|
STARA ŽUPA RAKOVAC Rakovac je donedavno bio malo selo, smješteno na zapadu Banje Luke. Od grada je bilo udaljeno pola sata hoda. Danas čini sam zapadni rub grada. Kako se Banja Luka naglo širila šezdesetih godina 20. stoljeća, Rakovac ulazi u uže urbano područje 1967. godine. Tabla s natpisom "Banja Luka" sada se nalazi na rubu Rakovca a na početku Motika. Inače, mjesto se svilo u dolini rječice, koja nadolazi iz Motika, prolazi kroz Rakovac i uvire u Vrbas kao Široka rijeka. Prepoznatljiva i čuvena mjesta u Rakovcu su Rakovačke bare, Rakovačka ćuprija i kip krajputaš pored same ćuprije. Bare su ispod sela a naselje se velikim dijelom nalazi na lijevoj obali rječice. Većina kuća je grupirana oko rečenog mosta i uz put koji vodi za Motike. Nešto kuća je smješteno uz put što vodi na Motičko groblje. Poneka kuća ostala je na padinama, podalje od puteva i rječica. Inače, selo se u prošlosti nalazilo na padini ispod Motičkoga groblja. Rakovac u prošlosti Danas je teško rasvijetliti prošlost Rakovca i njegove župe. Inače, o Rakovcu imamo vrlo malo podataka a najveću poteškoću predstavlja uništenje arhiva i matičnih knjiga župe Rakovac 1878. godine, kada je u sukobima austrijske vojske i ustanika spaljena zgrada franjevačke rezidencije na Petrićevcu. Ipak, ponešto je preostalo (kao npr. knjiga krizmanih), pa je moguće dati prikaz Rakovca i rakovačke župe, bar u glavnim obrisima. U prvom stoljeću turske vlasti prostor Rakovca bio je u sklopu gradske župe. Narednih stotinjak godina, do 1708. godine čini jezgru stare motičke župe. Kao geografski pojam dosta se kasno javlja, negdje u početku 19. stoljeća, kao mirno katoličko selo, nedaleko od grada. Prije nego što je postao osnovna crkvena jedinica, dolazi do izražaja kao župni centar banjalučke župe. Zbog teškog položaj katolika i nemogućnosti opstanka u gradu, koncem 18. stoljeća banjalučka župa mijenja svoje sjedište. U burnim i nesigurnim vremenima župnik je rezidirao na Petrićevcu, pobliže rečeno, na Paprikovcu iznad grada. Radi još veće nesigurnosti, koja je nastala u Dubičkom ratu (1788-1791.) sjedište župe se moralo pomicati još dalje od grada. Iz tih razloga župnik se nastanio u nešto udaljenijem i zaklonitijem Rakovcu, odakle je pastorizirao cijelu župu s gradom. Ovo se nazire iz jedne ubilježbe, prema kojoj 1795. godine umire banjalučki župnik "Fr. Petrus Chiosich alias Begovich de Volar... in... Donio Parochiali, inVilla Raccovacz..." (Matica umrlih župe Ivanjska, god. 1795.). Biskup fra Augustin Miletić, u kanonskim obilascima 1813. i 1829. godine nalazi sjedište banjalučke župe u Rakovcu. Čini se da je takvo stanje ostalo i dalje, s napomenom da je četrdesetih godina 19. stoljeća u gradu sagrađena "crkvena kuća", koju su Banjalučani u buni protiv Omer-paše 1851. godine razvalili a njen materijal odnijeli. Inače, župni centar u Rakovcu bio je na padini s lijeve strane rječice između Motičkog groblja i puta u dolini rijeke, na posjedu kojeg u zadnje vrijeme drži katolik Franjo Marić, gdje postoji izvor, koji se i danas zove "fratarsko vrelo". Tu je banjalučki župnik fra Mijo Zubić sagradio župni stan na zemljištu begova Džinića, uz skromna ulaganja. Pored stana podigao je skromnu drvenu kapelicu, koju je posvetio sv. Mihovilu. Odatle su župnici služili banjalučku župu u onim teškim