

kraj nije toliko bio izložen razaranjima, kao bliža okolica Banje Luke, pa se u

njemu zadržao veći broj katoličkog življa. U 16. i 17. stoljeću u nešto povoljnijim

uvjetima ojačali su katolici Dragočaja. Njihova župa uključivala je i ivaštanska

sela. U Velikom Bečkom ratu 1683-1699. godine ljuto su stradali katolici u

banjalučkom kraju. Mnogi su prebjegli preko Save, mnogi izginuli a moguće tek

treći dio ostao na rodnoj grudi, zaklanjajući se u nepristupačnije predjele brda.

U novom ratu 1916-1918. godine ponavlja se isti scenarij, s neizbježnim turskim

odmazdama. I ovom prigodom ivaštanski kraj - kako nije bio poprište većih

sukoba - manje je stradao, jer je uglavnom seosko područje, s mogućnostima

zaklanjanja u masivu Kozare. Kada su se u tim ratnim vremenima ugasile župe

Dragočaj i Motike, ukazivala se potreba, da se za preostale katolike na tim

prostorima stvori nova župa, s centrom u sačuvanijem ivaštanskom dijelu. Tako

je 1720. godine uspostavljena ivaštanska župa, s centrom pod Bobijom, gdje je

nekad bio Ivangrad s crkvom sv. Ivana. Župa je obuhvaćala Motike, dragočajska

sela i cijeli masiv Kozare do Kozarca. Gledajući današnje toponime, linija

razgraničenja s banjalučkom župom počinjala je u Rakovcu, išla na Djevojački

most i u Dervišima silazila na Vrbas. Sela bliže grada, te ona uz sam Vrbas ostala

su dobrano prorijeđena, s umanjenim brojem katolika. Nešto veći broj ostao je

u gornjim Motikama i u gornjem dijelu Dragočaja. Pored stradanja u ratovima,

pučanstvo je zatirala i kužna zaraza. Posebno je kuga strahovito morila 1732.

godine, kada je u samoj Banjoj Luci od nje pomrlo 7.000 ljudi 11. Pretpostavljamo

9 J. Butorac, Popis župa Zagrebačke biskupije od god. 1334., str. 23.

10 "Pri brijegu vidi se podor Ivangrad...", I. F. Jukić, Sabrana djela, I knjiga, str. 59.

11 Usp. H. Kreševljaković, Izabrana djela, II knjiga, Sarajevo 1991., Veselin Masleša, str. 311.

da je tada morila i u ivaštanskoj župi, samo s manjim intenzitetom, zbog zdravije

sredine seoskog područja.

Zbog svih ovih okolnosti broj katolika nije se mnogo povećao. Tek pred sam

Banjalučki rat 173 7. godine stanje se donekle popravilo. Katolici su se ipak vraćali

u napuštene krajeve donjeg Dragočaja i uz sam Vrbas, nastanjivali napuštena

imanja, jer je to bilo u interesu spahija.

U srpnju 1737. godine, pred samu Banjalučku bitku, ivaštansku župu pohodio

je biskup fra Mato Delivić. U tako sumornom i teškom vremenu za katolike,

on nalazi lijepe riječi za ivaštansku župu. Gledajući lijepu prirodu i sačuvan

katolički svijet piše: "Ne postoji u cijelom Bosanskom kraljevstvu tako povoljan
položaj i prepun katoličkih kuća kao Ivanjska... najpostojaniji su u vjeri, te nitko
ni od najstarijih nije mi znao reći, da se od tako brojnoga naroda koja duša
izgubila" 12. Spominje da se Služba Božja održava u župnom centru pod Bobijom,

na Damjanovcu, Motičkom groblju i Ojdanića brdu. Krizmao je na Ojdanića

brdu i kod drvene kapele pri župnom stanu. Istom prigodom u izvješće unosi

popis sela cijele župe, s brojem domaćinstava, vjernika i krizmanih, što vidimo

u sljedećem tabelarnom prikazu:

Selo	Broj kat. kuća	Broj duša	Broj krizmanih
Ivanjska	100	747	680
Šimići	15	180	118
Jurkovica	12	130	100
Bukovica	18	270	218
Junuzovci	4	30	20
Trn	5	40	31
Dragočaj	80	540	480
Ojdanići	20	280	200
Zalužani	40	530	450
Motike	36	435	387
Tusmahala	10	150	98
Mattosmahala	8	97	51
Stranjani	15	145	101
Čivčije	15	160	104
Prnjavor	5	62	38
Svega	383	3.776	3.078

(12 J. Jelenić, Spomenici, str. 49-52.)