vremenima, kada se Omer-paša Latas razračunavao s muslimanskom aristokracijom, često puta - kao i u samoj Banjoj Luci - na štetu kršćanske raje. Kada su se donekle sredile prilike u Banjoj Luci, župnik se mogao vratiti u grad i u njemu opet uspostaviti župni centar. To čini 1859. godine, ali ne ostaje samo na spomenutom izmještaju župnog centra. Župa se cijepa na dva dijela. Matična gradska župa ostaje s gradom i prigradskim selima oko Vrbasa, uzvodno do Rekavica, nizvodno do Derviša, te u donjem toku Vrbanje, dok se za sela zapadno od grada 1860. godine uspostavlja lokalna kapelanija Rakovac, sa sjedištem u istom selu, u kome je do tada stolovao banjalučki župnik. Novonastala kapelanija je popunjavala prostor između gradske i ivaštanske župe. Njena granica je polazila s Vrbasa negdje između Derviša i Budžaka, najvjerojatnije išla Širokom rijekom i kretala se gradu ispod Petrićevca. S današnjeg tranzitnog puta, negdje kod "vrela" uzdizala se na Paprikovac i izlazila na Crkvenu iznad Rudarske ulice. Dalje je išla južnim rubom Motika, preko Saračice, skoro do Jorgića klupa. Graničeći dalje s ivaštanskom župom granica se savijala i išla južnim rubom Matoševaca i Stranjana, obuhvaćala cijele Čivčije, pa pored Crkvena i Zalužana izlazila na Vrbas. Unutar tih granica 1864. godine bila su sljedeća sela: | Selo | Kat. obitelji | Katolika | | Rakovac | 8 | 61 | | Čivčije | 11 | 125 | | Derviši | 6 | 45 | | Motike | 32 | 223 | | Novaković | 3 | 31 | | Petrićevac | 20 | 135 | | Šargovac | 20 | 202 | | Vujnovići | 9 | 76 | | Svega | 109 | 898 |
Iz ove tablice vidimo da se prostor rakovačke kapelanije poklapa uglavnom s prostorom negdašnje župe Motike iz 17. stoljeća.24 Od stare motičke župe (24 Usp. Shematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae ordinis fratrum minorum observantium pro anno 1864., pag. 46.) rakovačkoj kapelaniji nedostaje Budžak a pridodano je selo Čivčije, nekada u sklopu dragočajske župe a do stvaranja rakovačke kapelanije pripadalo je ivaštanskoj župi. Prema istom Šematizmu iz 1864. godine, u granicama kapelanije (kasnije župe) nije stanovao ni jedan musliman. Bilo je tek nešto pravoslavnih 25. Svakako, tu se misli na pravoslavni živalj u Drakuliću. Od 1860. godine vodene su matične knjige. Kako nam je poznato, ova osnovna crkvena jedinica u Rakovcu samostalno je fungirala u periodu 1860-1875. godine. U početku je naslovljena kao lokalna kapelanija a u srpnju 1874. godine biskup i ap. administrator fra Pashal Vujićić ubilježava je u knjigu krizmanih kao župu 26 . Preimenovanje rakovačke u petrićevačku župu U međuvremenu na teritoriju rakovačke župe izgrađena je zgrada franjevačke rezidencije 1873-1875. godine, koja postaje samostanom 18. listopada 1885. godine. Zgrada je izgrađena u selu Petrićevac, na mjestu koje se zove "Dudić". Ova okolnost dovodi do promjene sjedišta župe a potom i do njenog preimenovanja u župu Petrićevac. Naime, ona lokacija u Rakovcu je begov posjed. Ovisnost o begovoj milosti, uz slabo stanje župnog centra dovelo je do jedinog sigurnog rješenja, tj. napuštanja župnog centra u Rakovcu i prelaska župnika u rezidenciju na Petrićevcu. Već u lipnju 1875. godine rakovački župnik fra Anto Knežević bio je stalno nastanjen u rezidenciji na Petrićevcu. Preseljenje je izvedeno s odobrenjem starješinstva