Međutim, ratne trube već su se čule od Posavlja. Kako je Delivić stigao u

banjalučki kraj 22. srpnja 1737. godine, vjerojatno se odmah sklonio u ivaštanski

kraj, gdje je za ratnog stanja bilo nešto mirnije i sigurnije. Austrijska vojska pod

Hildburghausenom išla je uz Vrbas na Banju Luku. Dana 21. srpnja vodile su se

prve borbe u Jurkovici. Slijedio je prodor preko Trna i Zalužana, opsada Banje

Luke, teške borbe i odstupanje prema Savi. U tijeku tih borbi ivaštanski kraj nije

bio u zoni većih ratnih operacija. S njim donekle Motike i gornji Dragočaj, u

kome je biskup mogao podjeljivati sakramenat sv. Potvrde.

Sela ivaštanske župe sa sjeverne strane Kozare, te ona uz Vrbas bila su u zoni

sukoba, prolaza vojski i turske osvete. Ovo se u prvom redu odnosi na Jurkovicu

i cijeli prostor uz Vrbas, od Topole do Banje Luke. U svojoj bezobzirnosti Turci

su poduzeli mjere sigurnosti, pa su u vremenu prvih sukoba i prije povlačenja

prema Banjoj Luci 19. srpnja 1737. godine pobili sve nemuslimane, počevši od

graničnog tornja na Rovinama ispod Topole, pa sve do Banje Luke. Ovo su

učinili, da bi im onemogućili eventualno pristajanje uz austrijsku stranu 13. U

takvom zatiranju stradali su mnogi katolici sela uz Vrbas, koja su pripadala

ivaštanskoj župi. Tko se nije sklonio dublje u brda, stradao je od eskadrona smrti.

S ovom groznom akcijom i represalijama nakon odstupa austrijske vojske dolina

Vrbasa je praktično ostala bez katolika. I onako prorijeđeni katolički živalj

nizvodno od Banje Luke gotovo je iščezao s prostora tadašnjeg donjeg Dragočaja

pri Vrbasu. U današnjim Kuljanima, trnskoj okolici, pa sve do Topole nitko

od katolika nije mogao opstati. Tek u Zalužanima, dobro zaklonjenim šumom,

uz veliki rizik preostalo je nešto katolika.

Beogradskim mirom 18. rujna 1739. godine izgubi Austrija posjede na desnoj

obali Save, koja opet postade državna granica. Time se i ivaštanska župa proširi

do obala iste rijeke. No, sve su to bili opustošeni krajevi, iz kojih su rastjerani

katolici. Pojedini prostori prema Savi nikad se više nisu popunili katolicima.

Nešto katolika se vratilo u sela oko Gradiške a sve ih se više vraćalo u sela oko

Trna i pri Zalužanima. Međutim, najgušće naseljeni krajevi ivaštanske župe bili

su na južnim padinama Kozare, od gornje Ivanjske do Jablana, kozarska sela sa

Šimićima, te gornji Dragočaj i Motike. Dosta brojni katolici ostali su na Gigu,

Pezić polju, Taraševcu i Nabrđanima.

U tami tamnog vilajeta

Poslije Banjalučkog rata 1737. godine, pa sve dalje tijekom 18. stoljeća,

ivaštanska župa je imala perspektivu relativno mirnog postojanja i razvitka.

Doduše, u Dubičkom ratu 1788-1791. godine bilo je teško za katolike pri Savi,

kada je Gradiška zakratko bila u austrijskim rukama. Opet je do izražaja došlo

tursko nepovjerenje prema katolicima, s odmazdom i represalijama. No to se

odnosilo uglavnom na prostore bliže Savi, na kojima ;e bilo malo katolika.

Glavnina katoličkog življa župe živjela je koliko-toliko mirno u masivu Kozare

(13 Usp. H. Kreševljaković, Izabrana djela, IV. Svezak, Veselin Masleša, Sarajevo 1991., str. 10.)

i Bobije, te gornjem Dragočaju i Motikama. Dok je u banjalučkoj župi bilo teško

stanje s konstantnim pritiscima, ivaštanska župa je - zaklonjena i udaljenija - bila

u povoljnijem položaju. Katolici ove župe mogli su relativno mirno živjeti, iako

su tada bili crni dani Bosne ponosne, najtamniji period tamnog vilajeta. Značaj

i životni prostor katolika nije više bio u gradu i bližoj okolici, jer je u prethodnim

ratovima iščezao građanski i obrtnički sloj katolika. Ostao je seoski svijet

obespravljene "raje", koji se grupirao u ivaštanskoj župi, koja je u spomenutom

vremenu brojila 3.000-4.700 vjernika. Istovremeno gradska župa je bila neusporedivo

manja. Većim dijelom 18. stoljeća imala je 700-800 vjernika, da bi se 1779.

godine osjetio porast s brojem od 1.078 vjernika.

U istom periodu Ivanjska je bila značajna župa fojničkog distrikta. Od 1757.

godine ima status rezidencije, što znači, da je od tada imala više svećenika, s

većim mogućnostima pastoralnog rada. Iz rezidencije pod Bobijom, u Ružićima-

Mamenicama oni su lijepo opsluživali župu, pogotovo obližnja, katolicima

gusto naseljena sela, te donji dio, Dragočaj i Motike. Vodili su brigu i o

malobrojnim katolicima na obroncima Kozare prema Savi, te onima na samoj

rijeci, pri Gradišci. Tada je Dolina na Savi, prema zastavniku Božiću 1785. godine

bila neznatno katoličko mjesto s 10-12 katoličkih kuća 14.

Unatoč općenito jadnom stanju katolika u Bosni, svi izvori i izvješća iz

spomenutog vremena govore o Ivanjsci kao o sređenoj i prostranoj župi, u kojoj

je vjerski život katolika bio na zavidnoj visini. Izvori prikazuju Ivanjsku kao

lijepu i uređenu župu, iako tada nije imala župnu crkvu, ni prostrane kapele, nego

samo skromnu kapelu pri župnom stanu (moguće i poneku na grobljima). Da

bi sačuvao i pospješio vjerski život u župi, papa Urban VIII. dao je 13. srpnja

1639. godine pojedinim mjestima okupljanja katolika ove župe ("oratoria seu

sacella") sve oproste, koje su baštinile franjevačke crkve. Za groblja tadašnje

ivaštanske župe Valentiće, Mamenice i Crkvene papa Pio VI. podijelio je 31.

srpnja 1778. godine potpuni oprost, koji se može namijeniti i za duše u čistilištu

15. Ovaj oprost je dodijeljen Valentića groblju za svetkovinu Prikazanja Gospodinova

u hramu i Veliku Gospu, Crkvenama za Malu Gospu a Mamencima

za svetkovinu sv. Franje Asiškog.

Inače, malo je bilo drvenih kapela po znatnijim grobljima. Uz župni stan bila

je skromna kapela posvećena Gospi, sa slikom Uznesenja B. D. Marije. U

Bukovici je bila skromna kuća, župno vlasništvo, koja je služila za pastorizaciju

ovog dijela župe. Spominje se u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća.

(14 "Ein christlihhes Dörfl von 10-12 Häusern...", H. Kreševljaković, i H. Kapidžić, Vojnogeografskiopis Bosne pred Dubički rat od 1785. godine, Sarajevo 1957., str. 43.

15 ".. publica coemeteria Parochiae de Ivanska... Coemeterium in Territorio Valentih exstens in

testis Circumcisionis Dnni Nri Jesu Christi, ac Assumptionis B. Mariae Virg., Coemeterium

Zarquina in festo Nativitatis eiusdem Dei Genitricis, ac demum Coemeterium Mamenichio

Grobglie in festo S. Francisci de Assisio...". Arhiv Franjevačkog samostana Petrićevac, fasc.Ivanjska.)

Ivanjska u završnom turskom periodu

Ovaj period obuhvaća 78 godina 19. stoljeća, do uspostave austrijske vlasti

u Bosni i Hercegovini. Ivanjska je u to vrijeme bila svijetla točka u nizu župa

provincije Bosne Srebrene. U istom periodu župu su pogađale godine gladnih,

kužnih i ratnih vremena.

Gladne i nerodne godine bile su česta pojava, koja se najviše odražavala na

bespravnom i siromašnom staležu kršćanske "raje". Posebno se pamti kao

gladna 1840. godina, zbog prethodnog sušnog ljeta. "Mnogi su mlili otečke odkukuruza i koru drvenu te su se tim hranili" 16.