Provincije. Još je preostalo da se stvar uredi s biskupom fra Pashalom Vujičićem. O ovome je fra Andrija Vidović, banjalučki župnik biskupu napisao sljedeće: " U Tabuli nadojde da se Parok iz Rakovca primisti na Petrićevac. Beg od one zemlje poručio dva puta: Vi sad imate svoju kuću na vašoj zemlji; zato ajdete sa moje zemlje, oli ćete mi davati na god. 50. Dukatah. Osim toga, u Rakovcu zgrade su sve legle, samo što se štala drži, da je se ostavio gori Parok, morao bi krov na kuću i hambar mećati, još kuću u temelju utverditi, zašto je posve klonula, trošak bi se veliki učiniti morao, a na tudjoj zemlji, i to samo za jednu godinu. Iz ovoga su uzroka jednoglasno svi ovde našli za shodno da parok odma prijde doli. Samo su govorili: neznamo hoće li se što Biskup srditi za to? ja sam odgovorio: Mislim za Biskupa da je svejedno, siedio Parok u jednoj kući, siedio u drugoj, samo neka se župa ne preinačuje i služba puku nemanjka. - odgovorne: za drugim nam nije ni stalo" 27. (25 Nav. dj. str. 46: "Intra limes hujus Capellaniae Muhamedani nulli. Graeci Ritus non Uniti pauci reperiuntur".) (26 "... in hac Paroecia de Rakovac die 5 Julii 1874...", Matica krizmanih župe Rakovac 1860-1874.., str. 15.) (27 Arhiv Franjevačkog samostana u Imotskom, dopis banjalučkog župnika fra Andrije Vidovića biskupu Vujičiću 23. lipnja 1875. godine.) Tijekom iste 1875. godine još se govori o župi Rakovac. Rakovački župnik je "na Dudiću". Međutim, već naredne godine ispušta se taj naslov a zamjenjuje ga novi titul: župa Petrićevac. Godine 1877. definitivno se u Šematizmu potvrđuje isto preimenovanje. Rakovac u novije doba Nakon napuštanja rakovačkog župnog centra i preimenovanja, Rakovac s okolnim selima ulazi u sastav velike petrićevačke župe. I danas postoji mjesto Rakovac, na zapadnom rubu Banje Luke. Doduše, gotovo svi Rakovčani su morali napustiti svoja ognjišta. U ovom posljednjem ratu 1991-1995. godine doživjeli su sudbinu većine banjalučkih katolika. No, mirne savjesti, s ponosom i sada mogu reći da su Rakovčani. Martinovići, Marići, Grgići, Klarići, Marušići, Modrići, Barišići, Domazeti... Sa sobom nose spomen na svoje mjesto i njegova znamenja: Rakovački kip i ćupriju. Spomen na svoju davnu župu i nazočnost svećenika-franjevaca medu njima. Posebno na "fratarsko vrelo" i spoznaju, da su pretke pojedinih njihovih obitelji župnici doveli u njihovo selo 28. Razasuti diljem Hrvatske i svijeta, Rakovčani se pitaju: hoćemo li ostati ovako razasuti kao "rakova djeca"? Sto će biti s nama i našim Rakovcem? Hoćemo li opet ići sv. Anti na Petrićevac? Ili na Stjepan—dan na Motičko groblje? Iz Rakovca ili iz bijela svijeta? Na ta pitanja tražimo odgovor. Istovremeno postoji želja i nada. Utisci don Mihovila Pavlinovića o župi Rakovac Dana 10. srpnja 1874. godine župu Rakovac posjećuje don Mihovil Pavlinović, hrvatski svećenik, publicist i kulturni radnik. Kroz župu je prošao s fra Stipom Radmanom i fra Antom Kneževićem. U djelu "Puti" bilježi zapažanja sa svojih putovanja po Hrvatskoj i Bosni, na kojima je obilazio katoličke župe. Obilazeći banjalučki kraj, donosi prikaz posjete i prolaska kroz rakovačku župu. Zanimljive su njegove pribilješke, kojim jednostavno i vjerodostojno oslikava stanje župe i život katoličkog življa, koliko je u prolazu mogao vidjeti. Tu izdvajamo njegova