Kuga, u vidu raznih zaraza bila je pravi "bič Božji". Samo tijekom haranja

velike kuge, u razdoblju 1813-1818. godine zaraza je pokosila oko 1.400 župljana

Ivanjske, što predstavlja skoro trećinu cjelokupnog broja vjernika, koji su tada

obitavali na prostorima župe17.

Iako pravog rata sa susjedima nije bilo do 1878. godine, bile su brojne ratne

tenzije zbog razračunavanja Porte s bosanskom aristokracijom i pobune kršćanskog

življa. U tim nemirnim vremenima Omer-paša Latas je - u pohodu od Banje

Luke na Kozarac - godine 1851. prolazio ivaštanskom župom. Jukić tvrdi da je

zanoćio s vojskom pod Ivanjskom a fra Stipo Radman, da je obišao župni stan,

ruine Ivangrada i Užare.

Tko god je posjećivao Ivanjsku polovicom 19. stoljeća, govorio je o njoj sa

sjetom i divljenjem. Lijepa župa, lijep kraj a kršćanski narod je tako potlačen i

ubog. Veliko siromaštvo vlada "pri zemlji toli plodnoj i svakim darom od prirodenadarenoj" 18. Isti Jukić piše: "Predjelje ovo... jedno je od najznamenitijih. Kućepo
brijegu odsvaklen voćnjacima opkoljene, osobito šljivom kao gorom. Više ispod
kuća vinogradi. Po srijedi teče nekoliko potoka. Pri brijegu vidi se podor Ivangrad,
a unaokolo krda (creda) krmadije..." 19 .

Godine 1864. događa se u Ivanjskoj žalosni i čudnovat slučaj. Naime, te

godine u župu dolazi biskup fra Sebastijan Franković, koji je u kanonskom

pohodu nadolazio iz Sasine. Malo od prehlade i bolesti, malo od starosti i veće

tjelesne težine, malo od "nježnih" i opuštenih ruku Ivaštana, kojima su se omakla

nosila, s kojim je tresnuo o zemlju i dobro se ugruvao, preminuo je u župnoj

kući 30. listopada iste godine. Pokopan je na Svi Svete u "fratarskom" groblju u

Mamenicama. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u župnu crkvu 1957. godine,

gdje i sada počivaju. Mnogo toga dogodi se rečenom biskupu a na koncu i danas

Ivaštane bije glas, kako "ubiše biskupa".

Iako politička i vojna situacija nije davala nikakve sigurnosti i onako obespravljenoj

kršćanskoj "raji", ipak se stanje donekle popravilo u posljednjih

dvadeset godina turske vlasti. Oslabljena Turska, sa zaostalim feudalnim siste-

(16 J. Baltić, Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882., Sarajevo, Veselin Masleša, 1991., str. 99.

17 Usp. Matice umrlih župe Ivanjska 1813-1818.

18 I. Kecmanović, Ivan Frano Jukić, Putopisi i istorijsko-etnografski radovi, Sarajevo 1953., str. 89.

19 I. Kecmanović, Nav. dj., str. 89.)

mom, morala je hvatati priključak i otvarati se naprednom svijetu evropske

kulture. Pod pritiskom evropskih sila morala je provoditi reforme i poboljšavati

stanje kršćanskog dijela stanovništva. Stanje katolika se vidno popravljalo.

Koristeći razumnije postavljanje turskih vlasti, postignut je napredak u crkvenoj

organizaciji. Za prigradska sela uspostavljena je nova crkvena jedinica, rakovačka

kapelanija 1859. godine. Iste godine biskup fra Marijan Šunjić prilaže zamolbu

Porti da se u Ivanjskoj podigne solidna zgrada rezidencije franjevaca. S odobrenjem

narednih godina to je učinjeno, tako da don Mihovil Pavlinović 8. srpnja

1874. godine piše da je u Ivanjskoj "na briegovim vilovita franjevačka Residencija"20. Trapisti dolaze u Delibašino selo 1869. godine. Na Petrićevcu je sagrađena

nova rezidencija franjevaca 1873-1875. godine, koja će 1885. dobiti status

samostana. Time 1876. godine rezidencija seli iz Ivanjske, koja ostaje u rangu

župe, samo sa župnikom u pastvi. Istovremeno župa je umanjena. Od nje su

otpala sva sela donjeg kraja (osim Dikevaca) i pripojena petrićevačkoj župi.

U nemirnim ustaničkim vremenima 1875-1878. godine katolici ivaštanske

župe bili su na iskušenju. Opasnost im nije toliko prijetila od Turaka, koliko od

ustanika, koji su ih htjeli podići na bunu. Kada katolici ivaštanske župe nisu htjeli

poći s njima, ustanici su počeli vršiti teror, napadajući njihove kuće i imanja.

Dana 2. travnja 1878. godine ustanici su pobili petoricu katolika u Dragočaju21.Također su "ubili Ivana Radmana iz Ivanjske, a Stipana Petra Martinovića brata
izmučili najprije mu goljene prebivši, i sač sjajan na glavu metnuvši, a posli vatru
naprsih naloživši" 22.

U srpnju iste godine Austro-Ugarska dobiva mandat da zaposjedne Bosnu

i Hercegovinu. Dana 31. srpnja austrijska vojska je već u Banjoj Luci a 14.

kolovoza vodila je teške borbe u gradu s nadošlim muslimanskim pobunjenicima.

U tim sukobima ivaštanska župa je donekle pošteđena, jer se nije nalazila u

zoni ratnih operacija. Više su stradavali katolici u gradu, bližoj okolici i Motikama,

jer su bili na udaru ustanika, koji su preko Motika i Saračice nadolazili iz

Bronzanog Majdana. Tako su katolici ivaštanske župe relativno mirno dočekali

definitivno oslobođenje od Turaka.

Ivaštanska župa u novije doba

Župa Ivanjska bila je veoma prostrana. Godine 1813. pokrivala je veliki

prostor od Vrbasa do Kozarca i od Save do Jorgića klupa. S vremenom su se od

nje osamostalile nove župne zajednice. Osim matice, na spomenutom prostoru

nastale su nove župe:

1. Gradiška, koja se odvojila 1838. godine.

2. Rudolfstal—Aleksandrovac se osamostalio 1883. godine.

3. Windhorst-Nova Topola osnovana 1879. godine.

(20 M. Pavlinović, Puti, Zadar 1888., str. 102.

21 "2. ovog mjeseca, katolici iz sela Dragočaja Ivan sin Bele, Vid sin Petra i njegovi sinovi: Marko,

Mile i Ivan kad su pošli da čiste svoje njive, naišli na ustanike i svi su pobijeni od strane ustanika",

H. Škapur, Turski dokumenti o ustanku u Potkozarju 1875-1878., Sarajevo 1988., str. 142.

22 B. Gavranović, Nav. dj., str. 150.)

4. Šimići, odvojeni 1921. godine.

5. Barlovci, osnovani 1879. godine.

6. Mahovljani, odvojeni od Aleksandrovca 1887. godine.

7. Miljevac, odvojen od Mahovljana 1901. godine.

8. Dolina, odvojena od Gradiške 1919. godine.

9. Trn, odvojen od Barlovaca 1980. godine.

10. Motike, osnovane 1983. godine. Motike su od stvaranja ivaštanske župe

do početka 19. stoljeća bile integralni dio ivaštanske župe. Tada su pribrojene

gradskoj, pa rakovačkoj, kasnije preimenovanoj petrićevačkoj župi,

da bi se u novije vrijeme osamostalile.

Uz ovo napominjemo, da su župe Aleksandrovac, Topola, Mahovljani i

Miljevac nastale pod specifičnim okolnostima. Svakako, tu se radilo o odvajanju

od matice. Ali bitni razlog nije toliko stvar prostora, udaljenosti i odvajanja,

koliko naseljavanje mnoštva kolonista. Tu su se naseljavali pripadnici drugih

nacionalnosti, s drugim običajima, jezikom i načinom života. Kako ih je bio

dovoljan broj, normalno je bilo stvaranje zasebnih župnih zajednica.

Iako je teritorijalno i brojem župljana toliko umanjena, Ivanjska je ostala još

uvijek prostrana župa sa selima u kozarskom dijelu, ispod Bobije, uz prometnice

na relaciji Banja Luka - Prijedor, te selima s lijeve strane prometnica prema Gigu.