zapažanja o rakovačkom župnom centru, Rakovačkim barama i franjevačkoj rezidenciji, koja je tada bila u izgradnji. Posebno vjerno govori o posjeti Radmanima u Šargovcu. Te dojmove donosimo kada govorimo općenito o Šargovcu. Don Mihovil je s pratnjom dolazio iz Ivanjske. Došavši preko Dragočaja i Tunjica spustio se u Šargovac, gdje je odsjeo kod brata fra Stipe Radmana. Odatle su se zaputili prema Motičkom groblju. Prošavši ga, sišli su nešto niže, te došli (28 Župnici su prakticirali dovoditi pojedine povjerljive obitelji, koje bi živjele i radile pri crkvi. Tako su u Rakovac doveli Klariće i Grgiće iz majdanskog kraja. Kasnije su se oni skućili u selu. U narodu se pripovijeda, kako je rakovački župnik jednog od Grgića, koji je služio kod crkve, poslao u Ivanjsku, da obavi neki posao. Kada je došao u rezidenciju franjevaca pod Bobijom, nikako se nije mogao sjetiti zašto ga je župnik poslao, pa je posao ostao neobavljen. Za kaznu ivaštanski župnik pošalje po njemu mlinski kamen. On ga je pješačeći donio u Rakovac, radi čega je postao predmetom zadirkivanja i pripovijedanja, sve do ovih dana.) u župni centar u Rakovcu. Sudeći prema opisu, nakratko su se navratili, samo da cijenjeni gost vidi skromne župne objekte i biskupa, koji se tu zatekao u kanonskom obilasku župe."Kad zagasismo žedju liepim trešnjami i cielim vinom, ujak nas odveo u bašču da se tu hladamo. Pod šljivikom na guvnu, pod kojim puca rakovačka dola, sio biskup Vujičič, on je sad tu u krizmi, do njega Ijepušni ženskić kakvih desetak godina, u šehrskih dimljicah i pod finofesićem, leti kroz bašču bosonogo za leptirima; uz put biskupu dodava travke koje on bilježi..." 29 . Tu je don Mihovil mogao vidjeti skromnost, koja se neprestano opetuje u Bosni koncem turske vlasti. Skromnost franjevaca, katoličkog puka, svega onog što su katolici posjedovali u teškim turskim vremenima. Ispod Rakovca uputili su se niz bare prema Petrićevcu. I u ono vrijeme na Rakovačkim barama bio je vojni poligon za vježbanje vojske. "Na sred Rakovice nagazismo na dva tabora redife, koja se vježbala u vojničtvu. Pola ih se smuca po polju, a pola ih s himbricim na vodu na avdes na Bistricu. To su dugošije s Krajine oprane i gojne..." 30 . Prešavši preko Rakovačkih bara, namjernici prilaze novom posjedu franjevaca na "Dudiću". Zgrada franjevačke rezidencije bila je u izgradnji. Sam posjed je ograđen i zasijan pšenicom. "Pod mrak stigosmo u novi samostan Petrićevac. Nebilo ulazka na strani s koje smo mi dolazili; pa konji provalili u ogradu, i zanili nas kroz talase pšenice manastirske. Petrićevac s bojevim i zidovim naliči više gradu... On se bijeli na topomet više Banje-luke, nad cestom koja od Gradiške struže Posavinom do Šeher-Banjeluke. S druge strane Vrbasa od iztoka odgovara Petrićevcu Marija Zviezda..." 31. Zabilješke u "Putima" o Šargovcu, Rakovcu i izgledu rezidencije na Petrićevcu u izgradnji dragocjeni su podaci o maloj rakovačkoj župi, koja je postojala u kratkom periodu od petnaest godina. One bar donekle upotpunjuju naše fragmentarno znanje o ovoj župi. (29 M. Pavlinović, Nav. dj., str. 108. 30 M. Pavlinović, Nav. dj., str. 108. 31 M. Pavlinović, Nav. dj., str. 108.)
 Dodati u favorite (0) |  Link | Posjeta: 2178
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
KNJIŽARA 
Komentirajte prvi