Uspostavom austrijske vlasti stvorene su mogućnosti izgradnje odgovarajućih

sakralnih objekata. Do tada u ivaštanskoj župi nije bilo zidane crkve, ni solidne

kapele. Osim spomenute kapele kod župnog stana, godine 1880. postojalo je još

devet trošnih i skromnih kapelica po grobljima. U takvoj situaciji svećenici—franjevci

sa župljanima su se pobrinuli da sagrade župnu crkvu. Pod vodstvom

župnika fra Marka Marića crkva je sagrađena 1884. godine. Za ono vrijeme i

onakve mogućnosti, kao prva veća gradnja u župi, dosta je solidna, ali nedovoljna

za potrebe vjernika velike župe. Po nacrtu trapističkog arhitekta Eberharda

crkvu je dogradio - dodavši joj još toliko prostora - fra Franjo Valentić 1905.

godine. Zvonik je nadograđen za župnikovanja fra Alfonza Kudrića 1934.

godine. U potresu 1969. godine crkva je zadobila velika oštećenja, pa je narednih

godina uslijedila temeljita sanacija.

Župni stan, ujedno i stara franjevačka rezidencija, podignut potkraj turske

vladavine, nije bio solidno građen. Novi župni stan od kamena sagradio je 1895.

godine fra Sarafin Jurić. Nadogradio ga je i proširio fra Dragomir Prpić 1939.

godine a neke praktične preinake u njemu proveo je fra Anto Hrvat 1954-1955.

godine.

Tako se s nadogradnjama, proširivanjima i sanacijama formirao župni centar

kroz posljednjih 100 godina. Danas župna crkva lijepo izgleda, kao solidna

sakralna građevina a župni stan predstavlja prilično dotrajalo zdanje, koje zahtjeva

novu gradnju ili mnogo ulaganja, da bi odgovarao svojoj svrsi.

Kako je župni centar u samom brdu i mnogo stradao u potresu 1969. godine,

ukazala se potreba, da se isti centar prenese u Mišin Han. Međutim, za takav

pothvat nije bilo dovoljno odlučnosti, pa se pristupilo sanaciji postojećeg.

Po grobljima su građene kapele, najprije od drveta a kasnije zidane. Do danas

su u ivaštanskoj župi preostale samo dvije drvene kapele, ona na Miloševića

groblju i u Josipovićima, koja u stvari nije grobljanska. Od devet grobljanskih

kapela tri su prostranije: na Damjanovcu i Crvenoj zemlji, gdje se nedjeljama i

blagdanima služi sv. Misa i na Visokoj glavici, gdje se Služba Božja održava

jednom mjesečno.

Do pred sam posljednji rat 1991-1995. godine župa je imala oko 4.000

vjernika. Inače je bila zasebna, kompaktna cjelina, sa sačuvanim katoličkim

življem. Zato su Ivaštani s ponosom govorili za svoju župu, daje to "sveta zemlja

Ivanjska". Mirni župljani proživljavali su strahote rata, koji se nije vodio na

njihovom prostoru. Pod permanentnim pritiskom napuštali su svoja ognjišta,

da bi u kolovozu 1995. godine otišla najbrojnija skupina vjernika. Ostali su ostaci

ostataka župe, samo 120 vjernika. U župnom centru smjestile su se izbjeglice.

Služba Božja održavala se na Damjanovcu. Istovremeno iščekuje se rasplet

događaja, mogućnost povratka i oživljavanje stare slave Ivanjske.

Tabelarni prikaz ivaštanske župe

Na velikom prostoru ivaštanske župe sredinom 19. stoljeća živio je prilično

veliki broj katolika, grupiranih u jednu kompaktnu cjelinu. Uvid u stanje

omogućava nam tabelarni prikaz iz 1858. godine, koji se nalazi uvršten u maticu

krizmanih.

Mjesto	Obitelji	Članovi	Mjesto	Obitelji	Članovi
Ružici	11	73	Matoševci	9	89
Abrići	3	15	Mičije	19	181
Barlovci	18	242	Miloševci	12	79
Berdjani	10	42	Nabergjani	3	14
Bobija	5	30	Novakovići	3	25
Bukovica	26	268	Ojdanići	7	60
Cerići	7	72	Orlovac	7	82
Čemernica	3	25	Rajkovci	2	19
Čivčije	15	127	Ramići	6	52
Deriši	7	46	Stranjani	13	96
Dikoevci	10	72	Šargovac	17	234
Dvorani	15	126	Šimići	62	503
Gagrice	17	146	Taraševac	7	77
Gradine	4	43	Tern	8	84
Gube	5	20	Užari	4	39
Jablan	5	65	Valentići	10	67
Jajčevci	6	39	Vujnovići	12	80
Jaruga	7	41	Vukovići	2	17
Kozarac	2	12	Žabari	9	59
Kuljani	12	108	Zalužani	11	118
Mamenice	17	98	SVEGA	438	3.695

Dakako, Ivanjska je ranije imala veći prostor, s većim brojem župljana.

Najveći broj župljana imala je 1779. godine (4.696). Pred veliku kugu 1813.

godine imala je 480 kuća i 4.185 vjernika. Prema grafikonu iz 1858. godine nema

odvojenih Motika i novonastale gradiške župe.

Društvo antialkoholičara u Ivanjskoj

U Matici krizmanih župa Ivanjska, nakon ubilježbi prilikom pohoda biskupa

fra Marijana Šunjića, nakon popisa imena krizmanika, pečata i zaključnih biskupovih

riječi, na str. 84. i 85. stoji proglas:

Boga bojazno družtvo Trizmenosti u Župi Ivanjskoj započeto godine 1857.
Za odgovorit pastirskoj brizi i želji, kako također Otčimskom svitu, iponukovanju
našeg Prisvitlog Gosp. Biskupa, i Namisnika Apostolskoga, porad našeg
spasenja, i sirće duhovne, i telesne, mi doli podpisani promišljajući, da je se me
djunama odavno ukorenulo nesretno pjanstvo tako, dasmo ne samo kod Boga, nego
i kod poštenog svita pojevtinili i da nam svi trudi, i znojevi, ne samo po tome grišno
propadaju, nego i naš porod, i mladež s tom zločestom prilikom, ipotaknutjem truje
se, promišljajući suviše: da je Gospodin Spasitelj, sudac naš Isus, z gorkom žučju na
križu pojen bio za odvratit nas s tom prilikom od grišne nadsladnosti ne trizmenoga
pitja, odredjujemo stalno od danas stupiti u novo družtvo trizmenosti, u koje nas
naš brižljivi, i verhovni Pastir Biskup pozivlje za bit dionici, kako obilniega Božjega
blagosova u duši, i u tilu, tako i svetih oproštenjah, koje nam isti Biskup naš podilju
je, i obećajemo očito pred svim pukom za dat dobar izgled našoj ostaloj bratji, daće
mo s' kripkom pomoćju Božjom u napridak verno obsluživati, kako slidi:
1. Da od danas ostavljamo i prolazimo se svake verste rakie, i to oli za u vike,
oli do roka svoje voljno od svakog nas ovdi zabiliženog.
2. Obećaje mo očito i stalno, da našoj djeci i mladeži, ni muškoj ni ženskoj, ne
samo rakie nećemo nikad davat, nit jih s njom nudit, kao do sada: nego će
mo sa svom pomljom, njih od toga otrova duše, i tila u napredak čuvat, i
odvraćat.
3. Obećaje mo da će mo se sa svom pomljom u klanjat od svake prigode i družtva
gdi god se čaše i ploske iznose i cide. A osobito da nećemo nikad za sist u
mehani, oli prid mehanom. Ako bi pak potrebna kakva bila za deržat se u
Družtvu gde se pie, kao na priliku na domaćem piru ne samo nećemo š njima
piti, nego ćemo i druge na Trizmenost svitovat.
4. Obeća jemo: da u našim kućama nećemo nikada pripušćat poznanim pjancima
za sist piti, niti ćemo jih porad kakva lažljivog poštenja sazivat i kupit
na pitje pa našem starom nevaljalom običaju.
5. Budući da mi prid Bogom, našim Pastirom, i pukom obećaje mo nesamo
poradi nas, nego porad našeg poroda, i napridka vremenitog, nego i porad
straha Božjeg, koji priti pijancima s vičnim mukama paklenim, i takodjer
porad dobrog izgleda svoj župi; zato nek nas je stid prid Bogom i prid ljudima
nek smo cerna obraza, ako mi ovo sveto i spasonosno obećanje opet pod noge
bacimo, ter se na prijašnje zle običa je, i prilike povratimo. Ako bi pak po
milosti Božjoj u koju se uzdamo, da za bileženog roka stalni, verni ostanemo,
to će nam služit ne samo za čast i diku, nego za vičnju dobru uspomenu, da
smo mi pervi kroz ovi tisni klanac uderili, i prokerčili put novom naraščaju
za novu, i blagoslovljenu sriču svega našega puka. Tako nas Bog pomog i tako
nam ljudi verovali.
I tako obeća jem ja...
Don Mihovil Pavlinović u Ivanjskoj
Dana 8-9. srpnja 1874. godine u Ivanjskoj je boravio putopisac i publicista
don Mihovil Pavlinović. U djelu "Puti" objavio je svoja zapažanja o ivaštanskoj
župi, od kojih donosimo ona važnija:
Izpod sela Drakulića i Vranovaca, uz potoke Dragočaj i Banovac pravcem
željeznice Banjalučke, nakon tri sahata voza napokon smo sepripeli u Ivanjsku. Tu
je na briegovim vilovita franjevačka Residencija. Odatle, ispod steče Kozare i
njezinih vrhova Goga i Giga, sa podora Ivan-grada, zanose pogled pod sunac-zahod
polje Priedorsko i Omarski lugovi...
Prošetav od ujakovih dvora, da vidimo koju kmetsku kolibu, što se odalje raztrle
na proplamcim i po hladovim, moj me drug uz duglje otezanje odveo u kolibe
prokuratora Mile (Tuzle). Dočekala nas Marija sa staricom majkom i počastila nas
kavom te po našoj želji iznila iz sepeta ruho dobiveno na turskom najmu. Imala je
ljepotu hrvatka: u svakodanku, i pomisnu i sbornu, sa šušami, s ogledalcem, s
resicam, s kiticam; pa misavke, misne košulje, misne pasove, upletnice, cjepove...
Starac Mile nam se hvalio: kako on zna ujacim pobirati redovinu, pošto su ga
namjestili svojim prokuratorom; pa kako je i njemu bolje nego na begovu. I on je
jadan stidno pripovedao o zemanu kad je raja mladoženja prvu noć poklanjao begu,
i davao mu vjenčanu zubannu, pa još mu ruku ljubio. Pa višekrat sve to ne
pomagalo. I njemu iznenada beg zahupi: trni vatru, krstu, pa ga ujaci primili na
crkveno; i bijaše mu tu na goloj glavici dan i hrana, gunj i godina, dok mu tu dvie
djevojke ne podresle, da mogle u najam.
Kod prvoga svetca sadjosmo do groblja k nižoj glavici na sv. Misu, i tu se
pomolismo na ledini gdje leži Rafail Vranković... gojnost i otresitost, crvene kapice,
kite i upletnjaci, javiše nam da smo medju živim Hrvatim. Dikoevci, Dvorani,
Nabrdjani, Miloševići, Rajkovići, Šimići, Vukovići, Žabari, Zalužani; i oni sa
Bobije, sa Bukovice, sa Čemernice; pa oni od Gagrica i od Jagura, od Orlovca i
Taraševca, i Trna, na jata prispjevaju na Misu. Momci otresiti i krivi-kape; djevojke
gjingjirim niz čelo, dukatim i pletami niz pletenice, sunašcem u solupim, vezovim
u zarukavlju; da bi rek, ovo nije turska raja.
Tu svake treće nedjelje dopadne misnik; pa samo koja stotina izmedju četiri
hiljade duša prispila na Misu, jer odalji riedko da pristupaju. Ujaci jadikuju što
željeznica uz tudje radnike i mjernike u samih pet šest godina nagrnu dosta mulja
u liepu župu.
Netom se Misa svrši po okolnim brežuljcima pred svakom kućom gdje ima
djevojaka tapka kolo... Po Ivanjskoj ima liepih vinograda, votnjaka i lončara na
glasu; pa se žive prilično veselo... Moj domaćin starac O. A. Radman, hvalio se da
u njegovo] prostranoj Ivanjskoj u triest i pet sela, u četiri hiljade duša nema do
Kozarca, ni turčina, ni hrišćanina. A Omer—paša na slavi kojom ga dočekao pri
obilazu podora Ivan-grada i Užare, da se po njemu hvalio, kako je u Banjaluci
sunetio svoje Magjare; da se pomiri s Turcima, koje je bio potukao pod Gjulisarom...
Južni obronci Ivanjske okolo residencije i groblja svi su posijani kućercima. Kad
jutrom granu sunce, pomoliv se Bogu, opet se nisam mogao s visa nagledati te
Ivanjske župe. K zapadu Ivanjsko polje, k podnevu Kostenjik—gaj; ispod Crkvina
i Trna, Ivanjščica i Dragočaj, ljeskajuć vijugaju da uteku u Vrbas s više Banjeluke 23.
(23 M. Pavlinović, Nav. dj., str. 102-106.)